Ima tome tri godine kako se opirem ovome tekstu. „Slobodna” je moja bivša redakcija, ali bez obzira na naklonost, nisam mogla naći pristojan razlog zašto pisati ili govoriti za novine o tome kako je biti šefica Kabineta predsjednika Republike Ive Josipovića, piše Danica Juričić Spasović za Slobodnu Dalmaciju .
Na šefu Kabineta je upravo obratno - da šuti o tajnama politike. Dok me je još duša boljela zbog Josipovićeva poraza, evo ti opet moga bivšeg urednika Krune Kljakovića, zove, a ja se nerado javljam na telefon. „E, sad kad je izgubio nemaš više izgovora, sad će ti svi vjerovati da govoriš istinu o Josipoviću, jer i ti ostaješ bez posla”, govori mi Kljaković utješno u slušalicu.
I dok ga smijući se pitam što tu ima ljudima od mene zanimljivoga za čitati, Kljaković odgovara: „Dokumentaristika. Ti si svjedok vremena. Pa, ti si ga na Pantovčaku vidjela u svim situacijama”. I evo me sad, počinit ću novinarstvo nakon toliko godina.
Muči me onih 1,5 posto do pobjede
S Ivom Josipovićem sam blisko surađivala šest godina. To će zauvijek biti važan dio i moje karijere i od toga se ne želim distancirati. Muči me i što je Josipoviću tako malo falilo da pobijedi, jedan i pol posto. Uza sve pogreške u kampanji, a čije nabrajanje više nema smisla, do pobjede mu je nedostajalo samo 1,5 posto.
Ima ih dosta koji su zaključili da je izgubio zato što se svima htio svidjeti, što je zagriženo vodio brigu jedino o svojoj popularnosti podilazeći svakome, ne imajući stava ni o čemu, fotografirajući se s 50 tisuća građana koje je do iznemoglosti primao na kavama, umjesto da je nešto i radio... što je zanemario svoje na ljevici dodvoravajući se desnici... jer je vodio ziherašku politiku o čemu svjedoči i to da mu je jedini pravi i nepotreban sukob bio samo onaj s Pupovcem...
Ipak, da je to baš bilo tako, Josipović je onda morao izgubiti izbore s barem 10 posto razlike.
Otvarao je teme kakve i ne taknu politički ziheraši bez stava, teme s visokim rizikom i od velika značaja za državu i društvo. Već je jednom promijenio Ustav i dokinuo zastaru za pretvorbeni kriminal i ratno profiterstvo, a pravosuđu otvorio put za mnoge sudske istrage. U ove je izbore - suprotno cijeloj političkoj sceni krenuo s totalnom reformom države i društva i novom promjenom Ustava.
Ispod radara novinara zamjerio se mnogima na velikim stvarima. Što mu je onda nedostajalo, koja je to pokretačka energija mogla stati u tih 1,5 posto zbog kojih Ivo Josipović danas ne bi završavao svoj predsjednički mandat?
Ultimatum predsjedniku Srbije
Ono što ću pamtiti u Josipovićevu mandatu jest da je cijeli mandat bio sam. Bio je najusamljeniji političar. U političkoj areni velika podrška javnosti nije mu bila dovoljna, jer bez podrške premijera, predsjednik države malo toga može provesti u interesu te iste javnosti.
Mandat je započeo tako da je HDZ-ova Vlada na čelu s premijerkom Jadrankom Kosor vrlo zategnuto surađivala s predsjednikom države koji je stigao iz redova socijaldemokrata. Josipović se nije libio izgradnje odnosa sa Srbijom i odmah je obnovio i pojačao politiku pomirenja među državama nastalim na prostoru bivše Jugoslavije, a iz krugova tadašnje Vlade optuživali su ga da stvara “jugosferu”.
Stvarao je novu atmosferu sigurnosti, jer su, među neriješenim međudržavnim poslijeratnim pitanjima i hrvatske kompanije trebale ukidanje političkih barijera radi investicija u regiji. Nije imao podršku tadašnje Vlade, a nerijetko su smatrali da predsjednik ne može do te mjere biti kreator vanjske politike.
Na razne su mu načine davali do znanja kako žele da na Pantovčaku miruje kao fikus, a da će Vlada odraditi i taj posao pomirenja. Nije ih poslušao, i uskoro ga optužuju za gotovo izdajničko prijateljevanje s predsjednikom Srbije Borisom Tadićem.
