VELIKA REPORTAŽA

JUTARNJI U POSJETU PAKLENIČKOJ BAZI HGSS-a 'Neki dan smo imali grupu mladih Belgijanaca koji su na Velebit krenuli s prtljagom na kotačićima...'

Alpinisti su prije 40-ak godina u Paklenici bili rijetki gosti kojima su se domaći čudili, a danas ih je po klancu u neke dane na tisuće. Na Cetini je prije petnaestak godina bilo 1000, 2000 ljudi, danas ima na stotine tisuća raftera. Nad svima njima svake minute, svakog dana, svakog mjeseca tijekom godine bdije mala i uporna skupina volontera. Oni su Hrvatska gorska služba spašavanja, a bez angažmana njihovih pripadnika Hrvatska bi bila puno opasnije mjesto...
 Marko Todorov / CROPIX

Velika Gospa i bura u srijedu su u Veliku Paklenicu doveli više ljudi nego što su ih i za uvijek prometna kolovoza ovdje navikli vidjeti. “Ne da im se sidit u apartmanu, ne mogu se kupat, pa idu istraživati”, komentira HGSS-ovac Ivan Ramić. Kameni kanjon k’o promenada, pun je šetača; i penjača je iz cijelog svijeta. Vjetar što s vrhova Velebita putuje kanjonom na trenutke podiže pijesak nasut ispred početka staze koja vodi u utrobu planine.

Na stijene po klancima penju se desetine ljudi. Na izlazu iz odnedavno uređena tunela, u Velebitu prokopana za Hladnoga rata, jednog od onih što su trebali štititi Tita i vrh oko njega, stoji dežurna ekipa Hrvatske gorske službe spašavanja (HGSS).

Marko Todorov / CROPIX

Pomoć s kontinenta

“Ugusto su ovdje bome danas načičkani”, promrmlja netko. Oblacima i buri unatoč, ljudi se najviše penju u sportske smjerove, dužine oko trideset metara; ovo doba godine prevruće je za alpinističke dužine, Anića kuk i njegovih 350 metara.

Zadranka Jana Mijailović u HGSS-u je 15 godina. Instruktorica penjanja, alpinistica, po struci odgojiteljica, a s mužem vlasnica privatne tvrtke, kaže, ima dovoljno slobodnog vremena i puno od tih sati dade HGSS-u. Braniteljica dobrovoljka, 1991. članica diverzantske jedinice u Pakoštanima, vojna instruktorica, prva Hrvatica koja se popela na najviši vrh Sjeverne Amerike, Denali na Aljasci, 2007. na Cho Oyu, šesti vrh svijeta, 2009. je bila članica hrvatske ženske ekspedicije na Mount Everest. Lani je skupila 70 dana dežurstva u Paklenici, svako od njih nije kraće od deset sati, koliko je od toga provela u akcijama spašavanja i ne broji.

HGSS-ovci su volonteri, akcije spašavanja ne naplaćuju. Po cijeloj su zemlji, imaju 25 stanica, u svakoj su županiji, imaju još 40 manjih ispostava te oko tisuću članova.

Tijekom tjedna u Paklenici dežura četvero HGSS-ovaca, vikendom osmero. Nemoguće je toliko sati od privatna života uzeti ljudima iz stanice Zadar, ljeti pomažu kolege iz cijele Hrvatske. Baš taj dan na dežurstvu je i Varaždinac Petar Babić. Tu je, obavljajući druge zadatke, i Josip Brozičević, iskusni HGSS-ovac iz Gospića.

“Posljednjih godina sve je teže pokriti dežurstva, ekonomsko stanje u državi vidi se i u našoj službi. Ljudi rade i ne mogu si priuštiti puno dežurstava u HGSS-u. Ipak, na akcijama nam nikad ne fali ljudi! Premda se puno naših članova u zadnjih nekoliko godina iselilo iz Hrvatske. Većinom su to mladi, visokoobrazovani ljudi.

