JEDNA SLIKOVITA RAZGLEDNICA IZ TENKA Vučić i Mamić love posljednji vlak da se uguraju u prestižno društvo

Brrmm, brrmm, turirao je gas Aleksandar Vučić prije nego što je ponosno izvirio iz kupole tenka ispred stadiona Crvene zvezde. Ajde, burazeru, upadaj, da zajedno uništavamo neprijateljsku živu silu i tehniku u Ligi prvaka, nasmijao se Zdravku Mamiću, onom svojom slatkom facijalnom ekspresijom gladnog vrtićanca koji je dočekao kašicu

Izraz lica kojem srpska javnost svake večeri nepogrešivo svjedoči u središnjem dnevniku RTS-a, ali umjereno, jer predsjednik se tamo nikad ne zadržava dulje od 15 ili 20 minuta. Navrati u dnevne boravke građanstva tek toliko, da prijavi kako je tog dana otvorio autoput, ugostio visoku kinesku delegaciju, kupio novu eskadrilu, poručio Hrvatima i Albancima da neće dopustiti nove pogrome, oprostio dugove Zvezdi ili parkirao tenk pred njezinim stadionom, nakon čega se pristojno odjavi i nema ga na ekranima sve do sljedećih vijesti.

Hoću ako mi pomogneš s ovim, odgovori mu Mamić pocupkujući ispred tridesetak crnih aktovki, u svakoj po milijun eura.

Pa zašto služe drugari, najdraži navijač crveno-bijelih povuče ručnu pa spremno priskoči u pomoć. Dok sadržajem pune oklopno vozilo Vučić primijeti da je njegov ortak mnogo kvalitetno olešio preduzeće u kojem je radio, na što ovaj odgovori da se tek isprema izbiti ih iz cipela u narednih nekoliko godina.

Znaš, Zdravko, mnogo te gotivim. Ovo, kako si razmestio sve te dileje i kako s njima upravljaš na daljinski i kako umeš da radiš pare. Najveći si mi uzor. Dobro, možda malo i Putin. I još malo Orban, prizna tenkist ubacujući u prvu.

Aco, i ja imam osjećaje prema tebi, iskreno prizna suvozač u modelu T-55.

Ovakva sličica lako iskrsne u glavi dok čitate kako se na repu kvalifikacija za Ligu prvaka još jednom diskretno oblikuju planovi velikih, bogatih i globalno popularnih da se jednom za svagda odmetnu, formiraju superligu i prestanu rasipati vrijeme i energiju na neke lokalne igrače poput Dinama i Zvezde, koji se pak za dnevnopolitičke potrebe šamaraju tenkovima i traktorima, iako njihovi lideri žive u neskrivenoj ljubavi. Aleksandar Vučić i Zdravko Mamić love posljednji vlak, autobus ili tenk T-55 kojim bi se mogli ugurati u prestižno društvo. Jer u superligi čeka prava paprika, superliga je perje, biber i benzin, tamo je ozbiljna guta, superliga je tiskara novca iz koje se novčanice u krupnim apoenima izvoze furgonima. A kad je riječ o tako obimnom špediterskom poslu, obojica naših junaka s pravom računaju da bi nešto moglo i pasti sa šlepera, da im se nađe zlu ne trebalo, za stare dane.

Dinamo i Zvezda ove su godine uspjeli upasti u elitni razred, potegnuli su dakle jackpot od cca 25 milijuna eura, u prvom redu zahvaljujući vrsnim trenerima Nenadu Bjelici i Vladanu Milojeviću, ali njihova stručnog rukopisa ne bi bilo bez infrastrukture stvorene političkom voljom. A pod infrastrukturom ovdje podjednako mislimo na slaganje kvalitetnog rostera, kao i na ovladavanje nogometnim savezom, što u praksi znači drmanje sudačkom organizacijom, stvaranje satelitskih klubova, formiranje malih trgovačkih savezništava itd. Tako se za početak utvrđuje monopol na titulu prvaka u nacionalnoj ligi, preduvjet da bi se uopće primirisalo Ligi prvaka.

