JUTARNJI U POSJEDU PISAMA IZ PRITVORA DJEVOJKE KOJA JE NASMRT IZBOLA BIVŠEG DEČKA Turekovi strahuju da će dobiti manju kaznu nego što zaslužuje

- Nismo dolazili na ročišta, nismo je mogli gledati. Jednom sam je vidio na sudu i bilo mi je dovoljno, gledala je kroz nas. Sve što je u sudskom postupku izjavila bilo je: ‘Nisam kriva’. Zašto šuti? Ako nije kriva, zašto ne kaže svoju istinu? A djevojka je to koja je dolazila k nama doma, jela je kod nas, družili smo se, bila je kod nas na ljetovanju i onda je ubila mog sina - govori mi Zdravko Turek, otac Nikole Tureka za čije ubojstvo je optužena njegova bivša djevojka Nuša Bunić, kojoj se suđenje nakon gotovo dvije godine od tragedije ipak bliži kraju.

Dvadesettrogodišnju Nušu Bunić tereti se da je 15. lipnja 2017. godine oko tri sata ujutro na livadi u predjelu Pri Beli Kipi pored Drave ubola Nikolu Tureka. U optužnici stoji da je pokraj automobila nožem s oštricom od 9,5 centimetara ubola Tureka u lijevu stranu vrata i prerezala mu karotidnu arteriju. Potom je otišla s mjesta događaja, dok je mladi poduzetnik obilno krvario, pao u hipovolemični šok i dobio moždani udar. Dva dana kasnije, 17. lipnja 2017. godine, Nikola Turek je umro u varaždinskoj Općoj bolnici.

Nuša je od te noći u pritvoru. Suđenje je bilo zatvoreno za javnost, i to na zahtjev njezine obrane. Za sutra, 20. svibnja, najavljene su završne riječi obrane i tužiteljstva, nakon čega slijedi presuda. Turekovi strahuju da ne dobije premalo, jer ionako smatraju da je bila zaštićena time što je suđenje bilo zatvoreno za javnost. Isto tako odbili su u ovom članku govoriti o životu njihova sina s obzirom da se u njemu bavimo i Nušom Bunić. Stoga su pristali samo ispričati kako se oni osobno nose s tim gubitkom.

Što mi je sudbina učinila?

Bunićevi se, pak, boje da njihova kći ne dobije previše.

Ovo je priča o dvije varaždinske obitelji čiji životi nakon te noći više nikad nisu bili isti. U proljeće 2017. godine tuga se uvukla u obje porodice. Turekovi su pokopali sina te danas posjećuju groblje. Bunići, pak, ne mogu pobjeći od toga da je njihova kćer te noći držala nož, pa sad šest puta mjesečno satima sjede pred pritvorom kako bi ostvarili pravo na petnaest minuta razgovora sa svojom jedinicom.

Crtež Nuše Bunić

“Ali njihova Nuša će jednog dana izaći na slobodu, doći će tada doma. Nikolu više ništa ne može vratiti, nikad”, govori otac koji je izgubio sina.

Danko Bunić, Nušin otac, smatra, pak, da se te večeri “dogodila velika tragedija. Jedan život je ugašen, a drugi zauvijek obilježen”.

Je li to bio zločin u samoobrani, iz strasti ili s predumišljajem, bit će vjerojatno jasnije nakon izricanja same presude.

Turekove je pogodilo jer je Nuša nakon te tragedije optužila njihova sina za silovanje.

“Lako je optužiti onoga kojeg nema i ne može se braniti. Kad je došla do portirnice nije zvala policiju i Hitnu pomoć, nego svog posvojitelja. Policiju nije zvala ni službena osoba na portirnici, ni nitko od njezinih, premda su znali što se dogodilo. Da se došlo prije Nikola bi možda bio invalid, ali bio bi živ”, kaže Zdravko Turek.

