JUTARNJI U JEDINOM POTPUNO IZOLIRANOM SELU U HRVATSKOJ 'Imali smo prugu i umalo autocestu, a danas do nas vodi samo put iz BiH'

Što vam najviše nedostaje?

- Narod. Ovdje je bilo 170 domaćinstava, a danas nas je sedam - ljudi - kaže udovica Zora Ševo (66).

- Putovi. Unskom prugom manevriralo je 70 vlakova na dan, a sada se do nas može jedva autom - dodaje Stevo Simić (68) koji tri godine nije izašao iz sela.

- Struja. Jedemo samo konzerve jer nemamo gdje čuvati hranu - dodaje djed Stevan Jarić (82), umirovljeni željezničar koji je tek stigao iz Biograda s operacije kukova.

- Telefoni. Nemamo nijednu hrvatsku mrežu, možemo zvati samo preko bosanske - žali se Dušan Ševo koji se, kaže, naputovao svijetom, ali ne bi nijedan njegov kutak mijenjao za svoj Drenovac Osredački.

- Znači, onda vam je poštar jedini prozor u svijet? - pitam.

- Ma nema ovdje poštara već 20 godina - kažu.

- Pa tko vam nosi poštu? - pitam.

- Pa nitko nam ne piše? - umiru od smijeha Drenovčani.

- Pa kako živite? - pitam.

Radove prekinuo rat

- Da je bolje, ne bi valjalo. Zamislite kako je ovima u Tiškovcu? Mi smo ipak u Europskoj uniji - govori i namiguje Dušan pokazujući prema 100 metara udaljenom bosanskom selu od kojeg nas dijeli nekadašnja Unska pruga, čijim tračnicama danas umjesto vlaka prolazi državna granica, ali je čak i ona na mjestima obilazi.

Od fontane osvijetljene reflektorima u boji iz najblještavije adventske lokacije u Europi do potoka koji se mora pregaziti da bi se ušlo u Drenovac Osredački točno je 301 kilometar. Ovo mjesto valja posjetiti iz više razloga. Turistički - ovdje je vrijeme 1995. godine krenulo unatrag, ali ide triput brže od ovog našeg koje juri samo po sebi. Avanturistički - lokalni putovi su zarasli pa vozite rutom koja je nekada bila pruga Knin - Bihać (samo sada nema tračnica) u kombinaciji s dionicom autoceste (Split - Knin - Bihać - Maribor), a poodmakle radove je prekinuo rat. Edukativni - mogla bi ovo biti odlična lokacija za kažnjavanje nestašne mladeži. Kako im više možete napakostiti nego da ih ostavite bez struje, televizije, mobitela, interneta, trgovine, asfalta...

Ne koristite navigaciju

Na put ne krećite s navigacijom jer će vas u Srbu skrenuti u šumu i 45 minuta nećete moći izaći van. Ako nemate terenac, ostat ćete ondje zauvijek. Ako jednom izađete, vozite do prvog šumskog raskrižja i skrenite desno, za pet kilometara izaći ćete na asfaltiranu cestu koja je na papiru magistrala, iako će koji kilometar dalje postati makadam. Tu stižete do malograničnog prijelaza Lička Kaldrma koji morate prijeći da biste ušli u Bosnu, jer ako ne uđete u susjednu državu, nećete moći ni u hrvatski Drenovac. Ali, ako se ne najavite barem dan prije, nema prolaza.

Policajac Željko zato ne zna što će s nama, sjedamo ga u auto i vozimo do bosanskog pograničnog kontejnera. Policajac Milutin upravo se bio ispružio na otomanu. Nakon 15 minuta razgovora i telefoniranja, pada dogovor. Milutin mora s nama jer jedino tako nećemo narušiti bosanski državni integritet. I krenusmo, i da nam nije bilo Milutina, završili bismo u Drvaru koji je nekada nosio ime po predsjedniku u čijoj je državi ovdje živjelo tisuće ljudi, u vojarni koju su nove države podijelile, a nijedna ne zna što bi sa svojom polovicom, nekada je boravilo 300 vojnika, radili su kafići i trgovine. Prugom si mogao, kaže Milutin, u svaki dio Europe, jer su kolosijeci vodili prema svim metropolama, a milijuni ljudi i deviza vraćali su se tim putem na Jadran. Zamišljamo te slike dok izbjegavamo kratere na putu i granje koje udara po vjetrobranskom staklu. Ne zna ni Milutin baš svako selo, a teško mu je reći koje su od stotine napuštenih kuća na hrvatskoj, a koje na bosanskoj strani.

- To je to - veli Milutin pokazujući prema prvom dimnjaku iz kojega se dimilo, nakon pet, šest kilometara vožnje.

