Josipovićevi diplomati bit će štreberi, a ne šverceri i kockari

Kad netko napokon pristupi pisanju povijesti hrvatske obavještajne zajednice - i to zato što je tema zanimljiva, pošto razotkriva malograđanski teatarski ugođaj prilikom kreiranja hrvatske države - susrest će se s teatrom i teatarskim ljudima i u doslovnom smislu. Kreator Sedme uprave Ministarstva vanjskih poslova bio je, primjerice, Miroslav Međimorec, kazališni režiser, koji je osnovao tu organizaciju što se trebala baviti protuobavještajnim radom u diplomatskim predstavništvima (dok je kao inozemna obavještajna služba ambiciozno zasnovan farsični HIS). U sklopu ambasada i konzulata djeluju njihovi ljudi zaduženi za fizičku sigurnost osoblja, zgrada i komunikacijske infrastrukture. Shema je naslijeđena iz prijašnjeg doba, kad je svaka jugoslavenska ambasada bila tvrđava, a vratari i šoferi hodali naokolo naoružani, dok su radisti slali povjerljive kriptirane depeše u Beograd dugovalnim radiootpremnicima. Još početkom 80-ih, kad sam živio u Pittsburghu pa došao u konzulat, vidio sam kako funkcionira taj cirkus. Mnogobrojni službenici ondje su se bavili isključivo uredskom politikom, krađom dnevnica i švercom preko diplomatske pošte.

Švicarski je konzulat pak radio u iznajmljenoj sobi, gdje su dva šparna trgovačka atašea vodila računa o poslovnim interesima zemlje u gradu gdje se nalaze sjedišta korporacija U. S. Steel i Westinghouse.

Nasrtaj na spremačicu

Oni su znali svoj posao, a znali su i jezike, za razliku od jugoslavenskih i potom hrvatskih diplomata, koji se u diplomatskim predstavništvima, zapravo, zateknu po ključu podobnosti. I u Titovoj i u Tuđmanovoj državi trebalo ih je stoga držati pod nadzorom - em uvijek kradu i švercaju alkohol po muslimanskim zemljama, bave se pronevjerama fondova kako bi mogli kockati poput bivšeg ambasadora u UN-u, nabožnog pjesnika Nevena Jurice, ili gledaju kako da nasrnu na tajlandsku spremačicu čim se žena udalji iz kuće. Sedma uprava ima zadatak čuvati diplomate a istodobno i paziti na njih pa se šoferi i drugo osoblje pretvaraju u povjerljive informatore koji pišu izvješća o šefovima. Zbog efektivnog dvovlašća u diplomaciji, nad kojom je ustavna nadležnost podijeljena između Vlade, odnosno ministra vanjskih poslova i predsjednika RH, otkako te dvije instancije nisu podvrgnute istoj političkoj volji, Sedma se uprava logično pretvorila u sredstvo razračunavanja dviju garnitura što kohabitiraju u resoru kojim se upravlja iz zgrade na Zrinjevcu broj 7.

Profesorski kriteriji

Veći broj ljudi što ih je u diplomaciju plasirao Stipe Mesić, tzv. udbaši, pripadnici su bivšeg jugoslavenskog diplomatskog servisa ili njezinog obavještajno-analitičkog sektora, SDI. Ti ljudi bili su rijetki profesionalci među diplomatima.

Ostatak ekipe, najvećma zaslužni hadezeovci, odašiljani se prvenstveno kao emisari u dijasporu, pošto se radni kontakti s Hrvatskom ionako ne ostvaruju preko njenih veleposlanstava u svjetskim metropolama, gdje nemaju vremena za te folklorne amatere, nego preko stranih ambasada u Zagrebu. Dobro, postoji i jedna skupina novih, mlađih, školovanih ljudi, uglavnom na nižim pozicijama, koji su u diplomaciji svijet otkrivali od nule, a oni će s vremenom prevladati u službi jer će Ivo Josipović provoditi meritokratsku politiku pa propuštati samo one koji su to zaslužili činovničkom službom, štrebanjem i zicflajšom.

