VLADO GOTOVAC

'Ja svoja mišljenja nikad nisam imao zato da bih ih se odricao'

 Goran Mehkek/CROPIX

O Vladi Gotovcu mnogo se i često pisalo, a ja ću se ovdje zadržati na jednoj od njegovih osobina za koju mi se čini da se manje spominjala, a bez nje nisu moguće i neke druge Vladine vrijednosti: njegova nepokolebljiva HRABROST da ne odustaje od svojih uvjerenja, da ih zastupa javno i dosljedno, da ih ne kompromitira oportunitetom šutnje - ma što ga zbog toga snašlo. - Ja svoja mišljenja nikad nisam imao zato da ih se na bilo koji način odričem ili ih u prigodama napuštam, niti sam ikada bježao od njihovih posljedica - rekao je Vlado u svojoj zaključnoj obrani pred Velikim vijećem Okružnog suda u Zagrebu 4. lipnja 1981., iako je morao znati da tim riječima nimalo neće ublažiti zatvorsku kaznu koja ga je čekala, jer će sucima samo olakšati da mu presude tvrdo, u skladu sa zahtjevima vladajuće politike.

Kad je Vlado već bio odslužio nešto više od tri godine svoje prve zatvorske kazne u Staroj Gradiški 1975. godine, pozvao ga je upravnik i ponudio mu da napiše molbu za pomilovanje.

Peticija PEN-a

- Bit ćete odmah otpušteni, po intervenciji s nadležnog mjesta - dodao je upravnik. Vlado je kasnije saznao da se radilo o peticiji Međunarodnog udruženja PEN s potpisom predsjednika Heinricha Bölla koja je bila upućena Josipu Brozu Titu. Uzimajući u obzir veliki ugled potpisnika peticije i utjecaj institucije koju zastupa, a misleći sigurno i o svojoj osobnoj međunarodnoj reputaciji, Tito je naredio da se Gotovca oslobodi. Međutim, Vlado je odbio potpisati molbu za pomilovanje, što je bio zakonski uvjet da dobije otpust. Objasnio je da neće potpisati jer to bi implicite značilo da se osjeća krivim, a on svoje uvodnike u Hrvatskom tjedniku, zbog kojih je bio osuđen, ne smatra krivnjom.

Kad sam mu jednom, mnogo kasnije, primijetio da mnogi na njegovu mjestu ne bi imali takvih skrupula, jer bi za 10 mjeseci skratili svoje muke u Staroj Gradiški, Vlado je lakonski odgovorio:

- Da se radilo o 10 godina, možda bih ipak malo razmislio. Ovako, sramotiti se zbog svega 10 mjeseci? Nije dolazilo u obzir.

U svojim javnim govorima Vlado je znao biti patetičan, u privatnim razgovorima nikad. Čak se znao narugati svojoj vlastitoj patetici i nije se hvalisao svojim junaštvom. Kao da se to podrazumijeva samo po sebi.

Najviše Gotovčeve hrabrosti mislim da je komprimirano u njegovoj već spomenutoj obrani pred Velikim vijećem Okružnog suda u Zagrebu početkom lipnja 1981. Umjesto da po zakonskim paragrafima dokazuje kako njegove izjave za strane medije nisu krivično djelo, što nije bilo teško dokazati, Vlado je elaborirao svoj svjetonazor, nasuprot svjetonazoru na kojem je bio utemeljen vladajući društveni sistem. Mislim da tako nije postupio nijedan optuženik na političkim procesima u Hrvatskoj za vrijeme socijalističke Jugoslavije, jer po ondašnjim kriterijima takva se obrana smatrala samooptužbom. Citirat ću nekoliko odlomaka:

Pojedinac iznad svega

“Za mene je pojedinac vrijednost, koja je iznad svakog drugog interesa... Zato je slobodno samo ono društvo u kojem je slobodan pojedinac.”

“Budućnost domovine vrijedi samo toliko kolika je budućnost pojedinca: njegove slobode i njegove jednokratnosti... (Zato me) zanima stanje slobode koja omogućuje svaku drugu slobodu, stanje pravde koja je temelj takve slobode.”

A finale je bio poetski:

“Jedini smisao mog rada je u nastojanju da se osigura prava, ljudska, pravedna i slobodna zajednica - za sve i svugdje; zajednica koja raznolikost ne samo podnosi, nego joj se raduje upravo onako kako se graditelji katedrale u Chartresu raduju kad iz raznobojnih stakala slažu svoje vjerničke rozete. Tako radostan i tako raznoliko svijet - to je moj san. Ako zbog njega moram biti suđen, ja na to pristajem; jer bez tog sna ni ja ni moje djelo nemamo nikakvog smisla.”