Danko Bunić, pak, govori da je Nuša, kad je došla policija, ispričala kako je bila “napadnuta i silovana”. Međutim, nije bila baš pričljiva, isprva se branila šutnjom. Nuša ni pred sudom kasnije nije bila rječitija, no Jutarnji list došao je u posjed nekih njezinih pisama iz pritvora. Iako u njima ne govori o tragičnom događaju, jer ni ne smije, iz njih se može iščitati ponešto o toj djevojci.

Odrastala je, kaže njezina majka, “pod staklenim zvonom”.

Bivši načelnik policije Danko Bunić i njegova supruga Marina usvojili su je kad je imala samo tri mjeseca.

“Kad smo došli doma s njom, dala sam otkaz kako bih bila uz nju. Željela sam joj pružiti sve što nisam imala, htjela sam da ima sve”, prisjetila se Marina Bunić.

Nuša je išla u privatni vrtić, kasnije i u privatnu gimnaziju. Bila je tatina miljenica, bavila se jahanjem, a interes je pokazivala i za jezike.

Ali problemi koji su se pojavili u pubertetu nastavili su se i kasnije. Roditelji su se teško mirili i s njezinim izborom mladića s kojima je ulazila u veze, a sve je kulminiralo u lipnju prije dvije godine.

Zeljko Hajdinjak / CROPIX

Nuša Bunić

“...I tako čekam taj dan kad će mi netko reći što mi je sudbina učinila od života”, napisala je Nuša Bunić u pismu poslanom 12. travnja ove godine.

U njemu nadalje opisuje svoje dane u pritvoru.

“Znate, mislila sam da je zatvor pakao, nije, nego je još gori! Nisam sama, a sama sam. Koja ironija, preživjela sam samu smrt i sad proživljavam sve ponovno, sve sama, probijam se, pa padam, pa se dižem, pa hodam naprijed, pa se vraćam natrag i tako u krug. Hodam ravno u labirint ludosti, i to sve sa samo 23 godine. Već dvije godine ne znam ni gdje sam, ni tko sam”.

Nikola Turek u trenutku tragedije imao je tvrtku, a iskustvo je desetak godina ranije stjecao u očevom obrtu za uređenje interijera.

Njegov otac Zdravko Turek je prije godinu dana preživio ishemiju uzrokovanu stresom, pa se danas trudi što manje nervirati.

“Ali ne mogu zaboraviti da nam Bunići nisu nikad izrazili sućut, pa makar u telegramu...”, kaže.

Motor koji je bio strast Nikole Tureka danas, pak, vozi njegova sestra.

Treći kotačić

“Ostao mi je motor kao veza s njim”, kaže ona te opisuje koliko joj je teško i stresno bilo sjediti u sudnici odmah iza Nuše s kojom se, kad je bila u vezi s njezinim bratom, i družila.

“Bili smo zajedno na moru, nas troje, to ljeto bila sam treći kotač...”, prisjeća se.

Nuša, pak, u svojim pismima ističe kako pokušava zaboraviti prošlost.

“Ako nismo zadovoljni svojom prošlošću, zaboravimo je! Zamislimo novu priču u našim životima i povjerujmo u nju. Koncentrirajmo se samo na trenutke u kojima smo ostvarili ono što smo priželjkivali i ta će nam snaga pomoći da postignemo ono što želimo!”

U pritvoru piše kako sazrijeva te zaključuje da je “život jedan, vrijedan ama baš svake borbe i doživotnog učenja”.

“Najiskrenije nikad ne bih rekla sa sigurnošću da ću postati ovakav borac kakav sam postala od onog trenutka kad sam vidjela svoju smrt...”, napisala je 12. travnja ove godine.

Prošli tjedan pojavila se na Županijskom sudu u Varaždinu na ročištu.

“Nisam gledala u pod. Mama, jesi li vidjela? Podigla sam glavu”, ponavljala je kasnije toga dana u telefonskom razgovoru s majkom.