Manje je poznato da Josipović nije nikako pristajao na Tadićev službeni posjet Zagrebu, sve dok se s Beogradom nije najprije dogovorio Tadićev dolazak na Ovčaru i poklon žrtvama. Osobno je ustrajno telefonski objašnjavao Borisu da to mora učiniti da bi ga primio u Zagrebu. Ne mogu se mimoići hrvatske žrtve. Tadić na Ovčari, gdje izražava žaljenje, bio je glavni kadar svih nacionalnih i regionalnih televizija, naslovnica svih novina.
Ali, Josipovića od tada na portalima počinju nazivati YUsipovićem, izdajnikom hrvatstva i srbofilom, jer se u istočnoj Slavoniji s Tadićem poklonio i u jednome selu gdje je bilo i civilnih žrtava tamošnjih Srba. Slično je bilo i u Sarajevu gdje je u parlamentu Bosne i Hercegovine održao govor u kome je izrazio žaljenje zbog loših politika iz devedesetih godina i pokušaja Hrvatske da sudjeluje u podjeli BiH.
Na povratku iz Sarajeva još je u avionu saznao da je u Zagrebu već zasjedalo Predsjedništvo HDZ-a, i da je iz istih redova opet proglašen izdajnikom. Međutim, ankete o popularnosti političara konstantno su Josipovića izbacivale na prvo mjesto, i onda kad je vukao nepopularne poteze. Jadranka Kosor uskoro je izgubila nadolazeće parlamentarne izbore, izbačena je vrlo ružno iz HDZ-a, i nije slučajno od tada rado i često dolazila na Pantovčak razgovarati s Josipovićem.
Pružio joj je ruku nakon poraza, rado s njom pio kavu, pokazivao joj srne s terase na Pantovčaku (što je nekoć bila njezina opaska novinarima). Ali kako ona ipak razumije politiku, i kako je znala što se u to vrijeme događalo i iza njezinih leđa, Jadranka Kosor je od tada u više navrata izjavila da je s Josipovićem, dok je bila premijerka, zapravo dobro surađivala oko glavnog nacionalnog cilja, ulaska Hrvatske u EU, i da ga smatra političarom koji zna razvijati tolerantno društvo.
Bila je muka živa dobiti ministra
Novo razdoblje Josipovićeve političke samoće nastupa dolaskom premijera Zorana Milanovića na čelo koalicijske Vlade. Često su se puta sastajali da bi razgovarali, i jednako se tako često nisu razumjeli. Ponekad su se jedva trpjeli, što se vidjelo i kroz informacije plasirane u medije. Milanovićeva i Josipovićeva suradnja povremeno je nalikovala „Hamletu iz Mrduše Donje”, gdje je glavni moto: „Ili ću ga ja zabiti tebi, ili ćeš ga ti zabiti meni”. Ima još jedna narodna o tome: „Tko će kome, ako ne svoj svome”.
Za Josipovića nije bilo ništa lakše kad su na vlast došli „njegovi”. Milanovićeva je Vlada hladno dočekivala Josipovićeve prijedloge, pa i onih 20 preporuka za ublažavanje dužničke krize što ih je iznio još 2013., a kojima je Vladi i bankama predložio socijalne pakete za prezadužene i siromašne građane, pa i otpis duga socijalno najugroženijim dužnicima.
Bila je muka živa dobiti u to vrijeme nekog ministra iz Vlade da dođe u Ured kad je predsjednik Josipović predstavljao mjere za ublažavanje dužničkog siromaštva građana. I osobno je nazivao ministre, ali su se izgovarali različitim razlozima, pa i onda kad im je htio prilagoditi termin koji njima odgovara, samo da bi došli.
Htio je te preporuke predstaviti javnosti u suradnji s Vladom, silno je htio biti partner Vladi, pa ih je nazivao i dalje.
Njegovom upornošću u Ured predsjednika ipak je tada stigao zamjenik ministra financija Boris Lalovac. Ali, na kraju dana, Josipović pokazuje da ima težak osjećaj, koji mu je zapravo bio odaslan, a visio je u neizgovorenom pitanju: „Što se ti petljaš u posao Vlade?” Nije zaoštravao dalje.
Mediji su opširno izvijestili o njegovoj inicijativi i Vlada je te 2013. njegove predsjedničke preporuke ipak primila na razmatranje. I dvije godine ništa od njih. Ali, jednu od tih preporuka, oprost dugova najsiromašnijima, Vlada je počela primjenjivati tek nedavno, dva tjedna nakon što je Josipović izgubio predsjedničke izbore.
