EKSKLUZIVNO

KAKO JE KUM BLOKIRAO SAVJETNIKA PREDSJEDNIKA FIFE Bobanu ovršeni svi računi u Hrvatskoj!

Tihomir Elez (57), poduzetnik iz Hercegovine, dobio je i drugostupanjsku presudu protiv bivšeg slavnog nogometaša i savjetnika predsjednika FIFA-e, s kojim je u dvostrukom kumskom odnosu, a kojem je bio poslovni partner u tvrtki Moja zemlja koja je uvozila i distribuirala talijansku tjesteninu, peradarske proizvode i hrenovke s godisnjim prometom većim od 50 milijuna kuna

Prema pravomoćnoj sudskoj presudi od 12. srpnja ove godine, Zvonimir Boban morao je u roku od 15 dana bivšem poslovnom partneru i bliskom obiteljskom prijatelju Tihomiru Elezu platiti oko četiri milijuna kuna, no to do danas nije učinio.

- Istina je da mi prema presudi Općinskog građanskog suda u Zagrebu Zvonimir Boban mora isplatiti oko četiri milijuna kuna, ali do sada nije platio ništa. Sa svojim odvjetnicima poduzet ću sve zakonski dopuštene korake da naplatim svoja potraživanja - potvrdio je Tihomir Elez. Doznajemo da su stoga 23. rujna ovršili sve Bobanove račune u Hrvatskoj.

Kako je savjetnik predsjednika Fife uopće došao u takvu situaciju, kojoj su prethodile međusobne sudske tužbe i šestogodišnja parnica između Bobana (48) i Eleza (57), dugogodišnjih bliskih obiteljskih prijatelja koje veže i dvostruko kumstvo jer je Boban vjenčani kum Elezu, koji je kum jednom Bobanovu djetetu?!

Najbolje prijateljice

Njih dvojica prijatelji su od kraja 80-ih, kada je Elez iz Hercegovine došao živjeti u Zagreb. U 80-ima je u Međugorju imao tri suvenirnice, turističku agenciju, zlatarnicu i mjenjačnicu, a u Zagreb je spletom okolnosti došao sa svojim najboljim prijateljem iz mladosti, nogometašem Draženkom Prskalom, koji je tada prešao iz Veleža u Dinamo. Elez je iznajmio poslovne prostore u Međugorju, a u Zagrebu se brzo snašao. Na zagrebačkom Autobusnom kolodvoru 1989. je otvorio robnu kuću u kojoj je prodavao robu talijanskih modnih marki te je, kako kaže, imao dnevne promete veće od 20 tisuća njemačkih maraka. Preko Prskala upoznao je većinu tadašnjih nogometaša Dinama - Zvonimira Bobana, Davora Šukera, Željka Petrovića i druge - te s njima postao dobar prijatelj. Elez je imao i po pet sportskih automobila u isto vrijeme koje im je često posuđivao, iz Italije im je donosio odjeću poznatih modnih marki, pa im je bio itekako simpatičan. Ipak, najbliži je postao sa Zvonimirom Bobanom zbog budućih supruga, najboljih prijateljica Leonarde i Nade, koje su obje radile u butiku Škorpion u Vlaškoj ulici, kod Milana Šećkovića, kasnije vlasnika licence za Miss Hrvatske. Zvonimir Boban, poznato je, oženio se Leonardom, a Tihomir Elez Nadom. Tako su postali i bliski obiteljski prijatelji, a Elez je vrlo često išao na Bobanove utakmice u Milano.

U međuvremenu, Tihomir Elez je 1999. s vlasnikom tvrtke Europatradea i zastupnikom Samsunga Marijanom Šarićem započeo posao uvoza talijanske tjestenine. Šarić je financirao posao i imao 70 posto udjela u tvrtki MM Maxi Klub, a Elez je vodio posao za 30 posto udjela.

Elez tvrdi kako mu je tijekom 2000. u Italiji, gdje su bili sa suprugama, Boban predložio da u isti posao po istom modelu uđu njih dvojica. Šarić oko toga nije radio probleme, pa su počeli raditi preko Bobanove tvrtke ZB šport d.o.o., koju je osnovao još 1992. Boban je Eleza, uz sebe, imenovao članom Uprave ZB športa, a u srpnju 2001. tu su tvrtku preimenovali u Moja zemlja d.o.o. Boban se u veljači 2003. opozvao iz Uprave Moje zemlje i Elez je ostao jedini član Uprave, a onda je Boban 27. svibnja 2004. besplatno prepisao cjelokupno vlasništvo nad tom tvrtkom na Eleza.

