MEMOARI

JOSIP MANOLIĆ 'Tito je poslao oficira Ozne da likvidira Alojzija Stepinca, ali je Stevo Krajačić kardinala upozorio da se skloni'

Uoči izlaska dugo najavljivane knjige Josipa Manolića ‘Politika i domovina: moja borba za suverenu i socijalnu Hrvatsku’, Jutarnji list u sklopu feljtona objavljuje najzanimljivija poglavlja
 Boris Kovačev / CROPIX

Zagrebački nadbiskup i kardinal Alojzije Stepinac ostaje nesumnjivo osoba za koju me i danas, 59 godina od mojega prvog susreta s njim, prepoznatljivo povezuje hrvatska javnost. Nema događaja iz mojega života o kojemu je pisano tako mnogo neistina, o čemu su načinjene televizijske emisije, snimljeni filmovi, i za što se i danas ne smanjuje interes u pogledu moje eventualne uloge, a sve s jednim političko-propagandnim ciljem: povezati me osobno u najnegativnijem kontekstu s tragedijom toga zagrebačkog prelata.

Dao sam bezbroj izjava i intervjua domaćim i stranim novinarima u namjeri da pojasnim okolnosti, svoju ulogu u tim povijesnim događanjima i kroz osobno svjedočenje pomognem da se rasvijetle činjenice koje postupno raznim dirigiranim istupima “svjedoka”, ali “više nazovisvjedoka”, pridonose da danas u percepciji dijela hrvatskih građana živi uvjerenje o mojem sudjelovanju u uroti protiv Stepinca, uroti trovanja i sl.

Dostupni su brojni povijesni dokumenti koji na autentičan i vjerodostojan te osebujan način svjedoče o tome što se u slučaju liječenja bolesnog Stepinca stvarno dogodilo, gdje su donošene i tko je donosio odluke o sudbini i liječenju toga budućeg hrvatskog sveca. No, ti dokumenti se danas reinterpretiraju sukladno potrebama kojekakvih interesnih skupina koje nikako da se oslobode korištenja te teme u dnevnopolitičke svrhe.

Bezbožni režim

Odnos nove vlasti prema Stepincu, pa i sam čin uhićenja i suđenja, temeljio se na brojnim već znanim činjenicama izrečenima u optužnici Jakova Blaževića. Kao visoki skojevski funkcionar još tokom II. svjetskog rata susretao sam se s različitim komentarima o njegovoj ulozi u hrvatskom duhovnom, crkvenom i političkom životu ondašnje NDH i u Kraljevini Jugoslaviji. U tom kratkom razdoblju, 1937. - 1946., Stepinac će tako biti prepoznat kao tvrdi antikomunist, osoba koja je te stavove javno iznosila u Kraljevini Jugoslaviji, NDH i s tom će retorikom nastaviti u FNRJ.

Godine 1937. na osnovi enciklike pape Pija XI. “Divini Redemptoris” uputit će hrvatskim svećenicima svoje pastirsko pismo i osuditi bezbožni komunizam, osudit će 1940. ostvarenje diplomatskih odnosa Kraljevine Jugoslavije i SSSR-a kao poguban čin suradnje s komunizmom i komunistima. Stvaranjem NDH podržat će taj režim iako njemu nadređeni Vatikan nikad nije priznao NDH. Istina, Stepinčevi istupi protiv rasističke politike režima NDH doveli su do toga da su se pojedine Stepinčeve propovijedi umnožavale i u partizanskim jedinicama i da smo ih i mi u SKOJ-u čitali. Nesporna je činjenica da je Stepinčev odnos prema NDH prolazio različita razdoblja i da je mijenjao stajalište prema Pavelićevu režimu. Dijelom i stoga što su mu ustaše u ljeto 1943. ubile brata, a dijelom i zbog međunarodnih okolnosti, pada Italije i njegove odluke da zaštiti papinskog nuncija Marconea koji je ostao u Hrvatskoj.

Na zasjedanju BKJ u travnju 1945. hrvatski biskupi sa Stepincem na čelu, kad se ishod rata znao, opetovano će osuditi komunizam kao “bezbožni režim” koji se nasilno nameće hrvatskom narodu.

