JUTARNJI OTKRIVA Kako je MOL pokušao povećati udio u Ini iznad 50 posto

U nastojanju da svoj dioničarski udio poveća iznad 50 posto, MOL je objavio ponudu za kupnju otprilike osam posto Ininih dionica s kojima se trgovalo na Zagrebačkoj burzi. Međutim, hrvatski mirovinski fondovi, postupajući u suglasju, organizirali su se da preduhitre MOL-ovu ponudu, spriječivši MOL u kupnji dovoljnog broja dionica da preskoči prag od 50 posto.“

Rečenice su to iz arbitražne tužbe koju je mađarska naftna kompanija, partner hrvatske Vlade u hrvatskoj Ini, u studenome ove godine podnijela Međunarodnom centru za rješavanje investicijskih sporova. Mađari su tada prvi put eksplicite rekli da su s tzv. općom ponudom iz prosinca 2010. nastojali svoj vlasnički udjel u Ini povećati preko većinskoga praga. Nije li MOL time priznao da je kršio hrvatski Zakon o tržištu kapitala?

A ako je kršio zakon, tada je nezakonito stekao i dionice u toj ponudi. Proda li nekome te dionice, tada kupac riskira da u nekom budućem sporu te dionice izgubi... Priča, ipak nije tako jednostavna.

Ako je 2010. godine i imao namjeru prijeći vlasnički prag od 50 posto u Ini, MOL-u to nije pošlo za rukom: na Zagrebačkoj je burzi, naime, uspio kupiti tek 0,08 posto Inina kapitala. Potom je nastavio kupovati dionice na burzi - uredno i legalno - ali ni tada nije uspio prijeći prag od 50 posto pa danas na skrbničkom računu u Zagrebačkoj banci, prema podacima hrvatskog Središnjeg klirinškog i depozitarnog društva (SKDD), ima točno 49,08 posto Ininih dionica. Pravi kamen smutnje zapravo leži u još oko 1,6 posto Ininih dionica za koje se pretpostavlja da ih MOL ima i s kojima bi se njegovo vlasništvo približilo udjelu od 52 posto.

Zna se da MOL te dionice nema, ali postoje indicije da bi ih u bilo kojem trenutku mogao kupiti. MOL je, naime, u priopćenju za javnost u svibnju 2011. naveo da je “1,6 posto Ininih dionica predmet opcijskog sporazuma koji je MOL zaključio”.

To znači da je MOL s nekim vlasnicima Ininih dionica sklopio ugovor da mu oni daju neopozivu opciju, ili pravo kupnje tih dionica pod određenim uvjetima, na određeno vrijeme.

To ne znači da je MOL te dionice doista stekao, niti da s tim davateljima opcije djeluje zajednički u smislu Zakona o tržištu kapitala, niti da s tim dionicama MOL može glasati na skupštini Ininih dioničara. No, upravo su te “opcijske dionice” izazvale pozornost hrvatskih vlasti pa su one poduzele opsežnu istragu da otkriju tko su njihovi misteriozni vlasnici, jesu li oni zapravo kupili te dionice za račun MOL-a, pa čak možda i MOL-ovim “opranim” novcem. No, vratimo se godinu dana unatrag.

Javnom ponudom iz 2008. godine MOL je svoj vlasnički udio u Ini sa 25 povećao na 47,16 posto dionica s pravom glasa. To je stanje potrajalo do 15. prosinca 2010. kada je MOL na internetskoj stranici SKDD-a objavio “Opću ponudu za stjecanje dionica Ine”, prema kojoj se obvezao da će do 14. siječnja 2011. godine, po cijeni od 2800 kuna, kupiti svih 800.910 komada ili 7,9 posto Ininih dionica izlistanih na burzi, koje nisu ni u vlasništvu MOL-a ni u vlasništvu Republike Hrvatske.

Kao razlog davanja opće ponude MOL je naveo sljedeće: “S obzirom da neki dioničari nisu prodali svoje dionice, (MOL) daje još jednu mogućnost onima koji trenutno drže dionice Ine, čija su većina radnici i bivši radnici društva ili privatne osobe koje su svoje dionice stekle tijekom Inine inicijalne javne ponude”. Zato je i MOL-ova cijena dionica u općoj ponudi bila ista kao i u javnoj ponudi - 2800 kuna - premda je u tom trenutku na burzi bila niža, 1721,14 kuna.

Po isteku roka danog u općoj ponudi, MOL je stekao samo 10.082 komada dionica ili 0,08 posto Ininog temeljnog kapitala. U svemu tome, do tog trenutka, nije bilo ničega spornog.

