JURICA PAVIČIĆ Kako je beton u Splitu pojeo nogomet

Tog rujna 1979. bio sam četrnaestogodišnji tinejdžer i bio tako zaluđen nogometom kako to mogu biti samo adolescenti. Tijekom tih kasnih sedamdesetih odlazio sam na ama baš sve Hajdukove utakmice, vikendom i usred tjedna, po suncu i kiši, u kupu i na prvenstvu, inozemne i domaće, i to ponajviše na đačko stajanje na sjevernoj strani igrališta uz Plinaru, iza gola na koji bi Hajduk napadao obično u prvom poluvremenu.

Na tom stajanju, dva metra od branke, proveo sam dobar dio sedamdesetih, zadnje dekade kad se u Splitu igrao zaista velik nogomet.

Tog rujna 1979. u Split su stigle Mediteranske igre, igralište na Plinari demontirano je i dijelom srušeno, a posljednju utakmicu na njemu Hajduk je te jeseni odigrao protiv francuskog Nancyja, za koji je igrao tinejdžer Platini. Tog rujna Hajduk će prijeći na novi, netom izgrađeni stadion u Poljudu, futurističku školjku iz Lucasovih filmova koja je ležala usred racionalno modernističkog kvarta Poljud i već svojim postojanjem poručivala da je grad koji ima takav stadion ambiciozan, moderan i moćan.

Tog rujna Hajduk će odigrati prvu svoju utakmicu na Poljudu, pobijedit će iz penala Trabzon 1:0, a ja sam, kao i na svakoj utakmici te dekade, bio i na toj.

Pripadam generaciji navijača koja je − ukratko − imala povlasticu gledati nogomet i na Plinari i na Poljudu. Gledao sam “bile” i na montažnim puntiželama iza teatra, i na cementnim skalinama učeničkog stajanja, ali sam bio i na prvoj (i drugoj, trećoj, četvrtoj…) utakmici koju će naš klub igrati na novom stadionu iz Runjićeve futurističke “2002. godine”. Dobro pamtim da me kao navijača Poljud nije usrećio.

Nakon Plinare, osjećao sam se turobno na novom, golemom zdanju, teško sam se navikao na gledanje nogometa preko atletske staze, a na novom velebnom igralištu ubijalo me što je čak i za dobrih nedjelja uvijek izgledalo poluprazno.

No, stadionu nisi mogao ne priznati da je prelijep. Gledao bih ga podvečer s materinog balkona u Spinutu, i svaki se put nanovo ne bih mogao načuditi toj otmjenoj, jednostavnoj ljepoti, tom letećem tanjuru koji je sletio u blato “palludiuma” (latinski: močvara). Taj stadion bio je nešto najveće i najljepše što je ovaj grad sagradio nakon Dioklecijanove palače. Bio. Jer više nije.

Sve je lipo izdaleka

Istina, s terace moja matere, s Telegrina i niz Kaštela, Poljud još uvijek izgleda divno. Ali, netom čim mu se približite, slika je druga, a Magašev stadion u močvari izgleda privlačno koliko i sedamdesetogodišnja bivša starleta koja još ima vitak struk, ali je odaju grešpe i bore. Izbliza, Poljud izgleda strašno. Iz njegove namjerno sirove betonske strukture davno su isplivale ruzine armature, kao modre vene na staračkim nogama. WC-i su derutni, stolice prašnjave i tužne. Pokrajnje zgrade trunu od prašine i hrđe, a njihov sadržaj odaje pravu istočnoeuropsku zapuštenost.

Pored tragova trošnosti, pored grafita, pored razbijenog i uništenog, tu su i ljudske intervencije: ograde od armaturne žice, preinačavanja, pregrađivanja, uključujući i onu barbarsku ogradu kupljenu po metru u diskontu koja sada obrubljuje arhitektonski kapolavoro mimo volje i nakane arhitekta.

Poljud − ukratko − danas izgleda grozno. A da nije riječ samo o tome da izgleda grozno, saznali smo ovih dana kad je inspekcija gradske uprave obišla stadion i s nelagodom konsternirala da je poljudska školjka postala i u doslovnom smislu javna opasnost.