Ono što ću napisati moglo bi vas razočarati, ali ni Mamić niti Vučić nisu ovdje osobito originalni i samo prepisuju od drugih. Evo, uzmimo na primjer odnos Dinama i Lokomotive. Nitko s dvije čiste ne sumnja da njih dvoje žive u incestuoznoj vezi. Stariji braco godinama u toj zajednici siluje nemoćnu sestricu, ali samo na terenu, jer bez tih dvanaest zajamčenih bodova iz četiri utakmice stvari bi u prvenstvu možda mogle izmaknuti kontroli. Izvan terena, međutim, oni žive u skladnoj zajednici u kojoj će Dinamo vlastito dijete posuditi Lokomotivi da bi za njega poslije bogato iskeširao (Brozović, Majer), jer tako oslobađa prostor za reprodukciju novih talenata na Kajzerici. Lokomotiva se ne zove Dinamo II samo zato što bi u tom slučaju već postojeći drugoligaš morao promijeniti ime u Dinamo III, a profesionalni nogomet nema razumijevanja za takvo nelojalno udruživanje i izigravanje tržišnih zakona, zar ne?

Odnos Dinama i Lokomotive u bitnom se ne razlikuje od odnosa Red Bull Salzburga i RB Leipziga, dva pupčano povezana kluba koja su ovog ljeta, prvi put otkad žive pod krovom istog crvenog bika, upala u skupine Lige prvaka. Dosad su taj odnos nogometni kroničari i dužnosnici izdvajali kao nepošten, jednu vrstu neprincipijelne koalicije, neukusno promoviranje zajedničke franšize koja bi malo parazitirala na nogometnom terenu, ali ovo njurganje nije pokolebalo Dietricha Mateschitza, milijardera čije bogatstvo Forbes procjenjuje na 18 milijardi eura. On je nastavio razvijati koncept pa je tako prošle godine dočekao da ždrijeb spoji dva njegova kluba u Europskoj ligi. Svijet je prvi put pogledao “energy drink clasico”, čiji bismo nastavak lako mogli vidjeti na proljeće u nokaut-fazi natjecanja.

Gazde projekta dotad mogu mirno paktirati i “razvijati proizvod”, što često uključuje i razmjenu igrača. RB Salzburg, za ilustraciju, prepoznao je potencijal u nepoznatom Nabyju Keiti kojeg je doveo iz Istresa za 1,5 milijuna eura. Poslije je Keita produžio u bratski Leipzig za 24 milijuna, da bi ubrzo bio prodan Liverpoolu za 60 milijuna. Sljedeći Naby Keita zove se Dayot Upamecano. RB Salzburg otkupio je Valenciennesova tinejdžera za 2,2 milijuna eura, prodao ga Leipzigu za 10 milijuna, a za njim sada trči nekolicina najbogatijih engleskih klubova mašući s ponudama u rasponu od 70 do 80 milijuna eura. Sljedeći korak u suradnji blizanaca mogla bi biti razmjena trenera i to na način da u kolo uđe treći brat, onaj s newyorškom adresom. RB Salzburg ovog je ljeta, naime, za trenersko kormilo posadio izvjesnog Jesseja Marscha, 45-godišnjeg Amerikanca koji je tri i pol sezone vodio Red Bull New York.

Predsjednik Uefe Aleksander Čeferin uz pomoć (uglavnom engleskih) saveznika zasad uspijeva neutralizirati ili barem odgoditi akciju zagovornika superlige, predvođenih Juventusovim šefom Agnellijem. Njima je postojeći fond utakmica nedovoljan, za početak žele preformatirati Ligu prvaka tako da 32 momčadi budu podijeljene u četiri skupine po osam, što bi svakom sudioniku zajamčilo najmanje 14 europskih utakmica u sezoni. Kasnije bi priča po inerciji krenula u pravcu elitizma, povlaštenih dvadesetak klubova dijelilo bi značajno veći novac od trenutačnih 2,04 milijarde eura (nagradni fond Lige prvaka), dok bi ostatak obitelji alimentirali kroz Europsku ligu i treće natjecanje koje se još kuha u Uefinim laboratorijima. Drugim riječima, ovih se dana utvrđuju startne pozicije i biraju načini putovanja do bajkovite destinacije koja jamči život u obilju.

Znaš Aleksandre, onako ovlaš, rekao bih da ovaj tip s bikom koji ti daje krila ima malo bolje šanse od nas dvojice, primijeti Mamić u unutrašnjosti tenka. Može da bude, al ne mora da znači, odgovori mu kolega tenkist.