Na sud je došla u pratnji policajaca, s lisicama na rukama.

Visoka je čak 184 centimetra, pa njezina pojava odskače, jer je vidno viša i od policajke, pa i od policajca koji su je dopratili do suda.

Sve je smrznuto

“Kako god zvučalo čudno ili kako god, mogu vam reći da se ponosim svojim imenom i prezimenom, što nikada nisam rekla, ali sada, nakon godina zatvora, postala sam kamenčić, čvrsta jesam, ali nedovoljno, voljela bih barem jedan dan preživjeti bez suza, a ne mogu!”, piše u pismu.

Mobitel Danka Bunića, umirovljenog načelnika policije, zazvonio je te kobne noći, 15. lipnja 2017. godine, nešto poslije tri sata ujutro. Bio je to poziv s portirnice Aquatehnike u kojoj se pred portirom pojavila Nuša. Stojim protekli vikend nedaleko od te portirnice. Sunce je to poslijepodne okupalo grad na obroncima rijeke Drave. Mirno je, makadamska cesta iz kvarta gdje žive Bunići vodi kroz romsko naselje na obalu rijeke.

Vozimo se istim putem kojim je Turek išao te noći s Nušom, koja je tu večer slavila. U tom trenutku više nisu u ljubavnoj vezi već više od godinu dana, no, s obzirom na to da je povod susreta, pa i sam susret, predmet sudskog postupka, u ovom članku nećemo se baviti tim trenutkom. Nuša je taj dan položila njemački, ujedno posljednji ispit prije nego što je trebala maturirati. Planirala je dalje u Grazu studirati jezike.

Ali, 17. lipnja 2017. godine život Nikole Tureka zauvijek je stao.

Nuša u svojim pismima opisuje da se njezin život “smrznuo”.

“Život mi je stao, mada vrijeme leti, vjerujte mi sve mi je smrznuto, kao da se zemlja prestala vrtjeti oko svoje osi, tako se otprilike osjećam...”, opisuje u jednom od svojih pisama.

“Ondje se to dogodilo. Ne mogu ja tamo. Ne mogu, molim vas...”, pokazuje mi mjesto zločina sa sigurne udaljenosti njezina majka.

Taj kraj djeluje zapravo idilično: kućice za odmor, gusto raslinje, plitka rijeka.

Negdje na tom potezu našao se u svojim posljednjim trenucima Turek dok je pokušavao dozvati pomoć. Dobio je varaždinski centar 112, a snimka tog poziva je negdje prije godinu dana dospjela u javnost.

Njegove posljednje riječi bile su: “Moje ime je Nikola Turek, vozim se s Drave prema Hitnoj. Cura me pičila u vratnu venu”.

Na daljnja pitanja operatera više nije odgovarao.

Dvadesetak minuta kasnije 112 nazvao je građanin koji ga je pronašao u lokvi krvi.

Za to vrijeme Nuša je u gaćicama i čarapama hodala do portirnice udaljene 450 metara, gdje je tražila da zovu njezina oca.

“Što mi je s djetetom?”, misao je koja na putu do mjesta događaja obuzimala Danka Bunića.

Prvo je ugledao Tureka kako krvav sjedi uz auto.

“Ali njemu je pomoć već bila pružena, pa sam krenuo prema Nuši. Išao sam vidjeti što mi je s djetetom”, prisjeća se te dodaje: “Nuša se tresla, onako gola. Skinuo sam svoju majicu i u njoj je kasnije odvedena u pritvor”.

Nušin dečko (podaci poznati redakciji) je te kobne noći prije dvije godine radio.

Zatekao se tu noć na nekoj od francuskih cesta. Pokušao je tu večer dobiti Nušu na mobitel, ali nije odgovarala, ni na pozive, ni na poruke. To ga je zabrinulo jer je inače bila dostupna i uvijek bi mu se javila.