Ali, po isteku roka opće ponude MOL je kupio i tisuće Ininih dionica na burzi u slobodnoj prodaji: ukupno 21.009 komada po cijeni od 3653,47 do 4016,02 kuna. MOL “kupuje dodatne Inine dionice sve dok takve transakcije ispunjavanju MOL-ove ulagačke kriterije”, objavili su Mađari. Ni tada nisu prešli prag od 50 posto. Ali, ta je kupnja bila crvena krpa za Hrvatsku agenciju za nadzor financijskih usluga.

U svibnju te godine HANFA je donijela Rješenje da je MOL, općom ponudom iz prosinca 2010. i kasnije putem medija “manipulirao tržištem, širio informacije koje daju lažne i obmanjujuće signale u pogledu cilja namjeravanog stjecanja dionica Ine, znajući da su iste lažne i obmanjujuće”, čime je prekršio zabranu iz članka 465 Zakona o tržištu kapitala.

Naime, HANFA-i je “postalo razvidno da stvarna namjera MOL-a prilikom davanja Opće ponude u prosincu 2010. nije bila ona proklamirana socijalno zaštitna (...) već je isključivi cilj MOL-a bio steći udio u Ini veći od 50 posto, što kao cilj stjecanja nije javno objavljeno prilikom objavljivanja Opće ponude”.

Sada, kada je i MOL u arbitražnoj tužbi otvoreno rekao da je doista nastojao preskočiti prag od 50 posto vlasništva u Ini, čini se da je HANFA imala pravo kada ga je optužila za obmanu i manipulaciju tržištem.

Ali, tu ipak valja biti oprezan: ako je MOL u trenutku davanja ponude imao 47 posto dionica, što je svatko znao, a objavio je da želi kupiti još osam posto, što je to nego očigledna namjera prelaska praga od 50 posto?

No, da je MOL potajno, skrivećki, koristeći se tuđim imenima, doista kupio još dionica s kojima je prešao prag od 50 posto, a da to nije objavio, tada bi doista prekršio čitav niz hrvatskih paragrafa. Pa je HANFA to odlučila istražiti i dokazati. Istraga je pokazala “da se na tri skrbnička računa inozemne banke nalazi ukupno 161.578 dionica Ine na imena tri ovlaštenika po računu, koje su na uređenom tržištu Zagrebačke burze stjecane od 21. prosinca 2010. do 25. ožujka 2011.” Za HANFA-u je “bilo indikativno” da taj broj dionica predstavlja upravo 1,6 posto ukupno izdanih dionica Ine” za koliko je i MOL objavio da ima opcijski sporazum.

Tako su hrvatske vlasti otvorile istragu na dva pravca. Prvo su pitale američku Komisiju za vrijednosne papire (SEC) i regulatora na Bermudima za koga je društvo ConvergeX s Bermuda kupovalo u Hrvatskoj Inine dionice, i tko su Anthony Grant Blumberge i Vincent John Fitzpartick.

Po drugoj liniji tražili su od austrijskog i ciparskog regulatora da im javi za koga ciparsko društvo Uprecht Investment Ltd s Cipra preko Erste Group Banka drži dionice na skrbničkom računu kod Erste Steiermarkische banke u Hrvatskoj.

Iz Amerike i s Bermuda stigao je odgovor da je ConvergeX kupovao dionice za češku J&T banku AS i slovenski investicijski fond Triglav Dzu. Iz Slovenije su javili da je Triglav Dzu kupio 928 dionica za Triglav Balkan. Češkog regulatora Hrvatska je pitala o tijeku novca, tražila je dokaz da je J&T banka prebacila novac ConvergeXu za kupnju dionica, izjavu o porijeklu sredstava, izjavu da su društva s Cipra prebacila novac J&T-u. Pitala je i za koga Ceskoslovenska obchodni banka ima 143.472 dionice na skrbničkom računu u RH.

Naposljetku je HANFA iz Češke saznala da su Ininim dionicama trgovale stanovite firme Stomarli, Uprecht, Entris Equity, Poštova banka (za račun svojih klijenata) i Prva penzijna spravcovska spoločnost (za račun investicijskih fondova). Prema dokumentaciji koju je dostavila J&T banka, na skrbničkom računu Ceskoslovenske obdchodne banke su vlasnici Poštova banka, Stomarli i Entris Equity.

Iz Austrije je stigla obavijest da od 12 komada do 16 tisuća dionica drže Martin Fucheim, Robert Fras, Venghaus, Ovolksbanken AG, ING Bank Global Custody, Massad Massad, Erste Group, Michael Fellinger, Clearstream Banking i (jednu dionicu) Erste Hungary. Iz Luksemburga nije stigao odgovor za koga Clearstream drži dionice, no iz Nizozemske se saznalo da Global Custody ima skrbništvo za ING Bank Global Custody, ING Bank podružnicu Budapest, ING Bank podružnicu Prag, J&T banku i MOL NYRT. Ukupno je u Nizozemskoj bilo nešto više od pet tisuća Ininih dionica.

