Je li bogohulno pitati što se dogodilo u Srbiji koja je ostala na ispod 400 mrtvih na milijun?

Ova kolumna promemorija je liberalnih vrijednosti. Svojevrsni vapaj. Sloboda se počela previše često krivo tumačiti. Previše je onih koji na nju gledaju samo iz svojeg kuta, bez ikakva truda oko cjelovite slike. Iza liberalnih vrijednosti ne stoji ono što predstavljaju mladi "progresivni" glasači skloni popularnom površnom ljevičarenju, ni neoliberalni dogmati opčinjeni zgrtanjem profita. Sloboda je puno suptilnija, slojevitija i mudrija, a uzimamo je zdravo za gotovo.

Tjedan iza nas ponudio nam je nove upečatljive dokaze kako na stvari ne smijemo gledati samo iz jednog kuta. Puno toga je relativno, pogotovo kad je u pitanju procjena uzroka stvarne opasnosti. Jedan je primjer religija strogih epidemioloških mjera koja ne nudi dokaze spašavanja života, ali je podjednako gorljiva kao i početkom godine kad je u pitanju ograničavanje građanskih i poduzetničkih sloboda. Drugi je primjer opčinjenost antipatičnošću Trumpovih pristaša, iako demokracija u svijetu ima puno ozbiljnijih briga.

Prvi primjer:

Svjedočimo kolapsu pandemije u Hrvatskoj, a hrvatska Vlada odlučila se za produžavanje svih epidemioloških mjera. Dokaz je to kako se pod pritiskom grupe agresivnih epidemioloških radikala i naš Stožer svrstao među one vlasti koje, bez obzira na podatke o učinkovitosti pojedinih mjera, rješenje počinju tražiti u zaključavanju društva i ekonomije. Problem tog pristupa jest što on ograničava slobode, a ne nudi izlaz. Zemlje koje jednom krenu smjerom lockdowna, punog ili djelomičnog, ulaze u spiralu iz koje više ne mogu vidjeti put prema normalizaciji. Svako otvaranje automatski se proglašava pogreškom. Ako stroge mjere ne daju rezultat, onda se govori da ljudi nisu bili dovoljno dobri te se traži još teže zabrane.

Prikrivena je to psihološka zamka u kojoj se na mjere gleda kao na svemogućeg svevišnjeg; vjeruje se da su učinkovite, premda ne postoje dokazi kako su oštre mjere učinkovito zaustavile rast broja smrti. Upravo suprotno: cijeli niz zemlja u Europi dokaz je kako dugi, radikalni i uporni lockdown može rezultirati vrlo visokim brojem smrti na milijun stanovnika, a da pandemija još nije završena. Belgija i Slovenija dugo su pod ključem, a najgore su po broju smrti na milijun u Europi. Belgija s jučerašnjim danom ima ekstremnih 1716 smrti na milijun, Slovenija 1417. Lockdown se nije isplatio ni Italiji, Češkoj, Britaniji, Španjolskoj... Svi oni imaju više od 1100 mrtvih na milijun. Kako je to moguće ako su radikalne mjere jamstvo sigurnosti i ako se zna da mjere djeluju?

Hrvatska je također stigla na više od 1000 mrtvih na milijun i još uvijek smo nešto sretnije prošli nego susjedna Mađarska koja posljednjih mjeseci ima puno radikalnije mjere nego mi. I kako je moguće da su Švicarska i Švedska s liberalnijim pristupom ostale ispod cijelog niza zemalja koje su se odlučile braniti zatvaranjem te su trenutačno epidemiološki uspješnije nego Hrvatska? Jesu li ta pitanja zabranjena? Zašto su jako rijetka u medijima? Zbog čega ih političari u pravilu izbjegavaju, iako su zdravorazumska? Ne bi li nas propitivanje, baš kao i kod svake druge javne politike, trebalo voditi prema boljim politikama?

Posebni je problem što se čini kako stroge mjere nude samo iluziju sigurnosti. Vrlo je moguće da samo produžavaju epidemiološku agoniju ako nisu fokusirane na ono bitno. Irska je upravo eksplodirala s brojem slučajeva, a imali su stroge mjere cijelo ljeto. Sada s incidencijom od 1038 slučajeva drže nezavidnu prvu poziciju u Europi, a mi smo pali na dvadeseto mjesto. Irci su bili baš radikalni: od 21. listopada nisu smjeli iz kuće, osim zbog vježbanja u krugu pet kilometara. Zatvorili su sve što su mogli: restorane, kafiće, teretane, sve trgovine osim onih koje prodaju hranu.

U prosincu su pomislili da su uspjeli pa su otvorili trgovine i restorane (ne i pubove), pa su ih opet zatvorili. Pritom je Dublin, koji čini pola Irske, puno ranije stavljen u neku vrstu kućnog pritvora. Još u rujnu im nisu radili kafići i restorani, a putovanja su bila zabranjena. Pa kako to da nisu ostali sigurni? Zašto tek malobrojni postavljaju pitanja čemu sve te totalitarne mjere ako u konačnici ne sprečavaju slučajeve i smrti?

Niti jedno pitanje ne bi trebalo biti zabranjeno: Hoće li se čekanje na spasonosno cjepivo previše odužiti? Je li, recimo, bogohulno pitati što se to dogodilo i inače ne baš discipliniranoj Srbiji koja je ostala na ispod 400 mrtvih na milijun, a tijekom ljeta se pisalo o pomoru Srba? Ili, pitanje iz suprotnog kuta: što to stroga Austrija čini drugačije da još uvijek ima dosta dobre brojeve?

