JE LI ICTY UTVRDIO TUĐMANOVU ODGOVORNOST ZA ETNIČKO ČIŠĆENJE U BiH? Mišetić Agiusu i Meronu: Ako ste oslobodili Momčila Perišića, morali ste i Tuđmana

Haaški sud uložio je veliki trud da dokaže da je predsjednik Franjo Tuđman htio podjelu Bosne i Hercegovine. Međutim, prema Statutu ICTY-ja, to nije kažnjivo. Ono što je kažnjivo jest etničko čišćenje, a ICTY nije dokazao da su Tuđman, Šušak i Bobetko sudjelovali u etničkom čišćenju, ustvrdio je odvjetnik Luka Mišetić u detaljnoj analizi onog dijela presude liderima Herceg-Bosne u kojoj se spominju pokojni predsjednik Tuđman, ministar obrane Gojko Šušak i načelnik Glavnog stožera HV-a Janko Bobetko.

Od presude na 1400 stranica šestorici lidera Herceg-Bosne Mišetić se koncentrirao na dio koji se odnosi na takozvani “udruženi zločinački pothvat” (UZP) i odgovornost hrvatskog državnog vrha. Kraj rada Haaškog suda bio je šokantan iz više razloga, ne samo zbog samoubojstva jednog od optuženih, Slobodana Praljka, nego i zbog navoda iz presude da je hrvatsko vodstvo, posebno predsjednik Franjo Tuđman, bilo dio udruženog zločinačkog pothvata u Bosni i Hercegovini, navodi Luka Mišetić u analizi koju je objavio na svojem blogu. Ako nisu sudjelovali u etničkom čišćenju, nisu smjeli biti ni navedeni kao članovi UZP-a, argumentira američko-hrvatski odvjetnik s dugim stažem na ICTY-ju.

Objašnjenje laicima

Nakon presude glavni tužitelj Serge Brammertz istaknuo je da je “Žalbeno vijeće potvrdilo nalaz Raspravnog vijeća da su ključni članovi tadašnjeg vodstva Hrvatske, uključujući predsjednika Franju Tuđmana, ministra obrane Gojka Šuška i Janka Bobetka, visokog generala Hrvatske vojske, dijelili zločinački cilj da etnički očiste bosanske Muslimane i pridonijeli ostvarivanju toga cilja”. To je pogrešno, argumentira Luka Mišetić.

U sažetku presude koji je predsjedavajući Žalbenog vijeća Carmel Agius pročitao uživo, predsjednik Tuđman se ne spominje, ali je Žalbeno vijeće potvrdilo presudu prvostupanjskog vijeća da su zločini za koje su osuđeni lideri Herceg-Bosne počinjeni u sklopu UZP-a u kojem su sudjelovali Tuđman, Šušak i Bobetko.

U žalbenoj presudi suci su čak 62 stranice potrošili kako bi pokazali da je Tuđman htio podjelu Bosne, ukazuje Luka Mišetić. Međutim, to pred ICTY-jem nije zločin. U slučaju Herceg-Bosne ne postoji Brijunski transkript, ističe Mišetić, transkript sa sastanka predsjednika Tuđmana s generalima na Brijunima uoči Oluje, koji je tužiteljstvo, s Tuđmanovim javnim govorima, koristilo kako bi potkrijepilo optužbu da je Tuđman imao zločinačku namjeru etnički očistiti Srbe u operaciji Oluja. U slučaju Prlić i ostali Žalbeno vijeće nije identificiralo ni jednu Tuđmanovu izjavu koja bi bila barem dvosmislena i mogla sugerirati namjeru “etničkog čišćenja bosanskih Muslimana”.

Mišetić piše da mu je cilj laicima objasniti koncept udruženog zločinačkog pothvata i pokazati da Žalbeno vijeće u slučaju Prlić nije identificiralo niti jedan dokaz koji bi potvrdio Brammertzovu tvrdnju da su hrvatski dužnosnici “dijelili zločinački cilj etničkog čišćenja bosanskih muslimana i doprinijeli ostvarenju tog cilja”.