Sad se ponešto ljudi u HGSS-u i zapošljava, iako to je uglavnom administracija i hladni pogon, a i ne vjerujem da bi zapošljavanje bilo rješenje, mi i jesmo efikasni zato što smo volonteri, nismo umjetno stvoreni penjači i speleolozi, nego ljudi koji se time ionako bave, pa nas je netko preporučio u HGSS i tako smo se ovdje našli.” Mijailović je u 47., bore na preplanulu licu dobro joj stoje, utisnuli su ih sunce i vjetar. Puno je puta usred noći, po kiši, buri, na dojavu izjurila van, u akciju: “Naša satisfakcija je zapravo - golema. Osjećaj zadovoljstva koji imam kad pomognem je poseban, to se novcem ne može platiti i zato često kažem da to radim i iz sebičnih razloga”.

Raspitujem se za neke HGSS-ovce koje pamtim iz akcije traženja Cessne što se na Velebitu srušila prije desetak godina. Mnogi od tih, tad u kasnim dvadesetima, talentirani ljudi, vrsni speleolozi, penjači, inženjeri, profesori, liječnici, sad su, razabirem, u inozemstvu. Upitnim tonom redam imena, Mijailović nabraja destinacije, kud je već tko odselio - Austrija, Francuska, Švedska, Irska… Ne pamtim kad sam u dvije minute i pet rečenica jasnije osjetila humani, intelektualni i demografski gubitak ove zemlje! Šutimo trenutak.

Marko Todorov / CROPIX

Ljetni poslovi

Nakon nekog vremena gledam brojke: više od 50% članova je visokoobrazovano, 7% ih, stoji, ima i znanstvene titule, među HGSS-ovcima je 13% žena, 50-ak liječnika…

Bura je potjerala mnoge s plaža, put brda.

Ljeti je ovdje i inače najviše ljudi, hodaju, penju se po stijenama, akcije spašavanja su česte, a mnogi članovi HGSS-ovih stanica po obali baš su u ljetno vrijeme najviše angažirani i na poslu od kojeg žive i plaćaju račune. “Imali smo pilota kanadera, dva, ljeti su ti ljudi apsolutno zauzeti i ne mogu u akcije. Isto je i s konobarima, kuharima, imamo nekoliko ronioca koji rade po marinama, ali jako nam dobro dođu profesori koji su ljeti dosta slobodni; kao i razni privatnici, jer oni ne moraju moliti šefove da ih puste”, nabraja Mijailović.

Kad je tražila posao, sugerirali su joj da iz životopisa izostavi podatak da je članica HGSS-a, jer to u očima poslodavca - nije plus. “Poslodavac se boji da će te morati puštati u akcije. Po zakonu, mi možemo u bilo koje doba otići s posla u akciju, država refundira taj dio davanja i troška poslodavcu, ali jasno da to ne koristimo”, kolege oko nje kimaju glavom, dobro razumiju o čemu govori.

“Obično hvatamo hlad, jedan dio dana smo na sjevernoj strani kanjona, drugi dio na južnoj, kako se pomiče sunce, tako i mi za njim, a uvijek pripravni”, govori Ivan Ramić, domaći čovjek, HGSS-ovac iz Starigrada.

“Penjanje drže adrenalinskim sportom u kojem je opasnost velika, ali to je zabluda. To je zapravo siguran sport, ako ga se prakticira po pravilima. Daleko su češće ozljede na skijanju, biciklu, nogometu…”, tvrdi alpinistica Mijailović.

Akcije spašavanja iz stijena nisu česte, ali su - jako vidljive. “Kad se takvo što dogodi, onda je tu i helikopter, budu velike ozljede, prate novinari… lani smo ovdje otvorili sezonu sa slomljenom lubanjom.”

