BITKA PROTIV ZLOSTAVLJANJA

JELENA VELJAČA O 2 GODINE #METOO POKRETA Talent, moć i lova više nisu štit predatorima, žene su svoju dionicu istrčale. Ali gdje su sudovi i policija?

 
Harvey Weinstein
 REUTERS

Kad je glumica Alyssa Milano 15. listopada 2017. na društvenoj mreži Twitter pozvala sve osobe koje su u životu doživjele seksualno uznemiravanje ili zlostavljanje, učinila je to na nagovor prijatelja.

Zamišljam da je sjedila na kauču u položaju fetusa i rekla najboljoj prijateljici:

- Ali što ako mi nitko ne povjeruje?

- A što ako sve žene koje su isto doživjele samo čekaju da netko pokrene lavinu?

- Misliš da kliknem #teet”?

I prijateljica kimne potvrdno, držeći joj znojnu ruku.

To je samo moja maštarija, dakako, no sigurna sam da Alyssa nije očekivala da će u 24 sata pola milijuna ljudi retweetati njezin status, koristeći hashtag koji će uskoro postati ne samo kultan, nego i simbol borbe protiv seksualnog zlostavljanja. Dvoumila sam se trebam li napisati “protiv seksualnog zlostavljanja u Hollywoodu”. Istina jest da je #metoo porinut upravo tamo, u leglu zabave i zlostavljanja, i da mu je ta snaga istovremeno i pomogla, i odmogla. Naime, ono što je dio identiteta tog pokreta - vidljivost - postalo je i njegovo prokletstvo.

Pozicija moći

Mnoge su zvijezde tek nakon što je #metoo pokret postati globalan, i moćan sam za sebe, hrabro istupile protiv Harveyja Weinsteina, koji je postao simbol onoga što je doista najveća pošast ne samo u filmskoj industriji, nego i u strukturi društva u kojem živimo - obijesnog, bahatog, talentiranog, bogatog i moćnog muškarca na poziciji moći, koji istu ne koristi za napredak društva, nego za zlostavljanje.

Nevjerojatno je da sam Weinstein čak i fizički nalikuje karikaturi cirkuskog majstora, onog koji tuče i životinje i ljude, da bi mu publika pljeskala dok njegova plesačica stoji jednom nogom prepunom masnica na slonu, zahvalna što smije nastupati. Jedna od zvijezda iz stvarnosti, a isto prepuna masnica, Salma Hayek, napisala je snažan esej o tome kako je prošla radeći Fridu za Weinsteinovu produkcijsku kuću.

Gwyneth Paltrow priznala je da je jedini razlog zašto ju je Weinstein ostavio na miru to što je tada imala jednako moćnog dečka - veliku filmsku zvijezdu - Brada Pitta, koji je Weinsteinu zaprijetio fizički. Učinivši veliku stvar za žene u filmskoj industriji, i mnogim drugim industrijama u kojima žene igraju veliku ulogu, činilo se da uslugu čine i svim ženama na svijetu, kao i borbi za ženska prava općenito. No, dvije godine kasnije, legitimno je upitati se je li to doista tako.

Istina, abuzivne, ali moćne figure poput Weinsteina i Kevina Spaceyja (kojeg su posljedično mnogi muškarci, od kojih su neki u vrijeme napada bili i maloljetni, optužili za seksualno iskorištavanje i zlostavljanje), Billa Cosbyja i Placida Dominga svrgnute su sa svojih tronova, i nitko ne može osporiti da je u industrijama koje su na određeni način zanimljive javnosti, bile one Hollywood, ili visokoprofilna multinacionalna kompanija čiji proizvodi ulaze u kućanstva, promijenjena atmosfera (pa sada postoje i pošalice na internetu o tome koliko se muškarci na poziciji moći boje mentorirati žene, što je ne samo neduhovito, nego i okrutno ismijavanje neugodne istine da muškarci zapravo ne znaju komunicirati sa ženama kao s ravnopravnim bićima).

Ali, koliko se toga promijenilo za, populistički rečeno, običnu ženu? Ima li dokaza da je #metoo uspio promijeniti diskurs o seksualnom zlostavljanju i u industrijama koje nisu zanimljive kao clickbait, ženama koje nemaju pristup internetu? Bilo bi bombastično tvrditi da nije.