Pa ipak, Stepinac će partizane dočekati nakon 8. svibnja 1945. u Nadbiskupskom dvoru i samo će ta odlučnost i kooperativnost spasiti život tom kardinalu Katoličke crkve. Oficir Ozne krenut će iz Beograda negdje 4. - 5. svibnja sa zadatkom da likvidira Stepinca. Odluku je donio Tito nakon sastanka s Jeftom Šašićem i njegovim zamjenikom M. Kalafatićem, Đ. Novoselom uz nazočnost Vladimira Bakarića. Stepinac je trebao biti likvidiran u metežu i gužvi prilikom ulaska partizanskih jedinica u Zagreb ili dan-dva poslije dok se je ubojstvo moglo pripisati i drugoj strani. Oficir Ozne koji je imao taj zadatak stigao je u Zagreb tri dana prije i tražio na više adresa Stepinca - kad ga nije pronašao, povukao se iz Zagreba. U ta tri dana Bakarić je izvijestio Krajačića kakav je dogovor postignut u Beogradu, na što se je Krajačić jako iznervirao i zvao Tita da se odluka povuče. Tito je rekao da ne može pomoći jer ne zna gdje je izvršitelj te odobrio da Krajačić upozori Stepinca da se nekoliko dana sakrije dok se realizator naloga ne javi u bazu.

Protest biskupa

Nakon prvog uhićenja 17. svibnja 1945., kada je zadržan dva tjedna u zatvoru i biva pušten, Stepinac će se 4. lipnja susresti s Titom, Rankovićem i Bakarićem u vili Lovačkog doma u Nazorovoj. Razgovor je vođen o tome da se “normaliziraju odnosi”, tj. da se hrvatska Crkva odvoji od Vatikana. Takve su bile službene i neslužbene izjave na obje strane. Što se zapravo razgovaralo, poznato je samo Stepincu i Titu. Naime, nakon uobičajenog dijela razgovora pred suradnicima, kardinal i Tito povući će se i u četiri oka razgovarati više od četiri sata. Sadržaj tog razgovora kardinal Stepinac zabilježit će sljedeći dan u vidu bilješke, a njezin sadržaj pohraniti u sef na Kaptolu. Hrvatski katolički vrh nikad nije objavio integralni tekst bilješke kardinala Stepinca i na taj način pripomogao da hrvatska javnost sazna sadržaj jednog povijesno važnog sastanka.

Njemački agenti

Stepinac je i taj put bio “krut” i do sporazuma nije došlo, ali je uspostavljena kakva-takva komunikacija sve do 17.- 20. rujna 1945. kada Biskupska konferencija Jugoslavije na svojemu zasjedanju još jednom protestira protiv nasilja komunističke vlasti i šalje oštru poslanicu svojim svećenicima u svim župama. Koncem iste godine bivaju uhićeni neki njegovi suradnici, u siječnju slijedi pretres nadbiskupskog dvora i započinje medijska kampanja protiv Stepinca. U rujnu 1946. započinje suđenje ustaškom pukovniku Erichu Lisaku i Ivanu Šaliću i trinaestorici suoptuženih, među njima i čuvarima ustaškog zlata.

Da se uhićenje Stepinca pripremalo u suradnji s Beogradom, svjedoči i iskaz Josipa Hrnčevića da je grupa u sastavu Jakov Blažević, Duško Brkić i Josip Hrnčević posjetila Rankovića i Tita 10. kolovoza na Bledu kako bi očito dogovorili strategiju za predstojeće uhićenje i kasnije suđenje. Iz Hrnčevićeva iskaza vidljivo je da je za Stepinca bila napisana optužnica i prije nego je uhićen i provedena istraga.

Tijekom pripreme optužnice važnu će kariku u prikupljanju dokaza protiv Stepinca imati rekonstrukcija rada njemačke obavještajne službe u NDH, kojom se je tih dana bavila Udba Hrvatske, te povezanosti njemačke agentske mreže s ljudima na Kaptolu, kao i spoznaja da je Stepinac uključen s nizom crkvenih prelata, ali i dužnosnika NDH (Marcone, Spellman, Lobkowitz) na stvaranju nove asocijacije, Dunavske federacije.