“Kad sam drugo jutro vidio na vijestima da je u Varaždinu 21-godišnja djevojka ozlijedila dečka... Nekako sam odmah znao da je to ona”, prisjetio se Nušin dečko. Upoznali su se preko zajedničke prijateljice šest mjeseci ranije.

“Dva dana prije te večeri posljednji put smo bili zajedno na slobodi. Prespavali smo kod mene. Sjećam se tog jutra jer smo se oboje probudili s nekim osjećajem sreće, još sam Nušu pitao: ‘Bebice, jesi li ti svjesna koliko smo mi sretni?’”, prisjetio se, dodajući da im je taj trenutak možda bio neka vrsta “upozorenja”.

“Sloboda. Riječ koju sam izgovarala bez značenja, bez emocija, bez veze. Sloboda, žudim za njom, svaki atom u meni drhti, vrišti za slobodom. Koliko monstruma ima na slobodi koje nitko ne gleda i ako završe iza rešetki ili im je svejedno ili odu na slobodu. Zašto ja? Pitam se imam li uopće status živog ljudskog bića ili mrtve ništarije koja je sama na svijetu?”, promišljanja su to danas 23-godišnjakinje koja će uskoro čuti presudu.

Nikola Turek bio je, govore mi oni koji su ga poznavali, omiljen u društvu. Opisuju ga kao bajkera i dobricu.

“Uvijek je bio spreman pomoći”, govori mi jedan njegov poznanik, te ističe da je bio dobrovoljan davatelj krvi, imao je i trajni nalog za UNICEF pomaže djeci te da je sponzorirao udruge za pomoć bolesnoj djeci.

Nušu su ljudi iz okruženja ipak drugačije doživljavali. Čak je njezin bivši dečko, koji je kasnije bio svjedok u postupku, podnio kaznenu prijavu protiv nje jer je “čuo da ona okolo priča da ju je pokušao silovati”. U optužnici se, podsjetimo, taj bivši dečko spominje i u slijedećem kontekstu.

“Okrivljenica je i prije počinjenja predmetnog kaznenog djela pred S. Š. (prijateljicom) iskazivala o svojim razmišljanjima o počinjenju nasilnog kaznenog djela prema D.J. (bivšem dečku), i to na sličan način kao i predmetno kazneno djelo za čije počinjenje je osnovano sumnjiva”, navodi se u optužnici. Ta prijateljica istražiteljima je ispričala da joj je Nuša tijekom jednog razgovora u prosincu 2016. rekla da bi ona svog bivšeg dečka D.J. “odvela na Dravu, zavezala ga u kućicu, tamo bi ga spikala, mučila, iživljavala se, rekla bi poslije da ju je pri tom on pokušao silovati, nakon svega bi se ona napravila mutava i to bi tako prošlo”.

Ne mogu vratiti vrijeme

Kad je ta prijateljica doznala što se dogodilo poslala je Nušinom bivšem dečku D.J. SMS poruke u kojima navodi: “Točno je napravila onak kak smo se mi spominale”, “Još sam u šoku, nemrem vjerovati” i “Još smo se spominale kak je lakše s nožem nekog napasti jer je teže doći do pištolja, a i glasniji je”.

Nušin bivši dečko D.J. danas živi u Irskoj. Kaže da je dobio ponudu za posao prije četiri mjeseca i otišao iz Varaždina. Jedva čeka, kaže, da se postupak protiv njegove bivše djevojke završi. Bio je s njom u vezi nešto manje od godinu dana, ali nisu mu ti dani ostali u lijepom sjećanju.

“Bila je to turbulentna veza. Naravno da je bilo boljih, ali i lošijih trenutaka. Ali, sve u svemu, nije funkcioniralo”, dodaje, a kasnije, kad je čuo tu glasinu o navodnom silovanju, podnio je kaznenu prijavu protiv Nuše, jer mu je, tvrdi, “bilo dosta problema i s Nušom, a i s njezinim ocem”.

