Još jedan član DP-a stao u obranu Miroslava Škore: ‘Je li ciljano napadnut da ga mogu izbaciti?!‘

Sve više istaknutih članova Domovinskog pokreta izlazi sa svojim viđenjem situacije u toj stranci koju posljednjih tjedana potresaju skandali. Nakon što je to jučer učinio predsjednik ogranka Domovinskog pokreta općine Gradina Ivan Matić, u obranu Miroslava Škore sada je stao i Domagoj Franić. Franić, koji je predsjednik podružnice Dubrovačko-neretvanske županije Domovinskog pokreta u podužem pismu se obratio članovima Predsjedništva i podružnica DP-a.

U pismu, među ostalim, piše kako su problemi u stranci krenuli nakon parlamentarnih izbora, kad je DP otišao u oporbu, te da je sve to dovelo "do današnjeg dana u kojemu svatko mrzi svakoga".

Franić u svom pismu kaže kako se Domovinski pokret, ovakvim napadima na Miroslava Škoru, doveo do toga da je 95% članova stranke ogorčeno, razočarano i pljuje po njima po svim mrežama. Postavlja pitanje i jesu li napadi na Škoru krenuli zato da bi se on branio, kako bi ga onda moglo izbaciti iz stranke.

Franićevo pismo niže prenosimo u cijelosti:

- Dragi članovi predsjedništva i podružnica

Unaprijed se ispričavam na dužini poruke.

Cijelo vrijeme ovih nemilih događaja gledam i slušam, pratim događanja u DP i osjećam se loše. Kao mnogi od vas, često se zapitam - što je meni ovo trebalo. Analiziram postupke, istupanja, međusobna pljuvanja i ponižavanja, pogrešne procjene većine članova oko samih uzroka sukoba i cijele situacije u DP. Unaprijed se ispričavam na ovakvoj konstataciji, to je samo moje razmišljanje, možda ni ja nisam u pravu. Vrijeme će pokazati. Ono to uvijek čini, bez iznimke.

U lijepu priču o DP-u krenula su dva čovjeka i nekoliko prijatelja entuzijasta koji su organizirali i proveli kandidaturu Miroslava Škore kao predsjedničkog kandidata. Išli su probati, kako naš narod kaže „na buku“ i – uspjeli. Ma kako to plaćenički mediji prezentirali, Miro Škoro, Mario Radić i prijatelji su uspjeli, došli su na korak do pobjede, po mnogima vjerojatno i ukradene ali nije bilo žaljenja, život je išao dalje.

Razgovarali su i krenulo se sa stvaranjem stranke, ovoga puta s donekle različitim interesima dvojice prijatelja koji su imali iste globalne ciljeve, dolazak na vlast i promjena političkih odnosa u RH, dobrobit naroda i onaj drugi, koji svatko od nas, točnije 99% od nas ima u primisli kada krene u politiku i kandidira se ili bude kandidiran a to je osobni uspjeh, bio on čisto društveni ili i materijalni. I to je istina, ma što vi rekli.

Ulaganje novca u projekt jedne političke stranke je investicija u nepoznato, ogroman rizik ulagača ali kako kaže izreka „no risk-no profit“, Miroslav Škoro i Mario Radić su imali „muda“ riskirati i kapa do poda za to. I svima nama stvoriti uvjete da dobijemo organiziranu, ustrojenu stranku. Svi članovi, volonteri, pristalice i simpatizeri a pogotovo mi, članovi podružnica i ogranaka uložili smo dušu, srce i svoj novac u sve to. I nije nam nimalo žao. Tisuće pređenih kilometara, tisuće razgovora, dogovora, ljutnji, rizika i ne znam čega još smo prošli – sve financirali iz svoga džepa. Mnogi od nas nezaposleni ili umirovljenici koji su odvajali praktično od usta za uspijeh DP.

Dali smo svi jako puno, njih dvojica najviše, bez njihovog temeljnog kapitala ne bi bilo ničega, entuzijazam nije bio dovoljan.

I došla su pripreme za parlamentarne izbore. Pripremani na brzinu, sa stotinama pogrešnih procjena, ustrojavanja ogranaka i podružnica bez prethodnih provjera jer za iste nije bilo vremena, postavljanja podobnih a ne zaslužnih osoba. Puno je pravih i kvalitetnih kadrova izgubljeno kroz ove „igrice“ ali na žalost i to spada u proces rađanja jedne stranke.

Bio je to novi pokušaj Miroslava Škore, Marija Radića i svih nas da uspijemo, bilo to kao stranka, kao pojedinac u politici ili pojedinac kroz mogućnost poslovanja i otvaranja novih poslovnih mogućnosti.