- Ma jok! Do Drenovca imate još sedam kilometara, samo se drž’te autoceste - kaže domaćih Dane Grubor koji u pustom selu bez imena živi sa ženom Marom. Ne pušta nas lako, tko zna kad će mu opet doći gosti. U pretoploj kuhinji nudi rakiju, na stolu mu otvorene banjalučke Nezavisne novine otisnute u ožujku 2014.

- To je najnoviji broj, sljedeći stiže kad navrati nećak - objašnjava.

Pokretna trgovina

Odosmo mi dalje i tih Daninih sedam kilometara. Milutin je sada siguran da smo u Drenovcu, ali tamo nema žive duše. Pregazili tri potoka, prošli dva jarka i jedan mostić, pa ušli u bosanske Tiškovce. Tu smo vidjeli prve ljude. Okupili se oko kamiona, pokretne trgovine koju svaki četvrtak iz Drvara doveze Rada Tankosić. Kupci su Srbi povratnici iz nekoliko pograničnih sela obiju država - njih ukupno 15.

- Evo novinara, sada im recite sve što vas tišti, nama ne dolaze ni oni - kaže Mira u čijem dvorištu se pazarilo.

- Posljednji koji je nama došao bio je helikopter. Ne znam čiji. Bio je veliki snijeg pa nas se netko sjetio. Bacio paket s dvije limenke, kilom brašna, kilom riže i s dvije higijene - kaže Mira, ne sjećajući se točno u čiju je državu pao paket, a nije sigurna ni kojom stranom šljivika prolazi linija razgraničenja.

Dušan Ševo kupio je četiri “Jelena” i jedan deterdžent. Jedno je pivo iskrenuo još u Bosni, a ostala tri odnio doma u Europsku uniju preko granice koju nitko ne kontrolira.

- Bio sam ja u vojnoj školi, ali sam je napustio, više volim biti običan čovjek - govori Dušan koji čeka da mu priznaju 24 godine željezničkog staža i uplate prvu mirovinu.

On jedini u selu ima životinje, 10 ovaca, ali daje ih na čuvanje Joci Vladušiću u brda jer je gore bolja ispaša.

- Da su mi ovce ovdje, ne bih mogao ništa uz njih raditi - veli Dušan.

- A što inače radite preko dana? - pitam.

- Pa probudim se, skuham kavu i popijem drenovaču. Onda se malo odmorim. A, uvijek ima posla, samo tko hoće raditi. Evo brzo noći, pa ako nešto ne stignem, ostane za sutra. I, tako, živi se - objašnjava Dušan.

Ako ne računamo Dušanove ovce i ono mačaka koje još nisu odnijele lisice, štenac Riki je jedina životinja u selu. Gazda mu je Stevo Simić. On jedini ima struju, zahvaljujući solarnim pločama.

- Bude za dva sata televizije ako je vedro - kaže Stevo sumnjičavo gledajući u guste oblake.

Na večer dolazi čitavo selo na vijesti i pjesme, nekad hrvatske, nekad srbijanske, ovisi što satelit preusmjeri u Drenovac.

- A i golotinja se gleda - dobacuje šaljivdžija Dušan koji jedini ne dolazi, ne dopušta mu ponos, jer sa Stevom ne govori ima nekoliko godina. Djed Jovan je sa 2000 kuna željezničarske mirovine najbogatiji stanovnik sela po primanjima. Zovu ga - gradonačelnik.

- A sve što trošimo, moramo i kupiti - brani se baka Jovanka, Stevina žena.

Vožnja za 200 kuna

Kupuju uglavnom konzerve, sve ostalo nemaju gdje držati. Mogli bi zimi, ali tada pak zbog snijega ne mogu do 30 kilometara udaljenog Knina, ili još daljeg Gračaca. Varljivi su ti kilometri kad zbog loših putova putovanja traju dva sata. U opskrbu idu svaka tri, četiri mjeseca, vozi ih Mirko Ševo iz Ševine Poljane, a naplaćuje 200 kuna po vožnji. Da bi s njim stupili u kontakt, moraju obaviti međunarodni poziv, iako je i Ševina Poljana hrvatsko selo, jer u Drenovcu signal ima samo bosanska mreža.

- Ima čovjek troška, a gubi cijeli dan - brane svog šofera Drenovčani koji također zimi odlazi u toplije krajeve.

Nakon svega viđenog pitanje znaju li što se događa u zemlji i svijetu činilo se sasvim na mjestu.

- Znamo za rat na Bliskom istoku i za izbjeglice, kao i da nema Vlade. Al ne pačamo se mi u politiku. Svatko od njih drži neki govor, a nitko nikoga ne sluša. A nama će opet biti isto - kažu Drenovčani.

Nije da se za Drenovčane ne zna. Može se pronaći na kartama, a pučka pravobraniteljica Lora Vidović spomenula ga je na konferenciji za novinare u povodu Međunarodnog dana ljudskih prava pod nazivom “Daleko od gradova - i od prava? Ljudska prava u ruralnim područjima”.