Kako je došlo do toga da neki djecu koja idu u školu vide kao vreće virusa?

Prije nekoliko dana šokirala me karikatura koju sam primijetio na društvenim mrežama: mala školarka s torbom na leđima veselo ide u školu gdje će, kako je “duhovito” poručio karikaturist, zaraziti i tako ubiti svog učitelja. Taj agresivni pogled “umjetnika” na djecu kao na bića puna opasnih virusa, koja će pobiti bake i djedove, roditelje pa učitelje, nešto je što toliko snažno ide protiv mojih roditeljskih instinkata da sam imao osjećaj kako bijes raste u meni i pokušava gurnuti moje tijelo u neku obrambenu akciju.

Ljudska vrsta dogurala je do onoga što nazivamo suvremenom civilizacijom štiteći, hraneći, njegujući i podučavajući djecu. I životinjama temeljni su instinkti nahraniti, obraniti i podučiti svoje mladunce. Vučica i srna možda imaju sukobljene interese kao vrste, ali njihov odnos prema malom vučiću ili lanetu nema fundamentalnih razlika. I vučica i srna spreme su riskirati život za mladunca.

Kako se zbog jednog virusa dogodilo da veći broj preplašenih ljudi počne gledati na podučavanje djece kao na prevelik rizik? Ne znam odgovor na to pitanje. Meni je potpuno neshvatljivo gledati na obrazovanje kao na nešto što društvo može podrediti nečemu što bih nazvao distopijskim svijetom apsolutne epidemiološke ležernosti koja ne želi prihvatiti niti racionalne rizike.

Zatomit ću svoj instinktivni roditeljski bijes zbog gledanja na djecu kao na vreće virusa, i kroz 5 teza argumentirati zašto je baš u školskoj godini 2020./2021. potrebno učiniti sve da djeci osiguramo što više sati što kvalitetnijeg podučavanja.
Prvo, hrvatski učenici ionako imaju najmanji broj sati podučavanja u Europi.

Ako uzmete službeni dokument Europske komisije “Preporučeno godišnje vrijeme podučavanja u redovitom obveznom obrazovanju u Europi 2017./2018.”, pa preračunate podatke za 33 države iz školskih sati u prave sate, ispada da hrvatski đaci u osnovnim školama dobivaju 4440 sati podučavanja.

Švedska je na 6124, Njemačka na 6420 sati, a u vrlo bogatoj Danskoj djecu podučavaju 8560 sati godišnje. Zamalo pa dvostruko više nego u Hrvatskoj. Nekako se i u normalnim vremenima čini da djeci dajemo vrlo malo sati poduke, pa od njih očekujemo da puno više rade sami, kod kuće. Ne čini se kako, za razliku od zemalja s boljim obrazovnim sustavima, imamo prostora za smanjivanje broja sati poduke.

Drugo, u Hrvatskoj je štrajk zaposlenih u prosvjeti u prvom polugodištu 2019./2020. razbio normalni kurikulum. Štrajk je počeo 10. listopada i završio negdje početkom prosinca. Bilo je to razdoblje cirkularne provedbe štrajka po regijama. Procjene govore kako su djeca izgubila 16 dana (ili 3 tjedna) podučavanja u polugodištu. To da je u potpunosti razbijena metodologija i dinamika predavanja u značajnom dijelu prvog polugodišta čini se kao fer zaključak jer, ponovimo, imamo vrlo mali broj sati poduke u odnosu na ostatak EU.

Treće, u drugom polugodištu školske godine 2019./2020. zbog pandemije imamo kontinuitet razbijanja kurikuluma. Hrvatska je od sredine ožujka zatvorila škole. Djeca, dakle, niti u drugom dijelu školske godine nisu imala nastavu po normalnoj metodologiji/dinamici.

Za svaku je pohvalu brzina kojom su profesori uspjeli organizirati online nastavu. Mogli bismo čak govoriti o revolucionarnom digitalnom iskoraku u hrvatskom školstvu, no, prava je istina kako je uz online nastavu djeci dramatično smanjen broj sati kvalitetne, interaktivne poduke.

Djeca su nam, dakle, u školskoj godini 2019./2020. stekla ogromni deficit u broju sati kvalitetne poduke, pa bi bilo mudro pripaziti da ne nastavimo sa zakidanjem u školskoj godini 2020./2021.

Četvrto, sve ono što znamo o zarazi Covid-19, kod djece i mladih ide u prilog tezi kako je otvaranje škola prihvatljiv rizik.
Onima koji su u nedoumici zbog straha da će otvaranje škola odnijeti stotine ljudskih života, svakako bih preporučio impresivni pregled pod nazivom “An evidence summary of pediatric Covid-19 literature”, koji su pripremili Alison Boast, Alasdair Munro i Henry Goldstein sa svojim suradnicima iz britanskog Royal College of Pediatrics i Child Healtha.

U tom sistematiziranom pregledu praktično svih relevantnih istraživanja o mlađoj populaciji i zarazi Covid-19 predstavljeno je po 10 radova iz tri ključna područja: 1) Pedijatrijski klinički slučajevi, 2) Epidemiologija i transmisija i 3) Novorođenčad.