Raširena kuga

Ipak, svijest o seksualnom nasilju i što ono doista jest i stajalište o tome što su žene kao žene dužne “dati” da bi zauzvrat dobile a) poziciju, b) mir u kući, c) ulogu, d) plaću, promijenila se - i u medijima, i na poslu, u atmosferi koja vlada za vrijeme razgovora o paušalnom primanju za dupe za vrijeme kastinga/radnih akcija.

Svijet je, čini se, doista postao svjestan činjenice da je seksualno nasilje najraširenija kuga protiv koje smo se dužni boriti, i digitalizacija i globalizacija putem društvenih mreža, mora joj se priznati, unatoč brojnim kritikama, dala je nevjerojatan utjecaj brzim širenjem informacija i masovnim uvidom u temu. Zašto je ipak posljednji dojam oko #metoo pokreta jedan okus privilegiranosti koji, unatoč mnogim pomacima, pa i gigantskim, ostavlja taj fenomen? Jer retorika kojom se govori o temi, iako važna, ima smisla samo ako uz nju stvar funkcionira i u praksi pravne države.

Ne mogu da ne povučem paralelu sa situacijom s kojom se Hrvatska nosi ovih dana. Iako je i u nas, unatoč svim izgledima, tema seksualnog zlostavljanja uspjela ući u mainstream razgovora, zahvaljujući što društvenim mrežama, što građanskoj frustraciji koja je u toj temi pronašla vrijedan i važan kanal za progovaranje o činjenici da je nasilje svake vrste Hrvatima i hrvatskom društvu postalo inherentno, što, kao i u slučaju #metoo pokreta, nekim pojedinkama s medijskim kapitalom, praksa, u posljednjem slučaju sudska, jednostavno ne prati taj trend.

Ona je spora, tradicionalna i konzervativna, pa se čak i hrvatska publika, koju velikim dijelom nažalost krase iste osobine, pokrenula puno prije naših institucija u smjeru promjene. Naime, pokreti poput #metoo su potreba, i imaju snagu zbog masovnog prepoznavanja iste, ali oni nisu i ne mogu biti strukture koje kroje demokratsku državu. Kritičari koji prepoznaju privilegiju kod #metooa, samo su djelomično u pravu: sve te žene i muškarci, naime, iako zvijezde, jednom su bili u submisivnoj poziciji naspram muškaraca koji su im radili o karijeri. Ustati protiv takvih moćnika značilo je, doslovno, imati uništen život.

Pravedna povijest

Ta je pozicija jednaka onoj u kojoj su žene koje su ekonomski ovisne o svojim muževima. Istina je, pak, da neka hollywoodska zvijezda, kad jednom probije začarani krug nasilja (i sama Hayek priznaje da se i dan danas osjeća krivom jer je godinama šutjela o Weinsteinu), ima mnogo veću moć komunikacije svoje situacije, i, naravno (iako primjerice Milano tvrdi da i danas osjeća posljedice zlostavljanja) i veći bazen pomoći kad jednom i sebi i drugima prizna da je doista žrtva zlostavljanja (proces preko kojega se olako prelazi i koji se još previše relativizira, ako vas zanima kako, pogledajte pod: “zašto se nije ranije javila”, “zašto progovara sada”, “što se penjala u njegovu hotelsku sobu”).

No, svijet se doista promijenio u protekle dvije godine: silovanje je postalo riječ koja se ne mora šaputati, seksualno zlostavljanje polako počinjemo prikazivati ne kao stigmu za žrtvu, nego za počinitelja. Talent, moć, lova prestaju biti štit zlostavljačima. Prezime isto. A to je sve naslijeđe pokreta #metoo. Hoće li on postati integralni dio civilizacije, ipak je na nama. U tom smislu, mi (čita se isto kao #me iz #metoo) smo otrčale svoju dionicu štafete, sad je red na svima koji rade za nas - sudstvo, policija, Sabor, Vlada, socijala. Kao i u Americi, taj dio šteka. Zanimljivo će biti gledati što će se dogoditi institucijama ako se ne pokrenu. Povijest takve nije mazila.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. studeni 2024 07:43