Čovjek se nakon toga pita, zašto tu mjeru niste primijenili ranije? Građanima biste olakšali život, njemu izbore. Ali, zašto se i on za te preporuke nije potukao prije dvije godine kad ih je i predložio? U političkim se kuloarima priča da je Josipovićev problem plahi karakter, ono što zovu - mlakonjom. Ali što su kuloari?
Obični politički i novinarski tračeri koji se u ovoj zemlji znaju ponašati kao da smo iz najgore zabiti gdje se puši najgora krđa, pa nam je nečija finoća nešto po čemu rado pljuckamo. I mala želja da pokušamo nešto bolje razumjeti nekada je za društvo velika pokretačka energija.
Josipović je te 2013. tjednima tražio rješenja za pomoć prezaduženim građanima, bio je to vrlo ozbiljan posao. Kad je Vlada suzdržano primila njegove preporuke, održao je i tajni sastanak s predstavnicima najvećih banaka u Hrvatskoj moleći ih da uvaže ozbiljnost teške socijalne situacije u zemlji, i da pomognu građanima i dužim odgodama plaćanja kredita, jer je sve više nezaposlenih koji zaista ne mogu financirati svoje obaveze.
Objasnio im je da radi toga predlaže spomenute preporuke. Gledala sam lica bankara. Nisu ni trepnuli, ali sam imala dojam da ga razumiju, jer su rekli da već rade na odgodama kredita i da će u tome smislu nastojati i više učiniti.
Zašto ni nakon toga sastanka Josipović nije medijski pritisnuo Vladu da brže primijeni njegove preporuke? Dao je Vladi dobre prijedloge i na drukčiji je način pokazao da Vlada ne radi dobro. Jednostavno nije vidio smisla u tome da kapriciozno traži sazivanje sjednice Vlade, jer je vjerovao da će biti odbijen. Zapravo, nije htio riskirati da ga Milanović i javno ponizi.
„Kako to da vas dvojica ne možete dogovoriti nešto dobro za ljude, a donosi bod tebi, bod njemu!? Kako je to moguće? Iz iste ste stranke, istog svjetonazora...obojica ste pravnici...”, tražila sam izlaz iz te malodušnosti.
Slijegao je ramenima, ono kao, ajde probaj, pa ćeš vidjeti. Nastavljala sam raspravu i kad bi je on htio zatvoriti:
„Pa, i da ne možete normalno razgovarati, odgovorni ste kao predsjednik i premijer, i morate se uspjeti dogovoriti i držati dogovora jer vodite državu”. Tad bi mi se nasmijao i odgovarao mi je kao da smo u filmu „Balkanski špijun”: „Danice, Danice, kako si ti naivna”. Ni do danas ga nije napustio taj osjećaj da svaka vlada tek podnosi predsjednika države kao smetnju.
Svi mehanizmi praktične primjene u rukama su Vlade. Sve predsjednikove prijedloge mogu odbaciti. U to su ga vrijeme novinari sve češće izazivali tražeći da žešće kritizira Vladu, ali je svima uzvraćao istim odgovorom.
„Potpuno se krivo tumači ustavna pozicija predsjednika države, dužnost mu je suradnja s Vladom, nije moj posao biti oporba vladi, oporba je u Saboru i neka radi svoj posao”, Josipović nije odustajao od svog viđenja uloge predsjednika i nerado je ulazio u objektivno beskorisni rat izjavama preko medija. Bio je uvjeren da takav konflikt s Milanovićem neće donijeti nikakav rezultat, osim kratkotrajna veselja za novinare.
Noć odluke na Pantovčaku
Potpuno se okrenuo onima s kojima je računao na izborima, s kojima je mogao razgovarati, onima koji su uvijek rado razgovarali s njim, prema građanima. Primao je sve koji su zatražili prijem, odlazio svugdje gdje su ga građani ili udruge građana pozivali.
Bio je svugdje dobrodošao, s građanima se fotografirao, davao pokroviteljstva za mnoge manifestacije, pa makar i seoske, ali značajne za određeni kraj, uputio bi svakome lijepu riječ, odgovorio svima koji su mu pisali.
Ljudi su imali ozbiljnih problema, i on je ozbiljno tjerao svoje savjetnike da od ministarstava traže da im se u skladu sa zakonom pomogne. Tražio je od savjetnika da ne pišu samo formalne dopise nego da se zaista založe za čovjeka. Išao je zbog toga na živce birokratskim umovima na Pantovčaku, ali su morali djelovati drukčije nego što su bili navikli do tada. Bilo mu je zaista stalo da pomogne, ali je učinak njegove pomoći bio mali.