Probrana publika

Sve će to dovesti do toga da 18. rujna Stepinac bude ponovno uhićen, a 28. pojavit će se u sudnici. Stepinac je izveden pred sud u športskoj dvorani u Kačićevoj. Publika je u sudnici naručena i probrana. Ispred Nadbiskupskog stola nazoče suđenju: rektor Franjo Šeper, ekonom R. Puljak, zamjenik duhovnika križara don A. Radić, predsjednica križarica Marica Stanković i predsjednik križara Lav Znidarčić, ujedno i tajnik Bogoslovnog fakulteta. Don Ante Radić i Marica Stanković kao križari bit će kasnije uhićeni i osuđeni na zatvorske kazne.

O svim tim događanjima vođene su rasprave na partijskim sastancima, u sjedištu MUP-a gdje sam pristigao nakon Bjelovara. Upoznao sam i glavnog istražitelja Nedu Milunovića, koji je u ime Ozne Hrvatske vodio istragu. Sve više stvarana je ikonografija koja je imala zadaću unutar hrvatskog naroda lik i djelo Stepinca izvrći osudi, pojasniti zašto ga se smatra i osuđuje kao suradnika fašističkog režima, izdajnika hrvatskog naroda. Nisam tada bio subjekt političkog odlučivanja na državnoj razini i nisu mi poznati brojni pozadinski detalji koji su utjecali na sadržaj optužnice. No, znam za niz rasprava u kojima je nadbiskupova odlučnost išla u krajnje kontraproduktivnom pravcu. Partizani su bili pobjednici, dio antifašističke alijanse, stvarali su novi društveni poredak i smatrali su da imaju pravo nametati svoju političku volju.

BIO SAM ODABRAN DA SPROVEDEM STEPINCA U LEPOGLAVU

Sjećam se da me je početkom listopada 1946. prije objave presude Stepincu u svoj kabinet pozvao moj prijatelj, tadašnji ministar Stevo Krajačić. Bio je to jedan od uobičajenih poziva i nisam pretpostavljao da ću tog jutra biti povezan s događajima koji me i danas prate i koji će ostaviti dubok trag u mojoj biografiji.

Poziv iz Maršalata

Stevo je to jutro bio dobro raspoložen, izložio mi je što očekuje od mene sutradan. Bio je to zapravo nastavak razgovora koji smo već u njegovu uredu vodili s upravnikom zatvora u Lepoglavi Josipom Špirancem. Špiranec je tada izvijestio da je počelo uređenje spavaonice i radne sobe te sobe njegova pomoćnika u sobu za bogoslužje. Iz tog razgovora shvatio sam da Krajačić ili netko u njegovo ime dnevno kontrolira pripreme za dolazak Stepinca u Lepoglavu. Špirancu je Krajačić do najsitnijih detalja objašnjavao značenje priprema i odnosa koji je nužno uspostaviti kada Stepinac pristigne na izdržavanje kazne i kakav odnos nova vlast želi s Crkvom.

Taj razgovor i danas je duboko urezan u sjećanje jer je Krajačić niz puta naglašavao važnost poziva koji su stigli iz Maršalata ne govoreći da ga je telefonski zvao osobno Tito. U tom razgovoru Stevo nije zaboravio napomenuti da je Špiranec osobno njemu odgovoran za sve što će se događati sa Stepincem. Partijska propaganda koja je stvarana tih dana prije uhićenja, ali i nakon presude, ostat će kao jedan od fenomena agitpropa sve do 1970-ih godina. U blaćenju djela i lika nadbiskupa Stepinca u doslovnom smislu stvorena je svojevrsna euforija u kojoj je bilo sve dozvoljeno, a posebno nakon osuđujuće presude. Nesumnjivo da je u toj propagandi važnu ulogu imao Beograd i Tito osobno, treba samo podsjetiti na njegovu izjavu od 31. 10. 1946.