“Ne uredi li se stadion za godinu dana, trebat će ga rušiti”, rekao je netko i dao hranu novinama za bombastične naslove, a da to s rušenjem nije tek medijska eška, pokazao nam je i splitski gradski vijećnik Hrvoje Marušić, koji je mrtav hladan predložio da se masterpis arhitekture 20. stoljeća proda s klubom, te drugom vlasniku prepusti da ga sruši i sagradi nešto lukrativnije.

Poljudu − ukratko − treba spas. No, tko bi trebao biti taj spasitelj u času kad je Split financijski na aparatima, u času kad se zadužio pomažući klubu koji na tom stadionu igra, kad je sam Hajduk koji ga koristi kao igralište u financijskoj komi, a Nogometni savez davno se opredijelio (i iz usta Šukera ponovno eksplicirao) da ih zanimaju kamp i stadion samo u Zagrebu.

Istodobno, taj Poljud krupan je komad luksuza koji košta: košta njegova obnova, košta održavanje, košta njegova veličina i njegova ljepota, a da pritom ni današnji Hajdukov sportski značaj, ni broj gledatelja, ni financijska moć ne pružaju temelj za taj skupi, veličanstveni luksuz.

I zato, kad danas gledamo kako Split muku muči s tim komadom skupe, veličanstvene infrastrukture, čovjek skoro postavi sebi pitanje − je li Poljud (onda, te 1979.) bio greška? Bi li bolje bilo da je Hajduk sebi sagradio nogometni stadion za 25.000 ljudi, manji, jeftiniji i ružniji, ali stadion koji bi danas mogao održavati i urediti? Je li bila greška imati olimpijski stadion čija se atletska staza koristi dvaput u desetljeću, remek-djelo iz udžbenika arhitekture koje, kad se makne iz hrestomatija dizajna, nosi gradu i sportu samo troškove? Je li Split te 1979. bio – u skladu s tadašnjim svojim duhom i optimizmom − grandomanski preuzetan? I ostavio nam danajski dar?

‘Prekrasna’ dvorana

To pitanje samo po sebi danas ne bi imalo ama baš nikakvu praktičnu relevantnost da se povijest nakon te 1979., nakon Stane Dolanca, Skataretika i Poljuda, nije u Splitu nekoliko puta ponovila. Tih istih sedamdesetih, Split je u komunalnom zahvatu bez premca ukopao kilometre pruge pod zemlju, da bi danas ozbiljno razmišljao da tu prugu ukine.

Godine 2005. Split se pojagmio za sportskom dvoranom iz javno-privatnog partnerstva koja, da stvar bude gore (za razliku od Poljuda) nije imala kućni klub poput “Hajduka”. Što ima danas? Zatvorenu dvoranu koja ne služi ničemu, čije troškove ne može pokriti, dugove prema privatnim partnerima, te istodobno sportske klubove koji grcaju u besparici dok novac odlazi na prazno zdanje, zdanje koje je (za razliku od Poljuda) k tomu i neugledno. No, nije samo Split sklon tom sindromu.

Zadar je desetljećima imao košarkašku dvoranu nalik na malo veći magazin, ali i svjetski košarkaški klub. Danas ima veliku i modernu košarkašku dvoranu, ima troškove njezina održavanja, ali i košarkaški klub koji je malo-pomalo potonuo u irelevantnost.

Potonuo − baš onako kako je potonuo i Hajduk na Poljudu, nakon prelaska na stadion na kojem nikad nije osvojio titulu prvaka Jugoslavije i s kojim koincidira silazak “bilih” sa scene velikih europskih klubova. I Zadar i Split imali su velike klubove na malim igralištima, da bi dobili male klubove na velikim, skupim stadionima.

Ambalaža je pojela sadržaj, umjesto kulture dobili smo dom kulture, umjesto liječnika operacijske sale, umjesto pisaca rotacijske mašine, umjesto ulaganja u sadržaj vezali smo si lisice i obvezali se doživotno ulagati u beton i čelik. Poljud − naravno − treba spasiti.

No, ovu poučnu priču treba imati na pameti i svaki put nanovo kada u Splitu (ali ne samo u Splitu) počnu priče o novim sportskim objektima, koncertnim i ne znam kakvim sve inim dvoranama. Naše iskustvo pokazuje da kad počnu mistrije i šalunzi, sportska zdanja nerijetko pojedu sport, a ona kulturna − kulturu, te da je betonski hardver u našem gradu i regiji prečesto progutao ljudski softver.

Piše Jurica Pavičić za Slobodnu Dalmaciju