ISPOVIJEST DRAŽENA SLAVICE 'Nemam što slaviti, izgubio sam prijatelje i prošao golgotu'

Nemam se čemu posebno veseliti, niti što posebno slaviti. To što se dogodilo 2007. godine na Kornatu je prestrašno. Tragedija se dogodila i meni, izgubio sam svoje ljude, svoje prijatelje i suradnike. Ali morao sam se braniti, skinuti krivnju sa sebe. Da, krivnju. Jer, odgovornost možete imati, ali ne mora biti i kaznena.

Šest godina samo sam govorio istinu o svome postupanju i ništa drugo − s pomiješanim emocijama i nekom potisnutom euforijom pristao je za Slobodnu Dalmaciju komentirati svoju oslobađajuću prvostupanjsku presudu bivši šibensko-kninski vatrogasni zapovjednik Dražen Slavica, jedini optuženi za najveću tragediju u povijesti hrvatskog vatrogastva u kojoj je 30. kolovoza 2007. smrtno stradalo 12 gasitelja iz Šibenika, Tisna i Vodica, a jedini preživjeli s teškim ozljedama je Frane Lučić.

Dobio 170 poruka

Slavica je trenutačno najtraženija osoba, pa je to vjerojatno i razlog što je mnogima, zbog prevelikog “šuma“ na vezama, ostao nedostupan. Ali ne i “Slobodnoj“ . Kako nam je povjerio u svojem prvom razgovoru za novine, nije stigao odgovoriti na većinu poziva, a poruke − “ima ih bar 170“, veli − tek ga čekaju.

Dražen Slavica dugo je iščekivao trenutak u kojemu će moći odahnuti, skidajući sa sebe teret strašne krivnje za smrt svojih kolega vatrogasaca kojima je bio zapovjednik. Nekima od njih i blizak prijatelj. Taj je teret nosio obvezan šutnjom dok proces traje. No i sada, kad konačno može javno progovoriti, ali ne i komentirati nepravomoćnu presudu, kao da od kaosa emocija ne zna što bi prije. A najradije bi nekako istodobno sve.

O slučaju, napominje nam i odmah se ograđuje, ne smije govoriti.

Doima se kao da još nije svjestan presude, nekako rastrgan između odvjetničkih savjeta da se što više suzdrži od medijskih izjava i potrebe da, nakon šest godina šutnje, progovori i dugo, bez stajanja, govori.

− Kako se osjećam? Još sam na dvije noge, unatoč svemu što sam u ovih šest godina prošao. Ali, vjerujte, iako sam svjestan da moje riječi mogu sada nekome grubo zazvučati, mirno sam spavao, a tako bi bilo i da je presuda bila drugačija. Jer znam da nisam kriv. Jer sam imao sve materijalne dokaze koji to potvrđuju, a zbog kojih sam se nadao i žarko priželjkivao ovakav ishod.

Što će sada, kako nastaviti dalje, hoće li ostati u vatrogastvu? Na sva ta pitanja Slavica još nije stigao ni sebi odgovoriti. Bivši zapovjednik Javne vatrogasne postrojbe Šibensko-kninske županije u međuvremenu je raspoređen na poslove prevencije u JVP-u. No, navodno, nije išao na posao. A kad će?

− Još nemam pojma što ću. Ja iz vatrogastva nisam ni otišao pa da bih sad razmišljao je li oportuno vratiti se.

Nisam još u stanju planirati, živim od danas do sutra. Ni prije ove tragedije nisam bio od prevelikih zahtjeva. Ali, vidjet ćemo, ništa sada ne znam. Ne znam ni kako se zovem. Ostao sam na nogama zahvaljujući mojoj obitelji, koja me je sve ovo vrijeme podupirala i trpjela sa mnom, kao i hrvatskom vatrogastvu koje je stalo iza mene i to ne mogu zaboraviti.

Nisam bio na poprištu tragedije

S obiteljima stradalih kolega vatrogasaca nije ni smio kontaktirati, nije s njima bio ni u kakvom dodiru, ali svjestan je težine njihova gubitka, veličine tragedije koja ih je pogodila, i ne zna kako bi im mogao pomoći.

O uzroku stradavanja, koji je službeno definiran kao izgaranje plinske nehomogene smjese, ne zna, veli, što bi rekao.

− Teško je kazati. Ja nisam bio na Kornatu u vrijeme požara. Stručnjaci kažu da kad se vještvom utvrdi uzrok sa 60-70 posto sigurnosti, to ima svoju težinu, a u ovom slučaju vještaci su s 90-postotnom sigurnošću utvrdili da je riječ o izgaranju plinske nehomogene smjese, što je vrlo slično eruptivnom požaru. Ne mogu spekulirati o drugim uzrocima jer drugih dokaza nismo ni vidjeli ni čuli na suđenju. Oni su ostali u narodu, a nisu zabilježeni kroz dokumentaciju, pa nisu mogli biti ni izvedeni kao dokazi na sudu.

Iako tvrdi da u njemu nema gorčine, ipak će na kraju našeg razgovora reći:

− Mojoj situaciji, golgoti kroz koju sam prošao, dobrim su dijelom kumovali mediji koji su me nakon tragedije raščetvorili. Nitko me nije zvao ni htio čuti, a od izricanja presude sve što radi u hrvatskom medijskom prostoru želi sa mnom razgovarati...