Elez govori kako su jedan u drugoga imali veliko povjerenje te da su tvrtku u stopostotnom iznosu prepisali na njegovo ime jer su se bavili i trgovinom peradarskih proizvoda, odnosno svježeg mesa, što je kvarljiva roba, pa su se bojali da u slučaju nekog problema taj posao ne bi naštetio Bobanovu ugledu u javnosti.

No, to prebacivanje dionica Bobana je naposljetku dovelo do gubitka prijatelja, sudskih parnica, presuda i ovrhe, što zasigurno nije išlo u korist njegovu ugledu. A poznato je da javnost oduvijek Bobana doživljava kao moralnu vertikalu…

I Boban tvrdi da je u Eleza, na počecima njihova poslovnog odnosa, imao veliko povjerenje. Međutim, ispada da to i nije bilo baš tako. Boban je sudu dostavio dokument prema kojem se zaštitio 22 dana prije nego što je prepisao vlasništvo tvrtke na Eleza te je 5. svibnja 2004. s njim sklopio ugovor o osnivanju tajnog društva. Iz tog ugovora proizlazi da je Elez samo formalno vlasnik Moje zemlje i isključivo zaposlenik, a da je Boban i dalje stvarni vlasnik cijele tvrtke te da cjelokupna dobit pripada njemu, kao što on podmiruje i gubitke. Elez je potvrdio da na ugovoru o osnivanju tajnog društva jest njegov potpis, ali tvrdi da ga nije potpisao, da je pravno nemoguće da je Boban s njime osnovao tajno društvo prije nego što je na njega prenio tvrtku te da je taj ugovor prvi put vidio 2010., kada je odnos s Bobanom naglo zahladio. Kontradiktornu izjavu da je potpis na tom ugovoru njegov, a da ga nije potpisao, objasnio je tvrdeći da je on imao nekoliko bjanko-papira s Bobanovim potpisima i Boban nekoliko s njegovim u slučaju da im zatreba, jer je poznati nogometaš često bio na putu, s time da je ponovio kako su imali veliko povjerenje jedan u drugoga.

Elez tvrdi da su od početka imali usmeni dogovor prema kojem je u stvarnosti Boban vlasnik 70 posto udjela tvrtke, a on 30 posto. Nadalje, objašnjava kako je 2005. on ostvario kontakt s tvrtkom AiA iz Italije, koja se bavi proizvodnjom mesa i mesnih prerađevina, te da je u ime Moje zemlje s njom sklopio velik posao. Krenuo im je jako dobro, no veliku krizu u poslovanju imali su već nakon šest mjeseci. Razlog za to bila je, prema Elezovim riječima, ptičja gripa, zbog koje su se ljudi bojali kupovati svježe meso. No, odlučili su nastaviti poslovati, a posao im je opet krenuo nakon godinu dana, kada su potpisali ugovor s Metroom.

Veliki posao

U 2009. s Agrokorom su dogovorili velik posao proizvodnje hrenovki njihove robne marke, u koji je bila uključena i AiA. U taj posao, pokrenut 2010., trebalo je uložiti sredstva koja nisu imali, otkriva Elez, pa je Boban tvrtki omogućio dizanje kredita stavljanjem svoje nekretnine pod hipoteku. No, kako je na toj svojoj nekretnini Boban već imao kredite, sve je objedinio u jedan kredit od pet milijuna kuna, koji je odobrila Erste banka. Dakle, tim kreditom Boban je omogućio pokretanje posla s Agrokorom i zatvorio svoje prijašnje kredite, a vraćala ga je Moja zemlja, te je i Elez, kako navodi, bio jamac platac.

Elez tvrdi kako se njegov odnos s Bobanom znatno pogoršao 2010. te otkriva da razlog toga nije bio poslovne, nego osobne naravi.

“Bobanu sam rekao nešto vezano uz njegovu suprugu, a poslije sam shvatio da nisam trebao”, rekao je u iskazu Tihomir Elez.

