JUTARNJI DOBIO UVID U KLJUČNI DOKUMENT EU Doznajemo koliko bismo manje novca trebali dobiti iz kohezijske politike, predlažu se težu uvjeti korištenja

Uoči ključnog summita EU 20. veljače i nakon bilateralnih konzultacija s liderima država članica, ured predsjednika Europskog vijeća Charlesa Michela u petak je predložio kompromisni višegodišnji financijski okvir EU za razdoblje od 2021. do 2027. u iznosu od 1094,8 milijardi eura. To je 1,074 posto ukupnog bruto nacionalnog dohotka 27 država članica EU.

No i ovaj kompromis je ispod iznosa koji je predložila Europska komisija te daleko niže od prijedloga Europskog parlamenta.

Iako je ovaj prijedlog daleko od onoga što traži Parlament, ispod očekivanja većine država članica koje su neto korisnici sredstava iz proračuna EU te ispod prijedloga Komisije, on je ipak veći od maksimuma koji traže deset bogatijih država članica koje su neto uplatitelji u proračun. Nizozemska, Austrija, Finska i Švedska su među državama koje traže manji proračun nakon Brexita jer je i EU manja. Uz to treba popuniti rupu od oko 12 milijardi eura u proračun koliko je iznosio doprinos Ujedinjene Kraljevine.

Poticaj radnih mjesta

Trenutno sedmogodišnji financijski okvir za razdoblje od 2014. do 2020. iznosi 1082,6 milijardi eura što je manje od predloženog za novo razdoblje. Ali sada je i BND veći pa bi veći budući višegodišnji proračun predstavljao niži postotak ukupnog BND-a 27 država članica.

Prijedlog je izuzetno kompliciran pa postoje i razne formule kojima će se izračunati nužni dio sufinanciranja, što je Hrvatskoj čak važnije od ukupne svote. To će ovisiti i o razvijenosti određene regije u odnosu na BDP Europske unije. Manje razvijene regije su one gdje je BDP ispod 75 posto od prosjeka EU-27. One između 75 i 100 posto prosjeka EU su tranzicijske regije dok se one koje imaju više od 100 posto računaju kao razvijene.

Sufinanciranje za ciljeve rasta i stvaranja radnih mjesta bit će maksimalno 75 posto za manje razvijene regije, dakle one koje su ispod 75 posto prosjeka EU. U ovom slučaju obje bi se hrvatske regije kvalificirale za to dok bi nakon nove podjele u kojoj bi grad Zagreb bio zaseban, razina sufinanciranja novcem EU bila znatno manja jer bi to bila razvijena regija ili, ovisno o BDP-u, u tranziciji. No izračunati točno sada je nemoguće.

Zadnji dokument sastavljali su predsjednici Europskog vijeća, koji je interni dokument, ali u koji je Jutarnji imao uvid, ne sadrži alokaciju sredstava po državama. Ni prijašnji prijedlozi nisu jasno odredili koliko bi koja država članica imala na raspolaganju. Jedina detaljna alokacija bila je ona izvorna EK prema kojoj bi Hrvatska dobila manje nego u prijašnjem razdoblju za Kohezijsku i poljoprivrednu politiku, ali bi mogla to nadoknaditi sredstvima iz područja gdje će biti povećana potpora.

Za Hrvatsku, međutim, nisu najvažnije brojke već više neki dodatni kriteriji koji mogu otežati apsorpciju ako se za projekte ne osiguraju i vlastita sredstva. Kad je riječ o ukupnoj svoti koja bi bila na raspolaganju, Hrvatska nije loše prošla u odnosu na druge članice.

Poljoprivreda

Prema prijedlogu Komisije, Hrvatska bi imala 6 posto manje sredstava iz ove kohezijske politike. Prema istom prijedlogu za razdoblje od 2021. do 2027. iz kohezijske politike trebala bi imati na raspolaganju 8,767 milijardi eura, izraženo u cijenama iz 2018. , ili, kako Komisija koristi “u stalnim cijenama”. Iznos izražen u tekućim cijenama, u kojima se u obzir uzima inflacija, bio bi 9,8 milijardi eura.

Problem je prijedlog o povećanju sa 15 na 30 posto obvezujućeg udjela u sufinanciranju projekata sa strane države. Da je ovo bilo na snazi sada, Hrvatska ne bi mogla dobiti 85 posto sredstava za Pelješki most od fondova EU već bi to bilo 70 posto. U RH sredstva iz fondova EU čine i najveći dio javnih investicija.

Hrvatskoj bi za poljoprivredu na raspolaganju biti nešto više od 4 milijardi eura. Hrvatskoj je bitno smanjena omotnica za Ruralni razvoj koja je do sada bila preko 2 milijardi eura, a u perspektivi će biti 1,75 milijardi. No Hrvatska će imati više iz omotnice za izravna plaćanja poljoprivrednicima jer se završava desetogodišnji prijelazni rok u kojemu se na 100 posto povećava udio tih plaćanja sa strane EU.