Što je to udruženi zločinački pothvat? Što tužiteljstvu treba da dokaže kako bi utvrdio individualnu odgovornost pojedinca za sudjelovanje u udruženom zločinačkom pothvatu?

1. Više osoba: Udruženi zločinački pothvat je kad više ljudi sudjeluje u realizaciji “zajedničkog zločinačkog cilja”.

2. Zajednička zločinačka namjera (“mens rea”): Udruženi zločinački pothvat zahtijeva zajednički cilj koji uključuje počinjenje zločina kažnjivih Statutom ICTY-ja. Zločinačka namjera, odnosno mens rea, zahtijeva da su članovi UZP-a svjesni toga da je počinjenje zločina dio ostvarenja zajedničkog cilja. Dakle, da su svjesni da se cilj ne može ostvariti bez počinjenja zločina.

3. Sudjelovanje optuženoga u provođenju cilja (“actus reus”): Zločin koji je počinio optuženi dio je zajedničkog cilja. Alternativno, umjesto počinjenjem zločina, optuženi može biti označen kao dio UZP-a time što je osiguravao ili pomagao izvršenju zajedničkog cilja. Pritom Sud ne mora utvrditi da je doprinos jednog optuženika UZP-u bio nužan ili ključan, ali barem mora biti utvrđeno da je “značajno pridonio” zločinu za koji je osuđen.

Ukratko, da bi dokazalo da su Tuđman, Šušak i Bobetko bili članovi UZP-a, Tužiteljstvo je moralo dokazati da su se (1) udružili u veću grupu osoba (2) s namjerom da počine zločine iz Statuta ICTY-ja koje skraćeno zovemo “etničkim čišćenjem” te da su (3) doista počinili zločin ili pomogli drugima u počinjenju.

Mišetić razlaže kako Sud to nije učinio. Uvijek dosad glavni je cilj bio dokazati da je optuženi u sklopu UZP-a dijelio “zajedničku zločinačku namjeru”. Umjesto toga, u postupku protiv šestorke iz Herceg-Bosne ICTY je uveo novi koncept, takozvani “krajnji cilj UZP-a”. Nisam uspio naći niti jedan drugi predmet pred ICTY-jem koji također barata “krajnim ciljem” UZP-a, piše Mišetić. Zbog toga je, kaže, nastala zbrka u javnosti, jer su mnogi zaključili kako je dokaz da je Tuđman navodno želio podijeliti Bosnu (tzv. krajnji cilj) dovoljan da utvrdi njegovo sudjelovanje u UZP-u. Nije, ističe Mišetić.

Razlika je ogromna. U dosadašnjoj praksi ICTY-ja Sud bi morao dokazati da su Tuđman, Šušak i Bobetko namjeravali počiniti etničko čišćenje. No, sada se dogodilo da i Raspravno i Žalbeno vijeće posvete ogromnu količinu vremena dokazima o Tuđmanovu “krajnjem cilju”, odnosno “njegovoj navodnoj želji da podijeli Bosnu i Hercegovinu”, što prema statutu ICTY-ja nije zločin, niti je dovoljno da dokaže njegovo sudjelovanje u UZP-u.

Glavni propust suda

Kako bi se utvrdilo da su Tuđman, Šušak i Bobetko krivi za sudjelovanje u udruženom zločinačkom pothvatu, ističe, morali su im dokazati izvan razumne sumnje da su planirali prisvojiti dio susjednog teritorija kroz etničko čišćenje koje su počinili sami ili pomažući drugima u počinjenju djela etničkog čišćenja.