Pet sati na suncu

Ono čega je puno jesu akcije spašavanja zalutalih planinara. Uvijek je isto: dehidracija. Paklenički kanjon ljeti je ugodan za šetnju, idete li gore do planinarskog doma i natrag, stalno ste u hladu i pored vode, staza je lagana… “Ali, sve staze okolo, ako se ne poznaje teren, ako nemate opremu, ako niste naviknuti na ovakvo sunce, kao recimo gosti s europskog sjevera, bude svašta. Pogledaju kartu, vide da je staza kružna, prolazi vršnim dijelom, upute se.

A ne znaju da nije u hladu, da im litra vode što su ponijeli nije dovoljna. Puno ih dehidrira. Doneseš im vodu, dadeš da malo pojedu i doslovce ih za ruku vodiš dolje. Evo posljednja akcija, prije koji dan, Nizozemka je završila u komi, u bolnici. U kolovozu smo do sada imali dvadesetak takvih koje smo pokupili gore i pomogli da siđu. Nema ovdje puno nesreća, lomova, samo vječno dehidracija. Odu na Manitu peć, obiđu je i onda im se čini zanimljivije nastaviti tim kružnim putom okolo, neće istim putem dolje, produže dalje preko Vidakova kuka i zaseoka Tomići natrag u kanjon. Taj je dio kompletno na suncu, za tu stazu nekima treba po pet sati, bez hlada i bez vode na plus 40, to je ubitačno”, Mijailović će.

Lani su kod Tomića imali sedam, ove godine, dosad, pet akcija. Velebit je planina niža od 2000 m, ali prilično ekstremna - ljeti jako vruća, zimi jako hladna, kad krene bura, lako dođe do ispod -20 °C.

Marko Todorov / CROPIX

“Nijemci, Francuzi, Nizozemci, Česi…”, čita vrteći stranice bilježnice u koju upisuju dežurstva, stanje opreme i akcije. “Nema Čeha u japankama, Česi u japankama ne postoje! Ja ih u svojih 15 godina u HGSS-u nisam srela. Nikad nisam nikoga spašavala zbog japanki. Bitna je voda i rasvjeta. I karta. Ili ih uhvati noć, a nemaju lampu ili nemaju vode.”

Vinko Prizmić, pročelnik HGSS-a i njihov član od 1973. kaže da sad imaju oko tisuću akcija spašavanja godišnje, a u budućnosti ih očekuje - još više posla: “Ljudi sve više idu u prirodu. Alpinisti su prije 40-ak godina u Paklenici bili rijetki gosti kojima su se domaći čudili, pitali ih plaća li ih to netko da idu gore i koliko. Sad ih je tu po klancu u neke dane na tisuće. Tako je i na Dinari. Kamešnici. Na Cetini je prije 15-ak godina bilo 1000, 2000 ljudi, danas ima na stotine tisuća raftera.

Drugi bitan faktor su klimatske promjene, sve češće su poplave, snježna nevremena, a HGSS je i produžena ruka hitne medicinske pomoći, kad je ozlijeđeni nedostupan, kad oni ne mogu do njega. HGSS je i temeljna operativna snaga civilne zaštite. Pripravni smo 24 sata 365 dana u godini na području cijele zemlje. To je 8 milijuna sati u pripravnosti. Odradimo oko 300.000 sati u pripremi i preventivi te 50.000 sati u akcijama spašavanja godišnje”.

HGSS je lider za edukacije iz spašavanja u ovom dijelu Europe, 2011. i 2012. proglašavani su najboljima na svijetu za edukaciju za izvanbolničko zbrinjavanje ozlijeđenih, 2013. i 2014. bili su najbolji na svijetu u obuci za spašavanje na divljim vodama. Prije nekoliko mjeseci u Starigradu je uređen HGSS-ov Centar za obuku. Hrvatski spašavatelji sve češće, zbog iskustva i ekspertize, sudjeluju u međunarodnim akcijama, 2014. godine zvali su ih iz Njemačke, u jednu od najvećih speleoloških akcija ikad.