Primjenjivat će iste profesorske kriterije koje je zastupao na Pravnom fakultetu, gdje mu se nitko nije provukao na šarm i inteligenciju. Odbijat će politička imenovanja te razne aranžamane - tako nije pristao da smijenjenog direktora Croatia osiguranja Hrvoja Vojkovića udome na upražnjeno mjesto ambasadora u Maroku. 7. uprava kao skupa i suvišna ludost bit će raspuštena.

Vojni dani kazalištarca

Budućem pak historičaru hrvatskih obavještajnih institucija, kad bude pisao poglavlje o ovoj manifestaciji Tuđmanove grandomanije, pred očima će se ukazati osebujan par; hrvatski ratno-teatarski Dioskuri, kazališni redatelj Slobodan Praljak (trenutačno u haškoj dušegupki), te njegov prijatelj i kompić, također kazališni režiser Miroslav Međimorec. Oduševljeni prahadezeovci, oni su u ratnoj Hrvatskoj postigli brz uspon zahvaljujući tome što su preuzeli zapovjedništvo obranom Sunje, koja je bila dovoljno blizu Zagrebu da o njihovim pothvatima redovno pišu novine, a opet dovoljno daleko od prave bojišnice u Vukovaru da ih ne pregazi neka jača oklopna formacija JNA. Praljak je u Sunji bio zapovjednik, a Međimorec njegov zamjenik, posebno zadužen da unaprijed isprazni šaržer iz pištolja svoga šefa kad predvidivo padne u jarost pa skoči na nekog vlastitog vojnika da mu prostrijeli lubanju jer je zaspao na straži.

Cijela ta stvar nije previše impresionirala mladog Jastreba, generala Borkovića, pa je u “Latinici” gdje smo nastupili on, Praljak i ja, na pitanje “zašto je pao Vukovar” rekao bradatom generalu: “Pao je zbog Sunje jer su se u Zagrebu bavili Sunjom a ne Vukovarom!”.

Ponižavanje Krleže

Bez obzira na procjenu relativne važnosti tih sektora, Praljak je stekao silnu slavu, a nešto zvjezdane prašine palo je i na Međimorca. Imenovan je - zapovjednikom Vojne obavještajne službe. Prilikom mirnodopske konverzije prešao je u MVP, gdje je ustrojio VII. upravu, a kad je HDZ stao erodirati koncem 90-ih, uspio se plasirati za ambasadora u Švicarskoj, odakle ga je trećesiječanjska vlada odmah povukla.

Stoga se bacio na kulturu. Koliko je dobila diplomacija, toliko je postradala književnost. Napisao je scenarij za film “Vukovarska pasija”, pa ratnu prozu “Piše Sunja Vukovaru” te špijunski krimić “Franfurtska veza” o tobožnjem ratu hrvatskih i srpskih obavještajaca u Njemačkoj. Svoju penzionersku karijeru zatim je doveo do vrhunca - pod stare dane nakanio je doktorirati pa je na zagrebačkom Filozofskom fakultetu prijavio disertaciju - o sebi. Obradit će, naime, IFSK, međunarodni festival studentskih kazališta što je 60-ih godina oživio amatersko glumište, a Međimorec mu je bio direktor. To nije bog zna kako zanimljiv dio njegove teatarske biografije - puno interesantnija je ludikrozna predstava izvedena u osječkom HNK koju je napisao na temelju Krležinih “Zastava”.

Dodao je nastavak u kojem Kamilo Emerički, razočaran u hrvatsku ljevicu i podle engleske obavještajne službe, naposljetku otkriva historijsku predestinaciju hrvatskog bitka prilikom susreta s Franjom Tuđmanom, osnivačem HDZ-a. S pozornice se razlijegne usklik: “Vidimo se u Baraci!”. Krleža se dotle okreće u grobu kao ventilator.