IZA KULISA Nakon presude Hernadiju i Sanaderu, ispada da je korupcija jedini isplativ biznis, a ako dužnosnik ode u zatvor netko će mu donijeti kolače

Jedna od osnovnih stvari koju uče studenti prava je svrha kažnjavanja.

Svaka kazna u sebi mora sadržavati generalnu i specijalnu prevenciju. Generalna prevencija je poruka društvu da se kriminal ne isplati, da će ga nadležne institucije otkriti i kazniti, dok specijalna treba utjecati na počinitelja da se okrene poštenom životu.

Ako je u lopovluku uhvaćena osoba iz vrha izvršne vlasti, dakle onaj tko je u rukama imao najveću moć u državi, onda osuda i slanje u zatvor takvoga moćnika u sebi sadrže najsnažniju prevenciju koja postoji. Dakle, ako smo uhvatili u kriminalu i osudili onoga tko je najmoćniji, tko je bio premijer i predsjednik najveće stranke, jasno je da će se teško provući bilo tko drugi.

Tako je to zamišljeno u teoriji.

Prema njoj bi osuđujuća presuda koju je Županijski sud u Zagrebu izrekao Ivi Sanaderu (šest godina zatvora) i Zsoltu Hernadiju (dvije godine zatvora) jer je prvi kao premijer 2008. godine primio, a drugi mu dao mito (10 milijuna eura) kako bi se mađarskom MOL-u prepustilo upravljanje Inom, trebala odjeknuti poput groma. Prema teoriji kojoj se uči studente prava, nakon što je Sanader osuđen, sve bi dužnosnike trebala proći lagana jeza duž kralježnice i svaki bi se, čak i ako je najpoštenije radio, morao makar zapitati nije li štogod sumnjivo potpisao.

Teorija je, međutim, jedno, a hrvatska pravosudna praksa nešto sasvim drugo. Ona nam govori da ni cijelo desetljeće nije dovoljno da bi se priveo kraju postupak za najrazorniju moguću korupciju, onu koja je dirigirana iz samog državnog vrha. Hrvatska pravosudna praksa vrlo je fleksibilna prema onima koji su optuženi da su korumpirali vlast, daje im prostor da opstaju u politici, obnašaju visoke stranačke dužnosti, izlaze na izbore i istu praksu vrte ukrug. Postupci traju toliko dugo da, kad se jednoga dana i okončaju, postane svejedno kakva je presuda - osuđujuća ili oslobađajuća.

U ovakvim dugotrajnim i iscrpljujućim postupcima nema prevencije. Generalna poruka postaje da korupcija ipak nije neisplativ biznis, a specijalna da se i s njom može. Ako dužnosnik i završi u zatvoru, zna da postoji netko tko će mu donijeti kolače.