Krajačićev poziv da ja budem osoba koja će iz Petrinjske ispratiti Stepinca na izdržavanje kazne u Lepoglavi bilo je svojevrsno priznanje meni osobno, ministar je tražio povjerljivu osobu očito svjestan da je to posebna pratnja kojoj su na putu moguća i svojevrsna iznenađenja unutar naših redova od pojedinaca koji su tražili likvidaciju Stepinca, a ne upućivanje na izdržavanje kazne. Prihvatio sam taj zadatak ne sluteći da će me njegovo izvršenje “obilježiti” za cijeli život, da ću ja u dijelu hrvatske javnosti pedeset godina kasnije biti stigmatiziran kao Stepinčev tamničar. U Petrinjsku sam pristigao s dva automobila, luksuznim američkima “ševroletom” te terenskim “jemsom” na kome je bilo desetak policajaca naoružanih do zuba automatima tompson. Moje vozilo ušlo je 19. listopada 1946. u 14 sati u dvorište pritvora gdje smo nakon administrativnih formalnosti ukrcali nadbiskupa s osobnim stvarima u automobil i uputili se put Zagorja. Na prednjim sjedalima vozač i suvozač, naoružani policajac, te nadbiskup i ja na zadnjem.

Bez razgovora

Taj prvi susret protekao je dosta mučno. Nadbiskup nije prihvaćao razgovor, odavao je dojam čovjeka kojemu nije ni do kakve komunikacije. Ja sam pak imao obvezu da ga što detaljnije informiram o uvjetima koji ga očekuju u zatvoru i da mu skrenem pozornost na one formalnosti koje donosi za njega posebno definiran kućni red. Nadbiskup je od prvog dana izdržavanja kazne bio u posebnom povlaštenom režimu kućnog reda. Osjećao sam se na neki način suodgovoran za ono što dolazi i nastojao pripomoći informacijama koje sam imao o lepoglavskom zatvoru. Tada još nisam bio načelnik za zatvorski sustav (a možda je upravo ta okolnost kasnije utjecala da postanem načelnik za izdržavanje kazni), već sam bio na svojevrsnu čekanju prije odlaska na školovanje u Beograd. Cijelo vrijeme puta sjedili smo zajedno na zadnjem sjedištu, a progovorili samo nekoliko rečenica. U predvečerje smo pristigli u Lepoglavu i u uredu za prijam zatvorenika ponovili još jednom administrativne formalnosti. Iste večeri vratio sam se s pratnjom u Zagreb.

Bez stroja za doček

Danas o tom događaju kolaju razne neistine, u vidu raznih nazovisvjedočenja, pa tako i ona zatočenika Josipa Šabića koji je navodno bio u stroju za doček o čemu piše dr. Juraj Batelja, postulator kauze Alojzija Stepinca. Slične će tvrdnje iznijeti i Vinko Nikolić u tekstu objavljenom u Hrvatskom glasu 1949. Odgovorno tvrdim, kao i drugi svjedoci događaja, da nikakvih “špalira od zatvorenika ili drugih osoba” te “nikakvih prozivki i povika” u dočeku nije bilo. Dane Mirić, njegov čuvar, zapisat će da je “oko 17 sati, neopaženo od mještana Lepoglave i zatvorenika dovezen na izdržavanje kazne zatvora osobnim automobilom iz Zagreba zagrebački nadbiskup dr. Alojzije Stepinac”. Osim nas nekolicine i straže koja ga je kasnije ispratila do zatvorske ćelije, nitko drugi nije imao mogućnost vidjeti Stepinčev dolazak.

Odlaskom iz Lepoglave Stepinca neću vidjeti sljedećih godina, iako sam postavljen za šefa izvršenja kaznenih sankcija Ministarstva unutrašnjih poslova u svibnju 1948.

Dobra kondicija

Od 1946. do 1948. nisam bio u nadzoru zatvorskog sustava i nisu mi bile poznate pojedinosti iz tih njegovih prvih zatvorskih dana.

Koncem 1951., kad sam ga drugi put posjetio sa zadatkom da ga preselim na izdržavanje kazne u kućnom pritvoru u njegov rodni Krašić, bio sam načelnik za izvršenje kazni u MUP-u SRH, a Stepinca ću zateći u dobroj kondiciji, dobra zdravlja. Kakvog je zdravlja Stepinac bio tri godine poslije lepoglavskog zatvora, potvrđuje i sam velečasni Beniger u svojoj knjizi, opisujući jedan događaj: “Nakon 30 godina preplivao je Kupu, veselo ronio, plivao na leđima, potrbuške, ležao na vodi i prepustio joj se da ga nosi”.

SUTRA 4. NASTAVAK

Manolić: Tko je sve posjećivao Stepinca u zatvoru

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
15. studeni 2024 09:38