“Stalno je bila neka drama. Sva sreća, to je sada iza mene”, dodaje.Nuša iza rešetaka, čini se, također razmišlja o prošlosti.

“...Ne mogu vratiti vrijeme, ne mogu vratiti život, ne mogu razgovarati s nadom, niti sudbinom, nema kompromisa, nema saslušanja, nema empatije, nema razumijevanja, nema pomoći, samo mi preostaje as u rukavu - borba! Ne želim gledati prošlost, niti sjećati se nje. Nikada neću promijeniti što se desilo ili što se moglo desiti, ali zato mogu kontrolirati sadašnjost, mogu si stvoriti divnu budućnost, mogu postići toliko toga da ću na kraju doživjeti buđenje s osmjehom na licu...”, napisala je prije nešto više od mjesec dana.

Suze samo teku

“Ja sam joj rekao da podigne glavu, da ne gleda u pod...”, govori mi njezin dečko koji ju svaki drugi tjedan posjećuje u pritvoru u Varaždinu. Njezina majka pokazuje mi zgradu u kojoj je pritvorena, udaljena je tek nekoliko koraka od stana u kojem Bunići žive.

“...Udaljena sam od vas samo par minuta, par koraka i užasno jako mi falite i ne mogu se ne rasplakati na posjeti ili ako se uspijem suzdržati, onda odem u sobu, u krevet, prati jastuk... Ne mogu sakriti suze kada samo teku, kad se pojavite kao dar s neba!”, napisala je prije nešto više od godinu dana.

Marina Bunić kaže mi da svaki tjedan svojoj kćeri u pritvor nosi čistu opranu posteljinu i odjeću. Ona, kao i ostali pritvorenici, ima pravo na šest posjeta mjesečno. Marina Bunić nije propustila nijednu. Svaki put čeka i po dva do tri sata da dođe na red.

“Prostorija za posjete je mala, pa svatko čeka svoj red”, kaže. Ponese si jastuk, kutijicu za pepeo, jer je strastveni pušač, pa tamo sjedne i čeka, suprug skupa s njom.

“Nuša isto puši. Šaljemo joj tristo kuna tjedno, za cigarete i neku voćku”, priča.

“Upravo danas sam dobila slom živaca, kad sam saznala da ste mi uplatili u ovih godinu dana cca. 13.000 kuna! Užas, užas, užas! Oprostite mi što vam stalno govorim za uplate, ali stvarno ne mogu biti u sobi sa šest cura, a da ne naručim nešto za sve...”, piše Nuša roditeljima.

Suđenje Nuši Bunić počelo je još početkom prošle godine, a očekuje se da bi presuda mogla biti uskoro.

“Pitanje je zašto se to dogodilo?”, ponavlja Danko Bunić te dodaje: “Nuša je 23 mjeseca u pritvoru u kojem 23 sata dnevno sjedi i leži, nema mogućnosti ni raditi, a ni školovati se. Emocije joj se izmjenjuju od depresije, tuge, pa do plača i bola. Nuša je moje dijete. Ljudi danas od nas imaju odmak, ali mi ćemo se za nju boriti do kraja”.

Zdravko Turek od same presude ne očekuje ništa, kaže: “Ona neće ništa riješiti”.

“Život, obitelj, imovina, zdravlje, sve se urušilo. Samo se molim da se to više nikad nikome ne dogodi. Nažalost, kažu da sve kreće od obitelji i slike u obitelji, pa kad vjerojatno uz osjećaj ‘moći’ pojedinci i dio sustava zakažu svi se pitaju ‘kako’. Iskreno se nadam da će ostati na tome da smo samo mi izgubili sina, odnosno dijete”, dodaje Turek.

Obitelj Turek je sve sinove organe donirala, te vjeruju da su time spasili barem šest života.