Ni prvostupanjsko ni Žalbeno vijeće nije identificiralo niti jedan dokaz da su Tuđman, Šušak i Bobetko dijelili “zajedničku zločinačku namjeru” da počine etničko čišćenje, argumentira Luka Mišetić. Sve što su utvrdili jest da je Tuđman htio prisvojiti imovinu susjeda. Odnosno, kako to Žalbeno vijeće navodi u presudi, da je “krajnji cilj” UZP-a bila “uspostava hrvatskog entiteta koji će obnoviti, barem dijelom, granice Banovine i tako olakšati ujedinjenje hrvatskog naroda; a taj entitet će biti direktno pripojen Hrvatskoj ili će postati nezavisna država unutar BiH tijesno povezana s Hrvatskom”. Čak i da je Tuđman imao cilj ujedinjenja Herceg-Bosne s Hrvatskom, ne znači da bi se to moglo ostvariti isključivo etničkim čišćenjem, naglašava Mišetić.

Prvostupanjsko vijeće je transkript iz Ureda predsjednika od 27. prosinca 1991. koristilo kao dokaz o “zajedničkom zločinačkom cilju”, odnosno kao izraz namjere za etničko čišćenje. To je poznati transkript sastanka Franje Tuđmana i čelništva HDZ-a BiH s kraja 1991., u kojem Tuđman izlaže svoj koncept Herceg-Bosne, a niz uglednih članova HDZ-a pokušava ga razuvjeriti, govoreći da je to neostvarivo i štetno za Hrvate. Taj se transkript pojavio još 1999. na suđenju Dariju Kordiću, uz svjedočenje Cirila Ribičića. Međutim, Žalbeno vijeće je odbacilo da se iz toga može izvlačiti zaključak o “zajedničkom zločinačkom cilju”.

Prvostupanjsko vijeće je zaključilo da su u prosincu 1991. lideri Herceg-Bosne i Hrvatske, uključujući Bobana i Tuđmana, vjerovali da je u namjeri da ostvare krajni cilj UZP-a nužno promijeniti etnički sastav stanovništva koji bi pripadao Herceg-Bosni. Žalbeno vijeće nije se složilo s njima: zaključili su da “relevantni dijelovi transkripta, gledani u cjelini, ne odražavaju jasan konsenzus s obzirom na politički cilj da bi etničko čišćenje bilo njegova logična posljedica.” Drugi je dokaz knjiga Ante Valente i Žalbeno vijeće zaključuje da ona, iako poziva na preseljenje Muslimana, “ne podržava širi uvjet da su članovi UZP-a dijelili taj stav u prosincu 1991.”. Žalbeni suci su odbacili ta dva dokaza, ali nisu dali niti jedan novi na temelju kojeg bi se zaključilo da je Tuđman podržavao entičko čišćenje, upozorava Mišetić.

Usprkos tome Žalbeno vijeće daje za pravo prvostupanjskom i kaže da je “Raspravno vijeće višekratno utvrdilo da su lideri Herceg-Bosne i Tuđman pokazali namjeru da promijene etnički sastav teritorija koji su smatrali dijelom Herceg-Bosne, odnosno da etnički očiste Muslimane s teritorija koji su smatrali hrvatskim, prije nego što je nastao UZP sredinom siječnja 1993.”. Međutim, ne citiraju gdje su to prvostupanjski suci “višekratno utvrdili” zločinačku namjeru Tuđmana, Šuška ili Bobetka.

Žalbeno vijeće uočava da je prvostupanjsko vijeće utvrdilo da je tek sredinom siječnja 1993. postojala “zajednička zločinačka namjera”. Sredina siječnja je važna jer su tada međunarodni pregovarači, koji su pokušavali zaustaviti rat, predložili Vance-Owenov mirovni plan o podjeli BiH na deset provincija, pri čemu bi treća, osma i deseta provincija pripale Hrvatima. Po prvostupanjskoj presudi, “lideri HVO-a i neki hrvatski lideri” namjeravali su učvrstiti kontrolu HVO-a u provincijama tri, osam i deset prema Vance-Owenovu planu i, “kako su to lideri HVO-a interpretirali, eliminirati sav otpor Muslimana unutar svojih provincija i etnički ih očistiti tako da te provincije postanu većinski ili gotovo isključivo hrvatske”. Mišetić zaključuje da Prvostupanjsko vijeće time utvrđuje odgovornost samo lidera HVO-a, a ne i dužnosnika iz Hrvatske.

