'Kada bi ICTY utvrdio da je hrv. vodstvo bilo umiješano u udruženi zločinački pothvat u BiH, a srpsko nije, to bi bio apsurd kojem bi se svi smijali'

Hoće li Haaški sud presuditi Hrvatskoj ako potvrdi nepravomoćnu presudu Prliću i ostalima da su zločini počinjeni u sklopu udruženog zločinačkog pothvata (UZP) čiji su članovi bili predsjednik Tuđman i drugi, upitali smo Luku Mišetića, američko-hrvatskog odvjetnika s bogatim haaškim iskustvom.

- Prvo treba naglasiti da je Žalbeno vijeće u slučaju Prlić i ostali, u odluci od 19. srpnja 2016., zaključilo da sudsko vijeće u prvostupanjskoj presudi nije eksplicitno zaključilo da su predsjednik Tuđman, ministar Šušak i general Bobetko sudionici UZP-a i nije utvrdilo njihovu krivnju za bilo koji zločin. U svjetlu te odluke ne može se više govoriti da je u toj presudi utvrđeno da su Tuđman, Šušak i Bobetko bili uključeni u UZP u Bosni i Hercegovini. U odluci Žalbeno vijeće ‘ističe da nalazi sudskog vijeća u odnosu na tri hrvatska dužnosnika ni na koji način ne predstavljaju utvrđivanje odgovornosti hrvatske države’. Bilo bi zato vrlo iznenađujuće kada bi suci u srijedu donijeli zaključke kontradiktorne s odlukom iz srpnja 2016. godine.

Ustavni sudac Mato Arlović izjavio je da bi Hrvatska na osnovi te presude mogla plaćati ratne odštete. Koliko je to vjerojatno?

- Iz presude Žalbenog vijeća iz srpnja 2016. proizlazi kako čak i u slučaju da ICTY u srijedu ne promijeni prvostupanjsku presudu, to nije suđenje Hrvatskoj. Presuda ICTY-ja ne može ‘osuditi’ Hrvatsku, niti se na osnovi nje od Hrvatske mogu zahtijevati ratne reparacije. No, presuda ICTY-ja može biti važna za potencijalne buduće procese protiv Hrvatske. Međunarodni sud pravde (ICJ), na primjer, zaključio je da su nalazi ICTY-ja ‘vrlo uvjerljivi’ u slučajevima tužbe BiH protiv Srbije te tužbe Hrvatske protiv Srbije.

Je li proces Prliću iskorišten za posredno suđenje pokojnom predsjedniku Tuđmanu?

- Očekujem da će Žalbeno vijeće oboriti prvostupanjsku presudu. No, ako je i potvrdi, bilo kakvo spominjanje predsjednika Tuđmana, ministra Šuška i generala Bobetka kao sudionika UZP-a bacilo bi duboku sjenu na ICTY, u svjetlu činjenice da ICTY nije izrekao presudu u kojoj bi utvrdilo da je vodstvo Srbije bilo uključeno u UZP u Bosni i Hercegovini. Na primjer, u posljednjoj presudi Mladiću sudsko vijeće nalazi da dokazi ‘ne pokazuju’ da je vodstvo iz Srbije bilo uključeno u različite udružene zločinačke pothvate srpske strane u BiH. Kada bi ICTY utvrdio da je hrvatsko vodstvo bilo uključeno u UZP u BiH, a da srpsko vodstvo nije, to bi bio apsurd kojeg bi svi ismijali, pa čak i strastveni kritičari predsjednika Tuđmana. Zakon mora biti primijenjen jednako na sve. Ako ICTY ne može utvrditi da je srpsko vodstvo bilo upetljano u zločine u BiH, onda ne postoji vjerodostojan scenarij u kojem bi Tribunal mogao zaključiti da hrvatsko vodstvo jest.

Ali optužnica za Herceg-Bosnu počiva na Tuđmanovoj želji za obnovom Banovine.

- Kritičari predsjednika Tuđmana pogrešno tvrde da je on kriv za zločine u BiH jer dokazi navodno pokazuju da je htio podijeliti BiH kako bi obnovio Banovinu Hrvatsku. Pritom ne shvaćaju da čak i da je Tuđman zbilja htio podijeliti Bosnu - a dokazano je da nije - to prema Statutu ICTY-ja ne bi bio zločin. Predsjednik Tuđman mogao bi biti sudionik UZP-a samo ako je planirao provesti plan o podjeli BiH počinjenjem ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti protiv Muslimana u BiH. A suci nisu citirali niti jedan dokaz da su predsjednik Tuđman, ministar Šušak ili general Bobetko ikad imali takvu namjeru. Jer takav dokaz ne postoji.

Možemo li onda govoriti o dvostrukoj Tuđmanovoj politici prema BiH?

- Predsjednik Tuđman nije imao tajni plan podjele BiH. Znao je da je međunarodna zajednica spremna udovoljiti Srbima i podijeliti BiH do jeseni 1995. godine. U procesu Gotovini imali smo predsjednički transkript od 18. kolovoza 1995., nakon Oluje, u kojem Holbrooke kaže Tuđmanu da međunarodna zajednica neće zamjeriti ako Republika Srpska održi referendum nakon pet godina i proglasi nezavisnost od BiH. To je bila politika međunarodne zajednice od 1991. do 1995. i promijenila se tek kad je HV pobijedila Srbe u BiH u rujnu i listopadu 1995., što je natjeralo Srbe na Dayton. S obzirom na takav stav međunarodne zajednice, Tuđman bi bio neodgovoran da nije imao plan za zaštitu hrvatskih interesa u BiH. Tuđman je dokazao da je bio predan jedinstvenoj BiH dok god je i međunarodna zajednica deklarativno ostala za to.

Ovo je najopsežniji haaški proces nakon onog Miloševićeva. Odvjetnici su bili pod jakim pritiskom tzv. izlazne strategije Haaškog suda, stalno su im skraćivali vrijeme za obranu. Je li to moglo ozbiljno ugroziti kvalitetu obrane, a time i prava optuženih?

- Smatram da su timovi obrane u slučaju Prlić radili u nemogućim uvjetima. Sudsko vijeće dalo je optuženima vrlo malo vremena za unakrsno ispitivanje svjedoka optužbe i smatram da su time bila ugrožena prava optuženih. U svjetlu izlazne strategije Tribunala i činjenice da se proces rastezao godinama, malo je vjerojatno da će Žalbeno vijeće uvažiti ovaj argument. Mogu samo izraziti svoje divljenje kolegama odvjetnicima koji su i pod takvim uvjetima obavili odličan posao.