Ispovijest čovjeka u čijem su se dvorištu okotila dva vukopsa: ‘Mislio sam da je to nemoguće, bio sam sretan kao malo dijete‘

Da vukopsi uistinu postoje dokazuje i priča Splićanina, svojedobno objavljena na stranicama Slobodne Dalmacije, u kojoj je čovjek naveo osobno iskustvo s kućnim ljubimcem, križancem vučice i psa.

I tada smo mu zajamčili anonimnost, pa ćemo to napraviti posebice sada kada i sam spomen na vukove, a još više vukopse kod brojnih ljudi, osobito stočara, izaziva strah i ogromni bijes.

Dakle, čovjeku, danas u ranim 70-im godinama, na imanje podno Dinare pastir je donio pronađeno štene vuka. Naš ga je sugovornik uzeo, othranio na mlijeku, prihvatio ga kao kućnog ljubimca. Štene je izraslo u vučicu koja se nakon dugo godina parila s jednim od njegovih pasa i pritom okotila dva vukopsa.

- Da, odgojio sam i vuka i vukopsa. Mislio sam da je to nemoguće, ali uspio sam. Vučicu sam dobio od pastira koji su je našli u šumi. Bila je štene, krepala bi da je netko nije uzeo sa sobom.

Othranio san je na mlijeku, s djecom mi je ležala po kauču. Bila nam je stalno oko nogu, šetala je slobodno, bez uzice. Imam veliko imanje, puno šume okolo, mogla je ići gdje je htjela. I nikad nije bježala.

Na moju veliku žalost stradala je. Ali prije toga ipak se jednom uspješno parila. Parenje vuka i psa se ne događa baš tako često, puno toga se tu mora poklopiti. No dogodilo se, nakon dugo godina koliko je bila kod nas, s jednim od mojih pasa.

Bio san sretan kao malo dijete. Puno sam čitao o vukovima i znao sam da tih vukopasa ima, da ih već dugo ima, postojale su i u raznim narodnim pričama. Ali da je baš netko tog mješanca i držao za kućnog ljubimca, e to nikad čuo ni vidio do tada nisam. Okotila nam je dva vukopsa – kaže naš sugovornik.

Jedno je bila ženka koja je odmah uginula. Mužjak je bio jači, preživio je, dobio je ime Vuki. Njegov vlasnik nam je tada ispričao da nije pokazivao znakove agresivnosti, ali ni pretjerane želje za druženjem. Najviše povjerenja je imao prema njegovom sinu koji je s Vukijem i po nekoliko sati provodio u društvu. No vučju ćud teško možeš promijeniti, vukopas je bez obzira na sve bio posve drukčiji od ostalih. Vrlo nepovjerljiv, vrlo oprezan, uvijek sa strane.

- Nevjerojatno je to koliko taj moj pas, ja sam ga doživljavao tako iako je bio vukopas, ni u jednom trenu nije pokazivao ni mrvu želje za privrženošću.

Jednostavno tu nije bilo neke izražene emocije, veselja koje psi inače pokazuju, ma ni kada mu se donosila hrana, ili pozivalo na igru. Znate kako se pas veseli, maše repom, umiljava se. Ne, kod Vukija nije bilo takvih momenata. Nepovjerljiv kao štene, nepovjerljiv kada je i stasao. Uvijek osamljen.

Znate kako ono kažu, vuk samotnjak. Znao sam da će iskoristiti prvu prigodu da pobjegne, to se vidilo u njemu. Ali isto mi je srce puklo od tuge. Bila mu je godina dana kada je otiša, nikada ga nismo držali na lancu, uvijek je stajao u velikom ograđenom prostoru.

Tješio sam se jedino da je to vučja ćud, a dogodilo se i to šta je uša taman u pubertet. Iša je nać svoj čopor, tražit ženku. Nije mi bilo pravo – ispričao nam je tada.

Mitsko biće

Fama o vukopsu kao mitskom biću vezuje se uz brojne priče i legende. S tim su se pojmom strašila zločesta djeca, spominjao se kao opasnost koja vreba iz prirode. S vremenom se preko DNK analize uspjelo dokazati da uistinu postoji. U biti postoji već toliko stameno, da malo-pomalo hvata korak s autohtonom populacijom sivog vuka.

I ta činjenica ljuti brojne, jer je vukopsu ćud drukčija. Ima ih dosta, a ono što zbunjuje je razlog tako im velikom broju. Struka kaže da jedan od uzroka brojnosti vukopasa leži u činjenici da s povećanom smrtnošću vukova koji često stradaju na cestama, u lovačkim hajkama, mlade vučice partnera traže u psima. Tako u prirodi nastaju hibridi. No neslužbene priče su opscenije, govore o namjernom stvaranju mješanaca na izoliranim seoskim imanjima, na farmama, u ograđenim dvorištima iza očiju okoline, u vrletima planina, posebice na dodirnim točkama Hrvatske i Bosne, te još više kod naših istočnih susjeda. U kontroliranim kaveznim uvjetima, tvrde nam neki naši izvori, stvaraju se vukopsi. Zašto?

- Zašto? Možda zato šta ima bolesnika koji vole eksperimentirati. Možda zato što se neko želi hvaliti kako doma ima vuka. Isto kao što ima onih koji drže tigrove.