Činio je što je mogao, pomagao je posredovanjem, kao u slučaju traženja dogovora između sindikata Brodosplita i Vlade. Rejting mu je zato uvijek bio visok, najviši. Vladi, SDP-u, i premijeru Milanoviću, rejting je sve više padao. Josipovićeva je popularnost smetala.
Vlada je padala prema dnu anketa, dok je Josipović sjedio na samom vrhu popularnosti kao „rejting efendija”, kako su ga u medijima podrugljivo prozvali. Ali s vremenom, ni Josipovićeva lijepa riječ ljudima više nije utješna: građani su očajnički trebali posao, a u teškoj gospodarskoj krizi koja je potrajala, tražili su konkretniju pomoć od predsjednika države, jer su u Vladu gubili povjerenje. Uskoro za Josipovića dolazi i noć odluke.
Početkom rujna prošle godine, zapravo neposredno pred predsjedničke izbore, u noćnim satima babljeg ljeta sjedili smo u predsjednikovu Kabinetu na Pantovčaku. Razmatra se s kakvim potezima on treba krenuti u predsjedničke izbore.
„Moraš se odvojiti od Milanovića i neuspješne Vlade. Moraš napasti Milanovića, izgubit ćeš izbore ako to ne učiniš. Idi na izbore kao nezavisan kandidat građana, što će ti truli SDP, što će ti omraženi Milanović?”, to je bio savjet kojim su ga te noći neprekidno provocirali. Šutjela sam znajući da on smatra da neće uspjeti na izborima bez stranke, ali sam poznajući ga osjećala da tu osim ziheraštva sigurno ima i nečeg drugog i čekala sam da ga čujem što će reći.
Odbio je u kampanji udarati po Vladi
U jednom se trenutku uspravio u fotelji, što je bio znak da je on do sada strpljivo slušao nas, a sad da nas moli da mi čujemo njega. Ovo su bile te riječi: „Ja sam spreman dobiti ove izbore, vjerujte mi da jesam. Ali ja nisam spreman na sve da bih dobio izbore”.
Tog je trenutka u Kabinetu nastao muk, mnogi su se snuždili i slegnuli ramenima osjećajući da time lako moguće pristaje i na svoj poraz. Svoje sam zadovoljstvo izrazila upućenim mu smirenim osmijehom. Dobila sam tog trenutka odgovor na pitanje koji će mi trebati za života - zašto sam bila toliko lojalna Josipoviću svih šest godina?
Jer je taj čovjek držao do elementarne pristojnosti i ljudske časti. SDP, njegova stranka, kandidirala ga je prvi put i doveli su ga do pobjede na predsjedničkim izborima, jednako ga je tako onda podržao i Zoran Milanović.
Josipović to nije mogao samo tako zaboraviti. Osim toga nije htio u predsjedničkoj kampanji populistički udarati na Vladu, znajući da je i uz loše poteze ova Vlada i u objektivno teškoj situaciji, jer se bavi nagomilanim i vrlo složenim problemima koji se u Hrvatskoj talože već dvadeset godina, a nitko ih ne rješava. Istodobno je predsjednička kampanja već bila zatrovana.
Kakva je samo količina mržnje i laži o Josipoviću i njegovoj obitelji širena iz krugova HDZ-a, i koliko se te mržnje o „crvenom predsjedniku i komunjari” raširilo i prelilo među ljude unoseći im u živote netoleranciju, produbljujući svjetonazorske podjele u društvu koje postaju opasne.
Josipović zbog toga udara tamo gdje treba. Postavio se kao idejni predvodnik velike reforme hrvatske države i krenuo je izmijeniti hrvatski ustav, jer zna da ne valja državni ustroj. Shvaćajući da su građani većinom izgubili povjerenje u politiku i da nema poštenije Hrvatske bez poštene i temeljite promjene, odabire velike reforme za svoj program s kojima je krenuo u drugi predsjednički mandat.
Ustavne promjene omogućuju Hrvatskoj bolje i odgovornije političare, novi i bolji državni ustroj, konkurentniju ekonomiju i veći utjecaj građana na svakodnevno upravljanje državom. Josipović zna da se to mora učiniti u sadašnjem trenutku za zemlju. Bez obzira i na rizik gubitka izbora.
Izgubio je izbore, ali ne i obraz
Ribu čistimo od glave: odlučimo da Hrvatska ima daleko manji broj županija i dvostruko manje općina, a time i manje političara kojih je u ovako maloj zemlji previše. Mijenjao je tako i smjer financiranja iz državnog proračuna. Manje bi novca dobivale političke stranke, a više bi novca išlo za stvarne potrebe građana, za jake regije, jaku Dalmaciju, jaku Slavoniju, jaku Istru i ostale, za obrazovanje ili zapošljavanje mladih.
