Josip Protega: Politički pijun kojem je luksuz važniji od posla

Da istražitelji stežu obruč oko Protege i bivšeg vodstva HPB-a dalo se nasluti još ljetos, kada je postalo jasno da se ta državna banka našla u problemima i da bi godinu mogla završiti u minusu od nekoliko stotina milijuna kuna. Premda Protega sada tvrdi da “ni jedan kredit nije odobrio prema nekakvom političkom nalogu”, njegov je odnos s politikom kompleksan.

Kao čelnik državne banke nikad se nije usprotivio nekoj političkoj intervenciji niti odobravanju kredita bez jasnih kriterija. Do posljednjeg trenutka, kada je bilo jasno da je šteta nepopravljiva, čekao je da ga Vlada sama smijeni. Jednostavno, Protega je pristao biti iskorišten i izmanipuliran.

U poslovnim krugovima znalo se da je u HPB prije pet godina došao na poziv Ive Sanadera. Posao investicijskog bankara u PBZ-u napustio je bez mnogo razmišljanja. U tu banku došao je nakon završetka studija 1993. i vrlo je brzo napredovao, ali PBZ Invest mu je postao pretijesan. Sa sobom je u HPB poveo i prijatelja Ivana Sladonju. Bio je “široke ruke” prema drugima, ali i prema sebi i kolegama. Poznato je da su Protega i Sladonja godinama uživali višemilijunske bonuse.

Za bankarski svijet to i nije neobično jer je većina u tom biznisu zadnjih godina dobro zarađivala. Ipak, uloga koju je Protegi namijenila politika nešto je drugačija od one koju su drugim bankarima odredili njihovi vlasnici. Po poslovnom profilu i imidžu Protega nije nalik prosječnom bankaru. Prepoznatljiv po zalizanoj frizuri, mnoge je prije podsjećao na gangstera, kauboja ili južnoameričkog plesača tanga nego li na bezličnog bankara koji malo priča i mnogo razmišlja o riziku što ga nosi odobravanje kredita.

Kada je ljetos otvorena tema o ograničavanju plaća direktora državnih poduzeća, u kuloarima se prepričavala Protegina reakcija. Na ideju da plaće direktora budu najviše 17.000 kuna, što bi značilo da niži rang direktora ima oko 10.000 kuna, Protega je, navodno, rekao: “Kako, kada su mi krediti veći od 9000 kuna”. On, jednostavno, nije tip za štednju. Počeo ga je pratiti glas da mu je vlastita dobrobit važnija od poslovanja banke. Premda je mnogo imovine naslijedio, slijedio je bankarski imperativ da uvijek treba sticati više. Spočitava mu se da je privatnu nekretninu u Šibeniku iznajmio vlastitoj banci za poslovnicu, a poznato je i da se na Gornjem gradu spremao u gradnju kuće investirati 600.000 eura. Ovakav kraj sigurno nije bio vrijedan statusa moći koji je, makar prividno, uživao, niti bogatstva koji je stekao.