Bez utvrđivanja da su Tuđman, Šušak i Bobetko sudjelovali u etničkom čišćenju, nije ispunjen treći uvjet za postojanje UZP-a. “Nije dovoljno da si planirao počiniti zločin. Morao si doista učiniti nešto da počiniš zločin ili pomoći drugome u tome”, ističe Luka Mišetić. Analizirajući presudu, Mišetić kaže da nije našao ni jedno mjesto gdje se identificira da su Tuđman, Šušak i Bobetko počinili zločin ili podržavali počinjenje.

Slanje oružja za HVO nije dovoljan dokaz sudjelovanja u zločinima, tako je ICTY presudio u nizu slučajeva. “Uostalom, dva suca u Žalbenom vijeću (Agius i Meron) bili su i suci u slučaju Momčila Perišića, i glasali za oslobađanje Perišića upravo zato što osiguravanje oružja - bez dokaza o specifičnoj namjeri za počinjenje zločina - jest nedovoljno da uspostavi kaznenu odgovornost”, piše Mišetić. Uostalom, Žalbeno vijeće je u svojoj odluci od 19. srpnja 2016., podsjeća, napisalo da “Raspravno vijeće nema eksplicitnih nalaza o (Tuđmanovu, Šuškovu i Bobetkovu) sudjelovanju u UZP-u i nije utvrdilo njihovu krivnju za bilo kakve zločine”, citira on.

Argumenti vijeća

Ukratko, od tri zahtjeva za postojanje udruženog zločinačkog pothvata u kojem bi sudjelovali Tuđman, Šušak i Bobetko, Mišetić argumentira da je ICTY potvrdio samo jedan - to da su činili grupu koja se sastajala s optuženima. No, nema dokaza niti da su dijelili zločinački cilj (mens rea) niti da su sudjelovali u zločinu (actus reus). Međutim, Žalbeno vijeće ipak je odbilo sve žalbe optuženih koji su tražili da se iz UZP-a izbace Tuđman, Šušak i Bobetko. Zato što, tvrde, nisu dokazali kako bi to utjecalo na tezu da su optuženi sudjelovali u UZP-u.

Drugi im je argument bio da Raspravno vijeće nije dužno ispitivati djela ili namjere svakog pojedinog člana UZP-a, prenosi Mišetić. Ukratko, Žalbeno vijeće je zaključilo da pitanje o odgovornosti za UZP Tuđmana, Šuška i Bobetka nije relevantno za žalbe šestorice osuđenih. Luka Mišetić naziva to nesretnom odlukom: trebali su ih ili izbaciti iz presude ili raspraviti njihovu odgovornost za UZP. Umjesto toga, Žalbeno vijeće izabralo je najgoru od svih mogućnosti: odbili su raspraviti to pitanje te su ostavili navod da su Tuđman, Šušak i Bobetko bili članovi UZP-a usprkos tome što je Žalbeno vijeće samo zaključilo da “nema eksplicitnih nalaza u vezi njihova sudjelovanja u UZP-u”.

To je utoliko gore u svjetlu činjenice da nijedan dužnosnik Srbije nije uključen u udružene zločinačke pothvate u prvostupanjskim presudama Ratku Mladiću i Radovanu Karadžiću. Kompletna analiza Luke Mišetića nalazi se na internetskoj adresi http://miseticlaw.blogspot.com/2017/12/osvjetljavanje-presuda-haskog-tribunala.html?_sm_au_=iVV77VJjL8nSMkZF.