Iako nema konačne i jednostavne “presude”, zbirni zaključci iz svih tih istraživanja idu prema tezama kako Covid-19 nije previše ozbiljna bolest za djecu i mlade, niti je vjerojatno da će škole postati izvorišta nekontroliranog širenja SARS-CoV-2 infekcija.

Sama djeca relativno su sigurna. I djeca se mogu inficirati kao i odrasli, ali niz istraživanja iz spomenutog pregleda ukazuje kako kod djece do zaraze dolazi puno rjeđe nego kod odraslih, dok je težina bolesti u pravilu osjetno blaža, uključujući višu frekvenciju asimptomatičnih ili subkliničkih infekcija. Postoje slučajevi teških oboljenja, ali vrlo su rijetki.

Primjerice, jedno talijansko istraživanje koje je pratilo 3836 pedijatrijskih slučajeva oboljenja Covid-19 utvrdilo je četiri smrti, i to kod djece s ranijim teškim bolestima: umro je 2-mjesečni dječačić s Williamsovim sindromom, koji nije mogao biti stavljen na ECMO, 6-mjesečna beba s malignim tumorom, te 6-mjesečna djevojčica koja je imala postoperativno zatajenje srca nakon mitralne anoplastike. Umrla je i 5-godišnja djevojčica s vrlo teškim kardiovaskularnim problemima. Te četiri smrti su užasavajuće, ali statistički ne mogu biti razlog za zatvaranje škola.

Podcrtao bih: Zemlje koje su provele istraživanja seroprevalencije prema reprezentativnom uzorku populacije, utvrdila su daleko manju okuženost djece, pogotovo mlađih od 10 godina. Uz to, smrti djece ekstremno su rijetke, a teški slučajevi vezani su uz novorođenčad i adolescente.

Nadalje, čini se da inficirana djeca nisu velika opasnost za odrasle. Testiranja (PCR i serološka) ukazuju kako u svijetu djeca čine 1-5 posto od broja ukupnih slučajeva. Iz same činjenice manjeg broja slučajeva zaraze među djecom, proizlazi i manji utjecaj djece na transmisiju bolesti.

Praćenje kontakta prema više istraživanja iz Azije, Sjedinjenih Država, Europe i Izraela utvrdilo je manju stopu napada virusa na djecu u odnosu na odrasle, uključujući testiranje asimptomatičnih kontakata u kućanstvima s PCR i serološkim testovima. Ipak, još se ne može precizno definirati koliko je točno bitna uloga djece u širenju zaraze. Studije obiteljskih klastera pokazuju kako djeca nisu presudni širitelji. Limitirani podaci koji su dosad prikupljeni po školama nisu utvrdili signifikantnu transmisiju, osim kod adolescenata.

Iskustva iz Švedske govore kako je odluka ostaviti škole otvorenima bila ispravna. Dvije trećine smrti prebrojali su u domovima za skrb. Mali Nijemci vratili su se u škole prije nekoliko tjedana. Ništa strašno nije se dogodilo. Pojedine proboje infekcije Nijemci su zasad uspješno kontrolirali epidemiološkim mjerama.

Peto, istina je da još nemamo sve odgovore, ali život je rizik sam za sebe. Na nama je odlučiti koji su nam rizici prihvatljivi, koji nisu. Ako zakonodavac na temelju iskustva kaže da je neprihvatljiv hazard voziti autocestom 250 kilometara na sat, ta odluka donesena je na osnovi znanstvene ili intuitivne procjene rizika. Isto trebamo napraviti kod epidemije. Kod zaraze Covid-19 još uvijek se, nažalost, moramo više osloniti na intuitivne procjene.

Primjerice, i kod djece, kao i kod odraslih, PCR testom može se detektirati virus u stolici tjednima nakon simptoma bolesti, ali znanost još nema odgovor što bi to moglo značiti za transmisiju zaraze. U čekanju odgovora na tu i niz drugih nepoznanica, meni instinkt govori kako djeci moramo osigurati što normalniju školsku godinu 2020./2021., umjesto da se preplašeno pitamo što to znači virus u kakici.

Ako su cijelo ljeto mogli raditi noćni klubovi, gdje su mladi terminirali ogromne količine alkohola rušeći si imunitet, vjerujem kako je logično da od 7. rujna počnu normalno raditi obrazovne institucije.

U Hrvatskoj svjedočimo povećanju broja zaraženih. Dosadašnje iskustvo i matematički modeli govore kako nije bilo i neće biti eksponencijalnog rasta broja inficiranih koji može preopteretiti bolnički sustav. Usprkos značajnom rastu ukupnog broja slučajeva, imamo vrlo mali broj teških slučajeva te, posljedično, mali broj smrti.

Pritom, podaci koji pristižu iz visoko okuženih sredina govore da je imunitet krda puno niži postotak nego što su nam govorili. Terapije oboljelih daleko su učinkovitije nego u prva dva mjeseca pandemije. Epidemiološke mjere puno su preciznije i pametnije.

Imamo li mi uopće kao društvo bilo kakav alibi koji će nas opravdati ako djeci odlučimo uskratiti normalno školovanje, osim potrebe širenja Velikog straha od povratka opasnijeg “zimskog Covida”?

I kakvi su izgledi da će se nove generacije, ako ih lošije obrazujemo, bolje nositi s pandemijama nego mi, koji smo upali u zamku panike?