PREMINUO U 77. GODINI

Ivo Škrabalo: Podbadao je i provocirao, bio je veliko, zaigrano dijete

Povjesničar filma, redatelj i bivši saborski zastupnik preminuo u 77. godini
zagreb, 060901prof ivo skrabalo , saborski zastupnik hsls-afoto davor pongracic-mag-
 Davor Pongracic / CROPIX

ZAGREB - U Zagrebu je jučer u 77. godini preminuo povjesničar filma, dramaturg, redatelj, profesor i bivši saborski zastupnik Ivo Škrabalo. Hrvatska je tako izgubila čovjeka koji je udario temelje nacionalnoj filmskoj historiografiji, ali i čovjeka čiji su utjecaj i djelovanje daleko nadilazili znanstveni rad. Nastavnik, mentor, suradnik redateljima, daroviti i interesantni publicist, te lobist za interese hrvatskog filma, Škrabalo je bio najbolji mogući prijatelj kojeg su i film i ljudi oko filma mogli imati.

Diverzija s Bangladešom

Ivo Škrabalo rođen je 1934. u Somboru u Bačkoj, u Vojvodini. U Zagreb se doselio kad je počeo studirati. Studirao je usporedno pravo i kazališnu režiju, na pravu je čak i magistrirao na temu pravnih aspekata odcjepljenja Bangladeša, a svi koji znaju Škrabala i njegov kavanski, mangupski odnos prema politici u toj temi magisterija mogli su iščitati malu političku subverziju.

Tijekom šezdesetih djeluje u kinematografiji kao scenarist, dramaturg i redatelj kratkometražnih filmova (njih šest). Kao dramaturg surađivao je sa Berkovićem, Babajom, Golikom, Papićem i Kreljom, a njegovo ime nalazi se na špici klasika poput “Breze”, “Ronda” i “Tko pjeva, zlo ne misli”. Napisao je scenarij i za prvi dugometražni hrvatski crtani film “Čarobnjakov šešir” (1990., Milan Blažeković). U sedamdesetima radio je i u kinodistribuciji, a u mnogim intervjuima i sam se hvalio kako je autor nekih od najlascivnijih distributerskih prijevodnih naslova danskih erotskih komedija.

Ono po čemu će naša kultura, međutim, pamtiti Škrabala je nesumnjivo njegov filmsko-historiografski rad. Njegovo ključno djelo je bez sumnje knjiga “Između publike i države” (1984.), svezak koji je zapravo prva i najvažnija sintetska povijest hrvatskog filma. Po njenom izlasku, tadašnje vlasti knjigu nisu dočekale sa simpatijama, a sama zamisao da se piše povijest hrvatskog filma odvojeno od jugoslavenskog tada je smatrana nacionalističkom sabotažom.

No, Škrabalova knjiga bila je za tadašnji kontekst neobična i zbog dva druga razloga. Jako je stavio naglasak na do tada praktički nepoznatu povijest filma do 1941., oponirajući tezi da je kinematografija u nas isključivo čedo komunističke Jugoslavije.

Preslagivanje kanona

Nadalje, Škrabalo je u knjizi ozbiljno presložio hrvatski filmski kanon, neke autore vrednujući niže od zasluženog ( Bauera, Vukotića, Mimicu), a neke ozbiljno revalorizirajući (Berkovića, Babaju, Šimatovića). Sve to skupa bilo je razlog i za mali politički skandal, pa se o knjizi vodila i idejna javna rasprava u tadašnjoj “kockici”, no ni autor ni knjiga nisu imali većih posljedica. Istu knjigu Škrabalo će znatno proširiti i koncem devedesetih i izdati je pod naslovom “101 godina filma u Hrvatskoj”, uključujući u nju i pregled zbivanja u devedesetima.

Iako je imao pedigre “nacionalista”, Škabalo nakon 1990. nije dugo bio u ljubavi s HDZ-om.

Nacionalistički pedigre

Odmah nakon prvih izbora u kabinetu Vlatka Pavletića bio je zamjenik ministra za međunarodne veze i film, a praktički pod sirenama sačinio je novi koncept ustroja kinematografije, utemeljio Dane hrvatskog filma i koncipirao internacionalizaciju Pule.

Međutim, desničarski ideološki udar otpuhao je iz Ministarstva i Pavletića i njega, kinematografijom će posredno, a potom i neposredno zavladati Antun Vrdoljak koji će je tijekom devedesetih uništiti na način koji nam je svima poznat. Škrabalo - koji je tada već bio član HSLS-a - ući će u izravnu politiku i postati saborski zastupnik u tri mandata. Ostao je u HSLS-u i kod prvog raskola te stranke, ali je nakon konačnog razlaza Račana i Budiše ostao na strani HSLS-ovih ministara u Vladi i pristupio stranci Libra.

Tijekom devedesetih i ranih dvijetisućitih bio je veliki lobist za zakonsko preuređenje hrvatskog filma, pa je 1998. u listu Tjednik objavio i apel sa zahtjevom da se uspostavi nacionalni filmski bord. Konfrontiranje s Vrdoljakom dovelo ga je i na svojevrsnu “crnu listu”, pa ga se u jednom razdoblju devedesetih nije smjelo zvati u emisije HTV-a. Osnutak HAVC-a 2007. bio je i njegova konačna pobjeda.

Godine 2008. Škrabalo će objaviti “Hrvatsku filmsku povijest ukratko”, kratku verziju povijesti hrvatskog filma za studente. Ako je osamdesetih, kao inat dominantnoj ideologiji, o hrvatskom filmu pisao kao da jugoslavenskog konteksta i nema, Škrabalo sad u novom političkom okružju kudikamo više pažnje posvećuje tom kontekstu i jače valorizira neke komunističke redatelje. Svjestan da je njegova knjiga napisana u komunizmu stvorila nakon ‘90. novi kanon - jednako isključiv kao i prijašnji - Škrabalo je imao potrebu taj kanon razlabaviti.

Publicistički stil

Škrabalo je kao znanstvenik i publicist bio veliko, zaigrano dijete. Još od te knjige o Bangladešu pa do “Publike i države”, veliki dio njegova intelektualnog rada zapravo je bio igra podbadanja, provociranja i testiranja strpljenja politike. Bio je silno znatiželjan, a i njegov ulazak u politiku bio je plod znatiželje kavanskog debatera koji je htio znati kako to izgleda “iznutra”.

Škrabalov znanstveni prinos je golem: o nekim dijelovima hrvatske filmske prošlosti - poput iščezlih filmova 20-ih - do Škrabala se doslovno nije znalo ništa. No, ono što je u tim knjigama osobiti užitak je njihov publicistički stil. Bio je silno nadaren esejist, sa smislom za detalj i finim umijećem da suhu kritiku kontekstualizira vinjetama iz društvene stvarnosti.

Svestran, ugodan, znatiželjan čovjek, iznimno dobronamjeran i starinski gospodin, Škrabalo je bio dobra ruka na koju se naš film uvijek mogao osloniti.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. studeni 2024 15:50