Kad slušate Lošu kako tumači rat u Ukrajini, bude vam jasno da je Hrvatska ‘95. imala mnogo, mnogo sreće

Kad slušate kako Davor Domazet Lošo tumači rat u Ukrajini, postane vam jasno kako je Hrvatska u posljednjem ratu imala mnogo, mnogo sreće. Kako je naša pobjeda devedeset pete ustvari bila nevjerojatni slučaj, piše Ante Tomić za Slobodnu Dalmaciju.

Zapanjeni Lošinim geopolitičkim teorijama, jedva možete zamisliti da je on jednom bio visoki obavještajni časnik čije su se prosudbe uzimale ozbiljno, koji je bio ključan kod organiziranja vojnih operacija. Mnogo je godina prošlo, ali se svejedno prestravite pred saznanjem da su životi nekih mladića ovisili o pizdarijama koje se roje u glavi ovoga smušenjaka.

Slušajući ga u podcastu za desničarske budale, posumnjate da bi naši mnogo prije razbili Srbe da nismo imali njega na našoj strani, a još bi možda najbolje bilo da taj nije ni odlazio iz JNA. Za hrvatsku stvar on je najviše uradio dok je de facto radio za srpsku stvar. Nigdje nam nije vrijedio kao u Beogradu.

Da se rastegnulo ono njegovo slavno popravljanje zuba na Vojnomedicinskoj akademiji, da je admiral Davor Domazet Lošo još samo koji mjesec ili dva na kauču vojnog stana na Voždovcu vrhom jezika bojažljivo pipao rupe u desnima, akcija "Oluja" uspješno bi završila već u proljeće devedeset druge.

Sve se pomiješalo

Ali, zapravo, šta bilo tko od nas može znati o Ukrajini? Ima, istina, vojnih analitičara koji djeluju razumno i upućeno, koji pozorno prate kretanja trupa, znaju koliko je i ruskih i ukrajinskih vojnika, koliko aviona, višecijevnih bacača raketa i tenkova, oni poznaju prednosti i nedostatke svakog oružja, kao i klimu, reljef, prometnu mrežu, industrijske kapacitete, opažaju teškoće s kojima se jedna i druga strana susreću.

Vojni analitičari više ili manje uvjerljivo vide nekakav red u krvavom ratnom kaosu, ali opet, mudriji među njima skoro se nakon svake rečenice oprezno ograde kako nemaju dovoljno informacija.

Neobično je to. Premda je tehnologija rat učinila široko i brzo dostupnim, gledamo horor takoreći u izravnom prijenosu, uživo iz Kijeva i Mariupolja, teško nam je razdvojiti što se dogodilo od onoga što bismo željeli da se dogodilo.

Milijuni snimki na Fejsu i TikToku kao da su nam samo zamutili granicu između stvarnosti i propagande. Pomiješali su nam se pravi živi ljudi, ubijeni, ranjeni, izbjegli, s okruglim žutim smajlićima koji se na telefonskim ekranima valjaju od smijeha, šalju poljupce, plaču, ljute se ili bljuju, i nemamo blage veze tko u Ukrajini zbilja pobjeđuje, a tko samo vodi u lajkovima.

Ukrajinski nam rat, osim toga, izmiče jer je golem. Svaki je broj ovdje, broj vojnika, metaka, granata, raketa, broj toplih obroka koji svakodnevno moraju doći na beskrajno duga bojišta i broj litara dizela koje valja uliti u kamione i transportere u nepreglednim, zmijolikim vojnim konvojima, čak i broj stupnjeva ispod nule, sve je nepojmljivo veliko.

Samo oni koji su iskusili bombardiranje Vukovara i Sarajeva sebi mogu predstaviti kako je ovih dana stanovnicima Mariupolja, no i to je, bojim se, samo manjim dijelom, izdaljega.

Putinova noćna mora

Bilo koji balkanski rat devedesetih čini se danas kao team building telekomunikacijske kompanije, kao kikotavi paintball obračun menadžera i tajnica u bukovom gaju kod o-pe-gea nedaleko od Korenice.

Po duši govoreći, ono što mi doživljavamo vrhuncem ratničkog umijeća, neskromno držimo veličanstvenim vojnoredarstvenim akcijama kojima se čitav svijet divi, jedva je nešto ozbiljnije od seoskih tučnjava na dernecima.

Smiješno je i pomisliti da bi se osvajanje jedne pospane provincijske varoši, koju drži šačica neobrijanih očajnika pod zapovjedništvom ratničkog genija kakav je Mile Martić, moglo usporediti s bjesomučnim razaranjem gradova od nekoliko stotina tisuća do nekoliko milijuna stanovnika, piše Ante Tomić za Slobodnu Dalmaciju.

Sve je ovo u Ukrajini tako veliko i tako daleko da se osjetite liliputanski beznačajno. Kao da živite u kući za lutke kojoj bi netko svaki čas mogao maknuti krov, palcem i kažiprstom vas uhvatiti oko pasa i s vedrim zanimanjem podići do svog lica. I ne možete se ne nasmijati kako se naši čovječuljci drže važni i misle da nešto mogu promijeniti.

Kad se u televizijskoj emisiji, na primjer, svi u studiju slože da bismo mi trebali ponovno uvesti vojni rok. Dakle, to je nešto od čega se u Moskvi najviše strahuje. Vladimiru Putinu koji put dođe u san da Hrvati ponovno imaju vojni rok pa se u ponoć probudi u znoju i onda do jutra više ne može zaspati.