Ustavom bi se onemogućilo da političari s optužnicom za korupciju sjede u Saboru, ili rade kao gradonačelnici dok su pod istragom za kriminal. Zar to nije nenormalno da takvi ljudi odlučuju o našoj sudbini, a mi ih financiramo?
Premijer Milanović odbio je najprije ovaj prijedlog promjene Ustava, poručujući da ovo nije SFRJ u kojoj se ustav mijenjao svakih deset godina. Josipović je još jednom ostao sam. Na kraju, SDP u posljednji trenutak signalizira da je spreman podržati Josipovićev prijedlog ustavnih promjena u Saboru.
Bilo je kasno i Josipović je to znao. U to smo vrijeme jednoga dana u večernjim satima nas dvoje išli u ured na Pantovčak, kad je na onim toliko slikanim dugim i zavojitim stepenicama zastao, ne zato što je izgubio dah penjući se, nego jer je izgubio motivaciju za natjecanje. Kad sam zastala i okrenula se prema njemu izgledao je umorno, tužno, ali ne i izgubljeno.
„Ja sam za sve kriv. Potpuno sam pogrešno postavio kampanju”, rekao je ne misleći na svoj program, nego na organizacijske i tehničke propuste. Takav je to čovjek, ne okrivljuje nikoga, radije sav teret preuzme na sebe, i svoje, i tuđe pogreške.
Tražila sam da o tome razgovaramo 12. siječnja., nakon izbora, a neka sada pronađe u sebi snagu za još dva završna TV sučeljavanja. I našao je. Bio je briljantan u sučeljavanjima na Novoj TV i HTV-u. Kolumnist koji ga inače ne štedi napisao je: “Josipović je plesao kao leptir i ubadao kao osa”. Izgubio je izbore, ali ne i obraz.
To je pokazao i zadnjom scenom iz izborne noći u kojoj smo svjedočili načinu na koji je gospodski i demokratski priznao poraz i čestitao izabranoj predsjednici gospođi Kolindi Grabar-Kitarović. Ostao je sam sa svojih milijun i više građana-birača koji su glasovali za njega.
Zovu ga sa svih strana
Bio je kandidat brojnih stranaka lijevo-liberalne scene. Od njih je najviše upita: Što će sada Josipović? Hoće li natrag u SDP, ili će osnovati novu stranku, novu koaliciju, novi pokret? Važno im je da se ne povuče. Mnogi ističu potrebu za takvim političarom. Sad svi u vladajućoj koaliciji razumiju njegove ustavne promjene, a pojedinci u SDP-u dijelove njegovih prijedloga čak prikazuju svojim idejama.
Bio bi bolji predsjednik, da su bile i bolje vlade s kojima je surađivao. Nije mogao sam prekoračiti skučene ovlasti predsjednika. U ključnim pitanjima za napredak države bio je izvrdan od gotovo svih političara. Zaista je vjerovao da je uloga predsjednika države da objedinjava sve progresivne snage bez obzira na politička uvjerenja. I nakon što je izgubio izbore, ankete pokazuju da je i dalje najpopularniji političar. Pred njim je novi politički trenutak i mnoge zanima kako će se postaviti.
Dolaze parlamentarni izbori i barem oko milijun birača ne želi da ih dobije HDZ, jer ne mogu zamisliti pobjedu Milijana Brkića i Tomislava Karamarka, zato što ih plaši njihova ideja uređenja društva. Jesu li Josipovićevi i Milanovićevi politički kapaciteti takvi da mogu pobijediti dvojac s desnice?
Snažni su pritisci na Josipovića da nastavi s političkom karijerom. Ali, tu je i iskustvo petogodišnjeg predsjedničkog mandata. On mora znati s kim će krenuti da opet ne ostane sam. Zovu ga sa svih strana. Mnogo je ipak onih koji vjeruju u demokratsko, tolerantno, građansko društvo, koje ne ide ni lijevo, ni desno, nego naprijed. Ako ne ostanu doma kad su izbori zbog kiše, snijega ili sunca, prognoza je dobra.
Svi koji smo stali iza Josipovića u prošlim izborima nismo učinili dovoljno da i pobijedi. To je prava istina. U tome je onih 1,5 posto do pobjede, napisala je Danica Juričić Spasović za Slobodnu Dalmaciju .
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....