NIJE MU VAŽNO

Kakav je to čovjek koji ima većih briga od pravde za trojicu poginulih kolega?

Jadran Kapor piše: ‘Meni se čini da je pravda za trojicu poginulih Dubrovčana ipak važnija‘

Frane Barbarić

 Tonci Plazibat/Cropix

‘Bivši predsjednik Uprave Hrvatske elektroprivrede Frane Barbarić došao je u petak u Dubrovnik svjedočiti o detaljima tragedije u HE Dubrovnik u kojoj su poginula tri njegova djelatnika. Bivši direktor HEP-a kaže da do sada nije pratio sudski proces u Dubrovniku i da ovaj slučaj za njega nije tako važan.

Dakle, da ponovimo za one koji su ostali blesirani ovom tvrdnjom - sada već bivši direktor kaže da za njega nije tako važan postupak u kojemu se raspravlja o razlozima pogibije trojice njegovih radnika, piše Jadran Kapor za Dubrovački vjesnik.

‘Barbariću dobri i dragi, gle... Malo mi je nakon tvoje izjave teško ostati pristojan i sabran. Za novinare koji nekoga uvrijede nema olakšavajućih okolnosti na sudu. Mi svoje račune za takve stvari plaćamo u kešu. Ali daj da ipak kažem dio onoga što mislim. A mislim da je ljudski život svetinja. Tim veća ako se radi o članu obitelji, prijatelju ili kolegi. Ja sam gradaciju postavio na taj način, a Frane Barbarić može to napraviti i drukčije.

Uz dužno poštovanje prema njegovoj osobnoj tragediji, jer mora ukloniti svoju bespravno sagrađenu vilu s bazenom na Hvaru, meni se čini da je pravda za trojicu poginulih Dubrovčana ipak važnija. Ljudski potpuno razumijem da Barbarića kao direktora opterećuje činjenica da je njegova tvrtka skupo kupovala, a u bescjenje prodavala plin. Ali od tako velikog čovjeka i menadžera ipak očekujem da je život, odnosno smrt, trojice kolega makar jednako važan kao te njegove afere u koje se sam uvalio. Pa čak i da Barbarića boli ona stvar za naše sugrađane i prijatelje Davora Pozniaka, Mata Maškarića i Ivicu Zvrka, nekako mi se čini da dobar i pristojan čovjek to nikad ne bi izgovorio.

Ne u Dubrovniku i ne u ovoj prigodi. Ali Barbarić je bio iskren, pa ako ne cijenim niti jednu njegovu ljudsku osobinu, onda je red makar mu odati priznanje za iskrenost.

Jer ima i onih koji petljaju. I još uvijek su na vlasti. Eno vam ministra zdravstva, pandemijskog heroja Vilija Beroša koji se, prije tri godine odlazeći s jednog sastanka na Markovom trgu nije ni osvrnuo na ranjenog policajca kojeg je par minuta prije toga upucao čovjek koji je iz kalašnjikova puca na zgradu Vlade. Napomenimo da ministar Beroš nije nekakav administrator. On je liječnik, neurokirurg, specijalist za najosjetljiviji dio ljudskog tijela.

Ali ranjeni policajac kojeg su upravo stavljali na nosila i ukrcavali u hitnu nije bio razlog da ministar zdravstva zastane. Uostalom, napadač je još bio u bijegu zar ne?! Uglavnom, Beroš se kasnije izvlačio da nije vidio krv, da je mislio da je čovjeku pozlilo. Nije mu palo na pamet da bi netko mogao biti pogođen u napadu za kojeg je znao da se upravo dogodio.

Samo zlonamjeran čovjek ne bi povjerovao takvom odgovoru jednog neurokirurga, k tome još i ministra. Ja mu, eto, ne vjerujem. Ne mogu si pomoći. Postavlja se pitanje, kakvi su to ljudi koji okrenu glavu, koji u svom životu vide i važnije stvari od pravde za smrt svojih kolega....

Ne znam! Znam da se može biti loš čovjek a da si istovremeno dobar pilot, vodoinstalater, automehaničar. Ali mi se nekako čini da ne možeš biti dobar ministar, menadžer ili novinar, ako si loš čovjek. Eto, ne znam‘, piše Kapor za Dubrovački vjesnik.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
15. studeni 2024 21:27