U Hrvatskoj su turisti, a i domaći naučili računati na efikasnost HGSS-a, nerijetko se dogodi da zovu za banalne stvari, troše resurse i vrijeme tim ljudima. Nepažljiv, a često i razmažen rekreativac-turist nakon noćne akcije koju je uzrokovao ide u krevet, a spašavatelji dobrovoljci ujutro - na posao.

“Mi ovdje ne bismo trebali izmišljati toplu vodu”, govore GSS-ovci. “Kad idem van, u Francusku, na Himalaju, platim osiguranje i u slučaju spašavanja, moje osiguranje pokriva sve troškove. Ne vidim zašto to ne bi bilo tako i kod nas. Posebno to izvlačenje helikopterom. Na ekspediciji na Himalaji po jednog našeg člana došao je helikopter jer je morao dolje u bolnicu. Helikopter košta 8000 dolara, to je plaćeno iz osiguranja.

Marko Todorov / CROPIX

Na planinu s koferima

Mnogi turisti koji dolaze u Hrvatsku autom imaju plaćeno putno osiguranje, da su pokriveni u slučaju nesreće i potrebe za bolničkim liječenjem. Isto bi se tako trebali ponašati i platiti ako misle na rafting, jedrenje, penjanje, planinarenje, u jame, čime se već bave, platiti osiguranje prije godišnjeg. To dodatno osiguranje nije ni tako skupo. Kad idem u Alpe, to platim nekih 150 kn za sedam dana”, kaže Mijailović.

Neki je dan, govori HGSS-ovac koji radi i kao planinarski vodič, grupu Belgijanaca, mladih ljudi do trideset godina, vodio Paklenicom do planinarskog doma. “Dolazim po njih u hotel, a oni svi vuku prtljagu na kotačićima. Pitam: ‘Di ćete vi? Zar s kotačićima u šumu, na Velebit?’ Agencija im je rezervirala izlet za koji ni agencija niti oni nemaju pojma kakav je. Tražio sam da prebace najbitnije u ruksake, pa smo krenuli. Trend je aktivnog turizma, agenti i prodavači paketa viču ‘što ćeš samo ležat’ na plaži, ajde malo prošetaj gore’, a ni oni sami ne znaju što je gore, jer se nikad nisu popeli.”

Ivan Ramić dolazi po radiostanicu: “Idem odnijeti na brdo, gore je neka vriska”. “E, ja bih vrisku zabranila”, odvrati Jana. “Ljudi vrište, ne biste vjerovali koliko često bez veze, iz zabave, a nama je to svaki put znak za uzbunu, pomisliš da je čovjek u nevolji…” Taj dan, unatoč gužvi u parku, nije bilo akcija niti većeg posla za HGSS-ovce.

Paklenica je puna stranaca. Iako je i domaćih ljudi po planini sve više, u našoj kulturi planinarenje, penjanje pogotovo, još uvijek nije masovnija pojava. U samom su Starigradu, mjestu podno Velebita, tik do tih stijena, svega dvojica penjača. “Naši su ljudi još uvijek više u nogometu”, komentiraju HGSS-ovci dok za vrijeme pauze dio dežurne ekipe odlazi na ručak, podno Marasovića, “u Dinka”. Tamo se za nevelike novce može obilno i dobro pojesti.

“Ima baš Dinko uzrečicu da ljeti kad ideš u brdo, uvijek nosiš jaketu, a zimi ako ‘oćeš, a ako i nećeš… jer, zimi se ionako svatko obuče.” Iznad našeg stola “u Dinka” visi oprema što su je tijekom godina spašavatelji pronašli po planini - penjačice, kacige, klinovi, čokovi, pojasevi… “Vidi bukove kočnice! To je dok smo još koristili sajle pri spašavanju”, i sami su se našli iznenađeni pri pogledu gore, davno se, kažu, nisu osvrnuli na to što visi tamo gdje objeduju za dežurstva.