Ono suštinski zanimljivo što se dogodilo ovaj tjedan po pitanju epidemiološke situacije u Europi jest iznenađujući rezolutni napad snažnog njemačkog medija, Bilda, na epidemiološku politiku Angele Merkel. Iako po broju smrti na milijun Njemačka stoji još uvijek dobro (468), Bild je prepoznao trend rasta te se usudio problematizirati lockdown: konstatirali su da je Merkel po savjetu stručnjaka postavila krivi cilj - održavanje incidencije niže od 50 slučajeva na 100.000 stanovnika prije proglašenja lockdowna.

Bild je zaključio kako je to nemoguće. Procijenili su kako se virus širi prebrzo, zdravstvo im nije dovoljno dobro opskrbljeno, ali bi izbjeglo kolaps i uz puno višu incidenciju. Posljedica: uz postojeći kriterij 50/100.000 Njemačka će ostati u lockdownu. Bild je spomenuo i Irsku kao potpuno krivi epidemiološki uzor te je počeo preispitivati preporuke ugledne akademije Leopoldina.

Pitaju se, kao i mi, zašto su slučajevi u Irskoj ponovno eksplodirali te su završili u lockdownu, a bili su im uzor. Postavili su i tezu o krivom epidemiološkom fokusu. Ustvrdili su kako političari pravdaju stroge mjere smanjivanjem broja smrti, ali zaboravljaju kako tamo gdje ljudi umiru, mjere ne djeluju. U regiji Hessen 86 posto smrti događa se u domovima za skrb. U Hamburgu je to 73 posto, u Bremenu 71 posto, pa ipak nema dovoljno dobre organizacije testiranja osoblja i posjetitelja. Zaključno, Bild je optužio njemačke političare i za sljepilo na širu sliku: vide samo koronu, a usamljenost ljudi u izolaciji, gubitak poslova, dezorijentiranost djece nešto je što ih naročito ne zanima.

Ajde da je netko napokon počeo postavljati liberalna pitanja.

Drugi primjer:

Svi ozbiljni mediji zgražali su se nad napadom Trumpovih pristaša na zgradu američkog Kongresa. S pravom. Bila je to groteskna farsa traženja tobožnje pravde, predvođena raznim maloumnicima sklonim maškaranju u neprimjerenim situacijama. Fotografije i videozapisi tih intelektualnih i fizičkih bijednika bile su medijski neodoljive, dokaz zla koje predvodi Trump. Simbol napada na Kongres - propali glumac gol do pasa koji je nabacio plašt s kapuljačom i rogovima - više se doimao kao idiot nego stvarna opasnost.

Svakom političkom analitičaru bilo je jasno kako okupljeni agresivni primitivci nisu sila koja doista može politički osvojiti Kongres te spriječiti preuzimanje vlasi u Sjedinjenim Državama. Bilo je isto tako jasno kako ni među američkim republikancima ne postoji dovoljno zatucanih koji su spremni riskirati građanski rat nego će, naravno, podržati mirnu, demokratsku primopredaju. Tragično je što je u tom besmislenom masovnom ispadu pet ljudi izgubilo život, ali bilo je očigledno kako su američke institucije i demokratska tradicija dovoljno jaki da prežive posljednje dane Trumpova predsjednikovanja te pritom ojačaju.

Isti tjedan dok smo opsjednuto pratili vašar opasne, ali sistemski nevažne gluposti na Capitolu, na drugom kraju svijeta zbivala se istinska politička drama: nasilno zatiranje pokušaja demokracije. Rijetko koji medij obratio je pažnju kako je više od 1000 policajaca u Hong Kongu krenulo pod krinkom kontroverznog zakona o nacionalnoj sigurnosti u akciju masovnog uhićenja prodemokratskih političara, aktivista i intelektualaca, koji su pokušali organizirati izbore inače odgođene godinu dana "zbog pandemije". Do kraja dana uhićeno je 53 stanovnika Hong Konga koji su pokrenuli glasanje za legislativno vijeće kako bi predložili odluke neprihvatljive za Kinesku komunističku partiju, silu koja ide na satiranje prave demokracije u gradu koji je nekada uživao političku autonomiju.

Optužbe su ekstremno teške - osumnjičeni su organizirali preliminarne izbore na koje je izašlo oko 600.000 ljudi. Od 53 uhićenih, njih 47 optuženo je da su sudjelovali na izborima, a šestero za organiziranje izbora. Prijeti im doživotni zatvor. Policija je napravila pretres u 72 objekta te zapovjedila medijskim kućama predaju svih kompromitirajućih materijala. Hladni mrak nedemokratskog progona pao je na Hong Kong, a zapadni mediji jedva su podigli obrve. Nije im dovoljno zanimljivo što se broj uhićenih u tom gradu udvostručio otkako je KP Kine nametnula zakon o nacionalnoj sigurnosti koji se trebao obračunavati s kriminalcima, ali ga se koristi za uhićenje odvjetnika koji su ga kritizirali.

Je li suštinski demokratski problem suvremenog svijeta blesavo nasilje dezorijentiranih trumpovaca s lošom reakcijom osiguranja u jednoj staroj, čvrstoj i iskusnoj demokraciji ili novi totalitarizam koji provodi zemlja s orvelijanskom kontrolom osobnih podataka i medija koja ne prihvaća višestranačje? Ne treba podcjenjivati opasnost Trumpova ružnog poigravanja demokratskim procedurama, ali niti se spuštati na njegovu razinu.

Zaključno, trebamo se upitati otkud pravo Facebooku, njegovim zaposlenicima i algoritmima da blokiraju Trumpove poruke? To su metode KP Kine, a Trump je, ako ništa drugo, još uvijek legitimni predsjednik. Jedno je biti protiv Trumpa i njegovih pobornika, a drugo je uskraćivati im pravo javnog govora. To su dvije jako različite stvari. Sloboda si ne smije dopustiti slabo razumijevanje.