Potkraj života socijalističke Jugoslavije u njenim zakonima postojala je “rupa” kroz koju se kako-tako mogla provući poneka politička inicijativa: policiji je trebalo podnijeti prijavu s programskom deklaracijom i potpisima predsjednika i barem 10 članova Inicijativne grupe, pa ako policija u roku od tri dana ne stavi nikakav prigovor, Inicijativna grupa može početi pripremati Osnivačku skupštinu, koju mora odobriti nadležno tijelo Socijalističkog saveza radnog naroda Hrvatske. Kad smo 2. ožujka 1989. pripremali sastanak Inicijativne grupe HSLS-a, na kojem se će potpisivati deklaracija i prijava policiji, razgovarao sam s Vladom Gotovcem:

Sudska zabrana

- Mislim da imamo oko 20 sigurnih potpisnika. Ti si, Vlado, jedini još pod sudskom zabranom javne djelatnosti, ne moraš biti među potpisnicima, imamo ih dosta, tebe bi jedinog mogli hapsiti, nas ostale neće. Mogli bi nas pozivati na razgovor, praviti nam i druge neugodnosti, ali mislim da nas hapsiti ne mogu, unutar smo zakonskih dozvoljenosti. Jedini kandidat za hapšenje si ti. Ne treba ti to i po treći put!

Vlado je samo odmahnuo rukom:

- Dat ćeš mi da potpišem prvi. Barem pet puta na našim sam sastancima citirao Solženjicina da oprezan čovjek nije nikakav čovjek, pa da sada baš ja budem taj oprezni i nikakvi!?

Zatim je objašnjavao kako mu četverogodišnja zabrana zaista još traje oko tri mjeseca, ali on je već pod svojim imenom objavio nekoliko prijevoda slovenskih romanopisaca na hrvatski jezik i jedan intervju u ljubljanskoj Novoj reviji, pa ga nisu hapsili, neće valjda ni sada. Nisu hapsili ni Rupela, Spomenku Hribar, Janšu ni druge potpisnike nedavne slične inicijative u Sloveniji ni potpisnike UJDI-a (Ujedinjene jugoslavenske inicijative) ovdje u Zagrebu, neće valjda ni njega. Pa ako hapse, ovaj put neće biti za dugo.

Svi smo, naime, osjećali da u zraku već titra nešto nailazećeg i velikog, da bauk promjena već kruži Europom, da su i naši domaći vlastodršci onemoćali, da se toliko svađaju među sobom pa nemaju više ni vremena ni snage baviti se previše s nama, nekomunistima koji dižemo glave. U tom smo se raspoloženju te večeri sastali u Klubu sveučilišnih radnika u današnjoj Hebrangovoj ulici, gdje smo se dotad već nekoliko tjedana sastajali. Bilo nas je vjerojatno trideset, oko masovnog dugačkog stola u velikom salonu kluba. Nakon žive rasprave o tekstu deklaracije, koja je trajala možda nešto više od punoga sata, slijedila je uobičajena pauza iza koje je najavljeno potpisivanje. Bila je to prilika svakom da gotovo neprimjetno otiđe iz kluba i izbjegne riskantni čin potpisivanja, ali mislim da je to učinilo najviše dvoje ili troje bojažljivijih. Kao predsjednik Inicijativne grupe potpisao sam na čelu liste i papir pružio Vladi Gotovcu. Primio je papir i napravio malu dramsku pauzu, zavirivši u popratni tekst. U dvorani, na trenutak, kao da je svima zastao dah.

Potpisao smireno

U toj tišini, Vlado je smireno potpisao i odmah pogledao oko stola, bez riječi, s nenametljivim smiješkom olakšanja. I u dvorani se čulo nekoliko olakšavajućih uzdaha, naglo je nastupio tihi žamor opuštanja, nekoliko bližih sudionika prišlo je Vladi da mu pruži ruku ili potapša po ramenu, Babaja je uzeo papir i odmah bez riječi potpisao. Svi su redom potpisivali, nitko više nije oklijevao. Bilo je ukupno 27 potpisa. Svi su znali da je Gotovac najviše, možda i jedini, stavio glavu na panj - ne baš u sasvim prenesenom smislu. Poslije njegova potpisa za svakog od prisutnih bilo bi sramotno uskratiti potpis.

Ledolomac

U nekoliko sam prilika, na nekoliko okupljanja u Zagrebu i izvan Zagreba u to vrijeme, doživio taj jedinstveni ledolomački učinak Vlade Gotovca. Kasnije se nažalost pokazalo da se nije najbolje snalazio u meandrima na širokoj političkoj sceni, unutar stranačkih natezanja i taktičkih zamki. Nije bio po vokaciji političar, već mnogo više i vrednije od prototipskog političara: vrstan pisac, pjesnik, mislilac, oličenje morala u političkom i javnom životu, ledolomac koji prenosi poletno nadahnuće, nadograđeno dosljednošću i hrabrošću, svim opasnostima i preprekama usprkos. Nikada Hrvatska nije imala takvu ličnost, koja je u sebi sintetizirala baš te i takve svestrane vrijednosti.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. studeni 2024 19:08