A ne zaboravimo ni najopskurniju stvar, možda ih netko goji kako bi ih zbog određenih viših razloga puštao u prirodu. Ili, što je odurno, za borbe pasa. Jer vukopas nije pas, to je vuk koji neukom oku može sličiti na psa. A u biti i pas s vučjom ćudi, porivom, agresijom. I u takvim borbama nema mu premca. Ne može se ni taj moment isključiti. U svakom slučaju to nije dobro za našu vučju populaciju. Ugrožavaju je takve miješane jedinke jer su drukčije, agresivnije prirode, zbog pasjih gena manje plašljive u odnosu na čovjeka – veli nam jedan sugovornik, želeći sačuvati anonimnost upravo zbog delikatnosti teme.

Strojevi za ubijanje

Ivica Buljubašić, počasni predsjednik Lovačkog društva "Zec" iz Zagvozda, još je prije 20 godina počeo ukazivati na pojavu vukopasa u Zabiokovlju.

Od prvog dana mješance vuka i psa naziva beštijama, strojevima za ubijanje, a ono što ga najviše brine jest činjenica da će zbog svoje snage, nadmoći brzo iskorijeniti našeg domaćeg vuka. Već više od 50 godina vodi evidenciju o stanju vukova na području Dalmatinskog zaleđa, a već 20 upozorava na eskalaciju problema.

Vukopasa ima više od autohtonih vukova. A to znači samo jedno, ako se nešto ne poduzme, autohtoni sivi vuk će nestati. Koliko vidi sve ga je manje, na području koje i dandanas prati uočava momentalno tek jednog starijeg vuka samotnjaka, i još jednog do dva mlađa primjerka.

- U mojoj bilježnici sve piše, cijela evidencija. Te podatke komentiram sa stručnjacima za vukove, našim ekspertima iz Zagreba, ljudima s fakulteta. U početku su mi govorili da pričam gluposti kada sam spominjao anomaliju, govorio da se dogodilo nešto nenormalno. Nisu mi vjerovali.

No fenološke i genetske analize su putem pokazale da sam imao pravo. Imamo jaku populaciju vukopasa, momentalno najmanju na području Zabiokovlja jer tu više nema stoke.

Ali zato ona jača u pravcu prema BiH i drniškom i ličkom kraju. Tamo im je više hrane. Mislim da više od 60 posto brojčane populacije za koje se drži da je vučja otpada na vukopse.

Žalostan je to i tragičan podatak koji ukazuje da nam budućnost donosi gubitak sivog vuka, i daljnje postojanje isključivo mješanca znanog kao vukopas. To je nedopustiva nova vrsta - veli Buljubašić.

Vukopas se od vuka razlikuje, veli, po ponašanju, ne bježi od čovjeka, štoviše u stanju je i njega napasti. Imao je priliku čuti i za takve incidente. Vukopas ima drukčiji otisak šape od vuka, drukčiji raspored zubi, pravi veću ranu. Ima i drukčiji oblik lubanje i karakteristične znakove na tijelu, primjerice, nedostatak palež biljega na prednjim nogama. Zanimljiva je i pojava crnih i bijelih vukova. Brojni kažu da su neki od takvih primjeraka namjerno ubacivani u zaleđa, u lovišta. Poznavatelji ove tematike sumnjaju na neke sporne postupke namjernog mijenjanja postojeće slike vučje populacije novim vrstama.

Baštardi u izoliranim uvjetima

- Je li ljudi goje vukopse? Koliko sam u nekim kuloarima čuo, ima i tih koji ih goje. I puštaju ih u prirodu. I kod nas, ali posebno u susjedstvu nam. Drže ih u kavezima. Parenje u takvim uvjetima je teško, u prirodi je mnogo lakše. Po meni je to nedopustivo. Koliko vidim, baštardi kod nas prevladavaju, a opasnost leži u tome što su krvoločniji i agresivniji od uobičajenog nam sivog vuka – veli Ivica Buljubašić.

Međunarodni kinološki sudac, Splićanin Ante Udovičić smatra da bi vučja populacija, sama po sebi nadmoćna, bez predatora iznad sebe, ipak trebala ući u gospodarsku osnovu. Upravo iz razloga što joj brojnost ne ukazuje na biološki minimum. Upoznat je s postojanjem vukopasa, i objašnjava nam da slučajeva parenja vučica s psom možda ipak ima više nego u obratnom slučaju. No zanimljivo je da vučica pritom ne bira pasminu pasa. Isto kao što ženka čaglja, koja također spada u porodicu pasa, u trenutku tjeranja za partnera može birati psa.

- To vam je priroda. Na Pelješcu smo svojedobno otkrili bijele čagljeve kao rezultat parenja istarskog goniča i ženke čaglja. U prirodi smo našli štence čaglja bijele boje, koji nisu imali albinizam, već bijelu boju dlake dobivenu od mužjaka istarskog bijelog goniča.

Događaju se takve stvari u prirodi, isto kao i mogućnost da se vučica pari s hrvatskim ovčarom, njemačkim ovčarom, ili nekom drugom većom pasminom. Na to se utjecati ne može. Ali stvarati baštarde u izoliranim uvjetima, to je po meni nedopustivo. Po onom što se priča u kuloarima, i toga ima – veli Udovičić.