Uspjeli smo se izboriti za 16 mandata, uz mnogobrojne greške u izboru kandidata na listama, forsiranja osoba za koje se znalo da neće polučiti rezultate ili osoba za koje smo pretpostavljali da će nam „zabiti nož u leđa“, što se nedugo nakon izbora i pokazalo. Mi, obični smrtnici u to vrijeme nismo mogli utjecati na sastav tih lista niti nas je itko išta pitao. Odgovor je uvijek bio „to su odredili oni iz Zagreba“.

O taktici i načinu pristupa izborima, zahtjevima i javnim istupima u predizbornoj kampanji neću pisati, nitko nas nije niti pitao pa nema svrhe. Miro se o tome izjasnio nedavno.

Prešli smo u oporbu i krenuli su problemi koji su doveli do današnjeg dana u kojemu svatko mrzi svakoga.

Odvajanje suverenista, odlazak Krišto i Vrkljana postupno su smanjivali naš utjecaj u Saboru, javnosti, mediji nam nisu bili skloni i prve pukotine u odnosima su se počele javljati. Mario se bavio svojim poslom, Ćipe ga je mijenjao u Saboru, Bubala je mijenjao Spajić.

Ipak, predstojeći lokalni izbori davali su nekakvu šansu za uspjeh, za zauzimanje vrlo bitnih pozicija u RH, ne zaboravite da je gradonačelnik Zagreba ponekad u jačoj poziciji od samog predsjednika ili premijera. Dugo se premišljalo o kandidatima za velike gradove, nismo bili jaki s kadrovima i cijela strategija uspjeha se temeljila na relaciji Vukovar-Slavonija-Zagreb-Split.

Podrška ostalima bila je daleko manja i osobno razumijem takav strateški postupak, ali ga ne razumije članstvo, svima njima je bitna njihova županija, grad ili kotar.

Miro je bio kandidat za Zagreb. Osuđen na gubitak u očima svakog imalo sposobnog analitičara i pratitelja političkih i socijalnih odnosa u RH. Po svim objektivnim kriterijima Miro je bio pobjednik, bez obzira na ovakvu ili onakvu vrstu kampanje zbog koje su nas ljevičarski mediji razapinjali.

Miro i svi mi smo pobijedili HDZ, SDP, MOST i sve druge stranke i kandidate u Zagrebu. „Možemo“ je očekivano bio prejak.

Mislim da su nakon spoznaje da smo tu gdje jesmo, u opoziciji s 10 zastupnika, bez iti jednog gradonačelnika u većim gradovima, s 400 vijećnika širom države i da praktično NEMAMO VLAST nigdje, da treba čekati dosadne tri godine do novih, također neizvjesnih izbora počeli dublji problemi.

Ciljevi, ma kakvi oni privatno ili poslovno bili nisu ostvareni. Samoreklama po medijima o našem uspjehu je jedno, realnost očekivanja Mire, Marija i ostalih su drugo. Uloženi novci i sredstva su neoplođeni, nevraćeni, tapka se na mjestu.

Miru su vjerojatno neki pojedinci ili skupine cijenili utegom, nekakvom „potrošenom robom“ preko čijih leđa „nisu uspjeli“ u tri ciklusa ostvariti interese, što je nonsens i neistina ali……trebalo im je okrenuti ploču, krenuti u reorganizaciju i vjerujem da se to upravo dogodilo.

Krenule su sitne svađe i čarke, problemi u odnosima koji su nedavno eskalirali.

Zašto su eskalirali na ovakav način znaju najbolje Miroslav Škoro i Mario Radić. Svi mi ostali smo zbog nedostatka točnih informacija taoci spletkarenja i pletenja podlih igri i podmetanja. Osim članova predsjedništva apsolutno nitko u podružnicama i ograncima ne zna biti sukoba.

Sviju nas je iznenadila i osupnula ostavka Miroslava Škore. Povukao se uz šturo obrazloženje i otišao u tišini. I gle vraga, tada kreću napadi na njega i svakojaka podmetanja. Kartice, trošenja, pokloni, vino, CD-ovi. Napadi iz vrha stranke, kroz medije, jer da nije tako, vrh bi se ogradio od takvih objava Nacionala i ostalih medija.

Zašto? Miro je otišao, niti jedne objave napada ili prigovora s njegove strane nije bilo a bjesomučno se napao? Bez toga mi svi zajedno ne bi danas bili u situaciji u kojoj jesmo. Kao stranka i kao ljudi poniženi, popljuvani, da se stidimo svoje pripadnosti i komentara prijatelja kada iziđemo na kavu u grad.

