Ja sam prvi student koji je diplomirao na studiju ‘nuvinarstva’

Ne znam je li me savladao proljetni (h)umor, ali u posljednja dva tjedna nekako sam previše sentimentalan. Čak sam počeo i promatrati ljude, slušati što govore, zanimati se za njihove probleme. To nije dobro. Evo sada kada pišem ovaj tekst, na 1. travnja, ne mogu smisliti nijednu ‘prvoaprilsku’ šalu koja bi bila uvjerljivija od onoga što se događa svaki dan. Danas, izgleda, samo istina može zazvučati kao ‘prvoaprilska’ šala.

Ne znam kako mi se prepunio hardware i zašto mi je klonuo software, kao ni prije gotovo 20 godina kada sam na brzinu pisao svoj diplomski. Izabrao sam temu “Kompjuterizacija novinskih kuća na primjeru novinske kuće Vjesnik”, a da uopće nisam niti znao razliku između gore spomenutog. Uglavnom, da ne davim ( već mi je bolje), uhvatio sam živuće legende Vjesnika da mi pojasne kako su oni doživjeli te šokove prelaska s olovke na pisaću mašinu, pa električnu, pa onda na kompjutor. Ne treba niti sumnjati da sam bio toliko bezobrazan pa sam svakoga od njih u razgovoru dovukao do svog praznog stolca i rekao im: “Evo, super, sad mi to i napišite. To sjećanje bit će dokument jednog vremena, bla, bla...”

U pet dana sastavio sam nekih 30-ak kartica, hrpu fotki grafičkog izgleda lista, sve to isprintao u četiri primjerka na našem (Vjesnikovom) papiru i odnio na uvez. Nekad je to bilo skupo pa sam u Sopotu našao povoljan uvez.

- Gadni su ti novozagrebački stanovi, mislio sam čekajući da stariji, uši-gledno Dalmoš, zapiše podatke. Sve sam mu izdiktirao, a kada sam nakon par dana došao po tu radnju, stigla me osveta za svu oholost. Stari je na naslovnici napisao “Studij NUVINARSTVA”. Rekao sam mu nešto što bi bilo bolje da sam na vrijeme rekao i sebi:

- Oprostite, promašili ste fakultet. Niste dobro napisali - pokazujući mu U. Malo slovo, ali...

- Nije to ništa, to je samo jedno slovo - tješio me i ispraćao. Već u liftu prebolio sam slovo jer sam morao trčati do svog mentora, profesora Marka Sapunara. Kako sam ga na konzultacijama uvjerio da radim na jednom nikad viđenom radu, profesor mi je s povjerenjem pohrlio ususret. Nadam se da će tako biti kada i ako ovo pročita.

Profesor je bio u žurbi oko pripreme svog doktorata, pa rad nisam branio pred nikakvom komisijom. Uostalom, što se mene ima pitati nakon šezdesetak položenih ispita od kojih je pola bilo iz sustava koji smo nemilosrdno zgazili.

Obavili smo formalnosti, obrana je bila dramatična. Marko je potom uzeo svoj primjerak diplomskog, prelistao i bacio oči i na naslovnicu. Pogled gore-dolje.

- Aha, aha, fino, fino - govorio je listajući, dok me preplavio, vidjelo se poslije, bezrazložan strah.

Neće mi valjda diplomski propasti zbog jednog, godinama zatiranog slova. Možda je bolje da mu sam pokažem, pa i on je Dalmatinac i kod njih je nuvinar, preznojavao sam se, kad Marko zatvori diplomski i gurne ga ispod ispod miške. Pogled iznad očala i obrva.

- Čestitam kolega - rekao je, rukovali smo se i razišli. Tako sam postao prvi student koji je diplomirao na studiju nuvinarstva. Moj mentor, uvaženi profesor Marko Sapunar, nije na odmet ni to spomenuti, kasnije je postao prvi doktor novinarstva. Mi svi diplomirani, postali smo preko noći neki magistri. Reklo bi se u Slavoniji “alaj smo se sastali bećari”.

E, sad. Sve sam ovo napisao kako bih došao do onoga što sam htio napisati. A to je jedini čovjek kojega nisam mogao nagovoriti da umjesto mene piše moj diplomski. Žarko Susić. Sjajan i temeljit sporski novinar, veliki gospodin, analitičan u tekstu kao i u izboru ljudi kojima poklanja svoje povjerenje. Legenda.

Tada mu je bilo nešto više od osamdeset godina, pripremao se za svoje tko zna koje Olimpijske igre (od ukupno 16) i nije mi palo na pamet da ga posjednem. Ščućurio sam se pokraj njega i pitao ga različite gluposti, sitnice, na koje bi bi mi davao zanimljive odgovore. Jedan sam zapamtio, ako sam dobro zapamtio.

- Da bi napisao tekst, ne treba ti ništa više od onoga što imaš ako znaš što ćeš s tim učiniti.

Iako zvuči komplicirano, ovaj savjet novinaru ne može dati nijedan fakultet, a rijetko ga se može i dobiti. Sada su u modi savjeti “tekst se može kratiti dok ga ima”. Tu sreću da sam najčešće na šanku od Pere Gabrića, Ante Filipovića, Pere Zlatara, Jovana Hovana i brojnih koje neću spomenuti kako bi se uvrijedili mogao naučiti što je novinarstvo imam i danas. Spomenuta četvorica imaju zajedno više od četiristo godina, ali kada ih sretnem teško je primijetiti razliku u godinama.

Jer odmah se vratimo u ona vremena kada su novinari bili gospoda. Druga Peru nagovaram da napravi knjigu od svojih vinskih razgovora, Hovana nisam dugo vidio jer je opet pao s bicikla, Zlatara sam bodrio da izdrži proslavu godišnjice Saloona, Ante me iznenadio kako je umoran jer je do tri ujutro igrao šah na internetu...

A Žarko? Neki dan susreo sam ga u Harmici u redu za pečene piliće. Bili smo samo nas dvojica i podijelili smo pile. U subotu oko pola dva. Gladni samci.

- Jel’ te još trpe. Možeš li to izdržati? - jedino je što me pitao.

Nešto sam mu odgovorio i nisam ga imao vremena ni živaca pričekati dok izbroji pedeset lipa uz 14 kuna.

Glođući tu svoju polovinu pileta pitao sam se kako će izgledati novinar, ako se nađe takva budala, koji će uskoro doći i pitati:

- Gospodine Zlatko, pišem nešto, pa me zanima kako ste vi podnijeli taj prelazak s kompjutora na olovku.

Uh.