Teško da bi se ikoga od tih vlasnika Ininih dionica moglo prepoznati kao MOL-ovu krinku, paravan ili perača novca, tako da istraga u Češkoj, Sloveniji i Austriji nije dala očekivani rezultat. No, puno bolje HANFA nije prošla ni na Cipru. Na tom podijeljenom otoku HANFA je istraživala tko su vlasnici Uprecht Investment Ltd-a i Stomarli Holdings Ltd-a na istoj adresi. Prvom društvu, doznalo se, vlasnici su Slovak Boris Carakcier i Bounty Commodities s Britanskih Djevičanskih Otoka, pa se tako istraga proširila i na to nekadašnje utočište gusara i avanturista.

Ali, Bounty, pokazalo se, “nije subjekt nadzora regulatora”, direktor mu je stanoviti Ivan Kaufman, vlasnik G1 Investments s istom adresom kao i druge dvije tvrtke s Cipra, a krajnji vlasnik kompanija Garantovana AS iz Slovačke. Bounty ima otvoren račun u banci J&T.

Još je jedna informacija povezala J&T banku s Ciprom i “ciparskim” posjednicima Ininih dionica: jedina vlasnica tvrtke Stomarli Holdings je Tatana Turzikova, ujedno i šefica IT odjela češke J&T banke.

Ali, i Uprecht i Stomarli dostavili su izjave kako po 60-ak tisuća Ininih dionica drže samo za sebe i svoj račun.

No, zanimljivo je da je Uprecht Investment kupio te dionice na osnovi ugovora o repo transakcijama s Poštova bankom, a njezin je 94-postotni vlasnik društvo Istrokapital s Cipra: direktor mu je Mario Hoffman, slovački “privatizacijski tajkun”. Hrvatske je vlasti nadalje zanimalo ima li Poštova banka neki ugovor ili dogovor s nekom trećom stranom da se pod nekim uvjetima njoj prodaju dionice Ine, imaju li MOL, s njim povezane kompanije ili Slovnaft depozit u Poštova banci, te je li on korišten kao kolateral.

Odgovori na sva ta pitanja bili su negativni: Poštova banka nije ulazila u ugovore s trećim stranama u vezi dionica Ine d.d. i u njoj MOL, s njim povezane kompanije ili Slovnaft nemaju depozita. Slijepa ulica za HANFA-ine istražitelje...

Jedini preostali vrući trag za hrvatskog regulatora tržišta kapitala da je MOL kupio Inine dionice skrivećki, preko frontmena, ostao je Stomarli Holdings limited Tatane Turzikove.

Zato je HANFA od ciparskog regulatora tražila dokaz da je Stomarli prebacio novac za kupnju dionica i kome, te o porijeklu sredstava.

Odgovor 12. travnja 2011. s Cipra: “Stomarli Holdings je kupovao Inine dionice iz špekulativnih razloga, još nije prodao ni jednu dionicu, sve kupovine financirane su preko zajma ili repo ugovora, namjera mu je kasnije prodati dionice.”

Na Cipru su hrvatski istražitelji saznali da je Entris Equity, preko ConvergeXa, kupio 35 tisuća Ininih dionica, a kupnju su financirale J&T i Poštova banka. Ta je tvrtka inače osnovana u veljači 2009. s kapitalom od samo tisuću eura, isti dan je prodana Mariju Hoffmanu, a on ju je sljedećeg dana prodao Berg Nominees Limitedu.

Ako je, dakle, MOL s nekim društvima i osobama iz tog zamršenog međunarodnog i off-shore klupka imao opcijski sporazum o Ininim dionicama, pa je tako došao u situaciju da svakog trena može pokazati da raspolaže i s gotovo 52 posto Inina kapitala i glasova u skupštini, nitko od njih, koliko nam je poznato, to nije otkrio ni priznao, a drukčije se dokazati ne može. Ne znamo ni je li ta opcija i danas otvorena. To neće reći ni MOL, a jasno je i zašto neće.

S obzirom da MOL i Republika Hrvatska imaju međudioničarski ugovor o upravljanju Inom, prema kojem svaka strana izravno imenuje određeni broj članova Nadzornog odbora i Uprave, par glasova ispod ili iznad 50 posto MOL-u ne donosi nikakvu prednost, samo izaziva bijes hrvatske strane zbog nepoštenog i muljatorskog ponašanja. Donekle bi se situacija promijenila ako bi MOL svih svojih navodnih 52 posto Ininih dionica, bjelodanih i zamračenih, prodao nekome drugome, koga ugovor s hrvatskom Vladom ne bi obvezivao.

Ali, jako je malo vjerojatno da bi itko razuman pristao s tim sumnjivo stečenim dionicama prkositi hrvatskoj državi koja na svom teritoriju raspolaže čitavim spektrom zakonskih, regulatornih i inspekcijskih mehanizama da takvog kupca brzo spusti na zemlju.