Tek odnedavno HGSS u Paklenici ima uređenu sobu, za opremu i ljude. “Prije 15 godina dolazili smo svojim autima, s jednim nosilima i nekoliko karabinera dežurali vani, ispod stabla na stijeni. Uglavnom sa svojom osobnom opremom. Onda smo dobili kućicu punu vlage i plijesni, tamo smo čuvali opremu, a mi bismo sjedili vani, na zidiću”, prisjećaju se.

Lako je kad znaš gdje tražiti

Ekipa za stolom zaključuje da su sve češći ekstremi: “Imaš ljude koji brda drže jako opasnima, ne približavaju im se, ne puštaju djecu da se slobodno igraju u parku, boje se prirode. A imaš i one koji sve shvaćaju olako, pa se ide u majici na špaline i kratkim hlačicama. Znam i viknuti na ljude, pa kolege, kad hoće protresti nekoga, kažu mu: ‘Poslat ću ti Janu’. Otme mi se da viknem na penjače kad vidim da rade po život opasne stvari. Nemam ovlasti nikome nešto zabraniti, ali ne mogu dopustiti da čovjek pogine ispred mene, nek’ me ne voli, al nek’ je živ”.

Jedno je vrijeme radila u Grabovači, u špilji, kao vodič. “Tamo sam vidjela ogromnu razliku među djecom sa sela i manjih mjesta i onom iz grada. Nevjerojatna razlika u motorici, u (ne)poznavanju vlastitih sposobnosti. Kad dijete uđe u špilju i pita ima li tu WiFi, sve ti je onda jasno. Ili, iziđu iz špilje i prvo brišu patike mokrim maramicama. Tata drži dečkića za ruku, mali krene prema potoku, tata vikne ‘Ne!’, pomisliš da je strmo, ali ne, kaže mu: ‘Uprljat ćeš gojzerice’.”

Marko Todorov / CROPIX

Marijo Ramić i njegov susjed na tovarima nose stvari u selo, 12 km, od parkinga ispred kanjona do kuća u selu. Sve, od čavala i cipela do svakodnevnih potrepština, stiže na leđima životinja. Dok prolaze kanjonom, ljudi ih fotografiraju kao da su nogometni reprezentativci, pop pjevači, holivudski glumci. Navikli na to, i magarci i muškarci, ne gledajući nikoga, idu svojim putem.

Krenem u brdo, nakon ni stotinu metara srećem mađarsku obitelj. Njih troje u gumenim sandalama za kupanje. HGSS-ovcima, pak, ništa nije čudo, nema čega se tu nisu nagledali. “Ne bismo se čudili ni da netko u perajama odluči put Ramića”, dobaci netko.

Ipak, u 80% intervencija pomažu lokalnom stanovništvu. Najčešće tragaju za nestalim osobama, dolaze po izgubljene berače šparoga, gljiva, drvosječe, lovce, puno je starih, dementnih koji odlutaju od kuće…

“Recimo, potraga za turistom na Mljetu može trajati po sedam, osam dana. To iscrpi ljude, pse, resurse, angažiraju se helikopteri, a zapravo se radi o svega jednoj intervenciji. Najlakše je nekoga spasiti iz stijene ili jame, onoga za koga znaš gdje je, to obavimo u tri, četiri sata”, kaže Prizmić.

Bilo bi toga i daleko više da već godinama ne rade puno na prevenciji. 95% njihovih aktivnosti nisu akcije nego preventiva i priprema. Dežurstva na terenu, tiskani vodiči, edukacija turističkih vodiča, planinara, izviđača, djece…

Dobro su poznate komične, pametno napravljene poruke što ih HGGS odašilje po društvenim mrežama. Koji je ovo članak po redu koji ste pročitali o HGSS-u? U poplavi besmislenih informacija, o njima uvijek vrijedi pisati! Pomoći im uputiti poruku: tu smo, doći ćemo, ali prvo računajte na sebe i vlastite snage i učinite sve da ne morate zvati 112, broj za pomoć, koji je isti za sve zemlje EU.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
26. studeni 2024 09:01