Ili je ciljano napadnut da se krene braniti i da dovoljno razloga da ga se pošalje na Sud časti i izbaci iz stranke. Jer Miro je samo dao ostavku na dužnosti, ne na članstvo i kao takav je uvijek latentna opasnost da se jednog dana ponovo kandidira i ugrozi novog „vođu“ i planirane projekte ili koalicije? Je li to bio cilj prozivanja i napada koji je rezultirao podizanjem kaznenih prijava s njegove strane?

Je li imaju težinu, hoće li ih DORH prihvatiti i postupiti po njima ili ih kao neosnovane odbaciti je nebitno, podnesene su i postale nekome dobar razlog za slanje na Sud časti u rekordnom roku? Vrlo nekorektno. Zahtjev za pokretanje postupka pred Sudom časti koji sam osobno poslao i zahtijevao prije nekoliko mjeseci prema jednom članu ogranka još uvijek čeka, nije pokrenut. Zar nisu svi članovi jednaki pred zakonom i stranačkim tijelima?

Do danas još nije niti donesen pravilnik o radu Suda časti, je li to odgovoran rad stranke i njenih tijela, ma o kome se radilo? Kao ni mnogi drugi podzakonski akti stranke.

Protiv Mire je pokrenut žurni postupak jer mu se zamrzavaju prava i obveze 90 dana, dovoljno da se ne može ponovo kandidirati?

Mediji bruje o kandidatima za novog predsjednika, forsira se Penavu. Ne slučajno, svi članovi znaju zašto i tko bi imao utjecaja na njega, iako moram priznati, ako Miroslav Škoro ne bude predsjednik, boljeg od Penave nemamo. Bojim se da će stranka bez obzira i na njega u slučaju izbora biti toliko uništena, a velikim dijelom već i jeste, da našeg povratka na bitniju političku scenu više nema.

Ovakvim napadima na Miroslava Škoru, doveli ste do toga da je 95% članova stranke ogorčeno, razočarano i pljuje po nama po svim mrežama.

Zauzeli ste stav na predsjedništvu da se ne oglašavate, svi ste „jedinstveni“. Ne, niste jedinstveni već ste poltroni (čast iznimkama) koji nemaju svoj stav i hrabrosti da u konstruktivnoj diskusiji, uz relevantne, a ne servirane dokaze, stvorite svoje mišljenje i hrabro ga iznesete pred Marijom i ostalima. Ako ste to učinili a niste izvijestili predsjednike podružnica, onda sumnjamo u mnogo štošta. Hrabar čovjek umire jednom, kukavica u svakom razgovoru. Nije moguće da je nastala takva „uranilovka“ u predsjedništvu DP-a? Gdje su naši zastupnici? Bartulica komentira provalu kod Thompsona, ni glasa nigdje o ovome. Ćipe, moj heroj dragovoljac kao što sam i sam je nestao, ne javlja se, Igor se javlja nakon smjene, kada se osjeća osobno povrijeđen.

Razumijete li vi uopće bit cijele situacije i problema? Bez obzira o kome se radi, osobe su nebitne, vi ignorirate članstvo, 12.000 poštenih Hrvata koji su bijesni, nemaju pojma što je istina a što ne, tko laže, tko ne laže. Valjda za sve trebaju postojati dokazi, a ne plaćenička novinarska piskarala koja će za novac napisati da je sutra smak svijeta.

Osobno, kao predsjednik podružnice se osjećam poniženo jer članovima ne mogu prenijeti istinu, ne mogu ih niti smirivati niti stišavati bez argumenata, bez obzira kakvi oni bili i tko je u ovoj cijeloj priči ispravan, a tko ne. Ljudi ne žele slijediti štura priopćenja i direktive.

Pokrenute su kaznene prijave, pokrenut je sud časti, pokrenut je zahtjev Ministarstvu uprave. Dok se ne okončaju ovi postupci i istina ne iziđe na djelo, članstvo ne vjeruje meni, ne vjeruje vama.

Naravno, ukoliko je pojedincima uopće i stalo do članstva, ispričavam se čestitima među vama, zastupnici su još tri godine u Saboru, Predsjedništvo DP- a je u „sedlu“, imat će dovoljno novca u sljedeće 3 godine da dočeka sljedeće izbore samostalno ili u koaliciji s nekima, a članstvo od 100 ili 10.000 ljudi će im ionako biti nebitno. DP uvijek može nastaviti život priljepka, parazita stranke na vlasti kao i mnoge druge u RH, napisao je Franić.