Nakon toga, u svibnju 2010., na Bobanovu su inicijativu prekinuli suradnju i on je tražio Eleza da mu vrati cjelokupno vlasništvo nad tvrtkom. Elez je pristao, ali je za svojih 30 posto od Bobana tražio milijun eura, i to tako da dobit tvrtke dijele popola sve dok se njemu ne isplati milijun eura. Dakle, pojašnjava Elez, u istom razdoblju i Boban bi iz dobiti dobio milijun eura koje bi kao voditelj poslovanja tvrtke osigurao Elez. To je sastavio u formi prijedloga ugovora. Boban na to nije pristao, nego mu je ponudio da ga isplati sa 350 tisuća eura u iduće tri i pol godine, za što će jamčiti osobnom imovinom. Elez je na to pristao nakon dva tjedna pregovora te su dogovorili da mu odmah isplati 25 tisuća eura, na kraju 2010. još 25 tisuća te po 100 tisuća eura na kraju 2011., 2012. i 2013. Dogovorili su i da će Elez u Mojoj zemlji biti zaposlen kao komercijalni direktor do posljednje isplate, odnosno do kraja 2013., po istim financijskim uvjetima kao do tada, a da će mu u slučaju otkaza ugovora o radu sve plaće biti isplaćene do kraja 2013., dokad ima pravo na 24-satno korištenje osobnog vozila koje upotrebljava ili drugog istoga ranga.

Boban je sa svojim odvjetnikom sastavio ugovor o prijenosu poslovnih udjela, a Elez je inzistirao da se u njega ubaci još jedna stavka: da s njegovim potpisom prestaje važiti ugovor o osnivanju tajnog društva iz 2004., za koji tvrdi da ga nije ni potpisao. Bobanov odvjetnik tu je stavku unio i Elez je 6. svibnja 2010. potpisao ugovor o prijenosu poslovnih udjela i sporazumno utanačenje, te mu je Boban odmah isplatio prvu ratu u iznosu od 25 tisuća eura.

Dva mercedesa

Boban se sljedećih pola godine pridržavao tog ugovora, no nakon toga više mu nije isplatio ništa od onoga na što se obvezao. Na 29. prosinca 2010. Elez je dobio izvanredan otkaz u Mojoj zemlji - formalno zato što tri dana nije dolazio na posao. U međuvremenu je, još u listopadu, morao vratiti automobil kojim se koristio, a radilo se o Mercedesu E350 CDI iz 2009. sa 56 tisuća prijeđenih kilometara. Boban mu je dao, kako se u ugovoru obvezao, drugo vozilo istog ranga - Mercedes E320 CDI, no ovaj je bio iz 2002., imao je 423 tisuće kilometara i nije bio siguran za vožnju bez popravka od 16 tisuća kuna. Stoga taj drugi automobil Elez nije niti preuzeo.

Naposljetku, krajem 2010. kad je trebao platiti drugu ratu, Boban je tužio Eleza i od suda tražio poništenje njihova ugovora o prijenosu poslovnih udjela, po kojem mu je ostao dužan 325 tisuća eura. Boban u tužbi tvrdi da ga je Elez ucijenio nemoralnim i nepoštenim zahtjevima, tražeći ga milijun eura, kako se bojao da zbog toga ne propadnu unosni poslovi tvrtke i da mu je zato predložio isplatu manjeg iznosa, od 350 tisuća eura, no da je i tada znao da mu ih neće platiti.

U presudi su posebno istaknuti ti navodi iz Bobanove tužbe - da je potpisao ugovor i obvezao se na njegovo ispunjenje, dok je u postupku priznao da ga već u tom trenutku nije namjeravao ispoštovati.

Elez je uzvratio protutužbom, tražeći sve što mu pripada prema ugovoru o prijenosu poslovnih udjela i sporazumu o utanačenju od 6. svibnja 2010.

Boban kao razlog poslovnog razlaza navodi da je Elez loše vodio poslovanje tvrtke, što dokazuje podacima prema kojima je Moja zemlja u 2003. ostvarila gubitak od 1,3 milijuna kuna, u 2004. godini od 862 tisuće kuna, 2005. godine od osam tisuća kuna, 2006. od 2,4 milijuna kuna te 2007. od 970 tisuća kuna, dok su u 2008. ostvarili dobit od 54 tisuće kuna, a 2009. od 310 tisuća kuna.

“Pokrivao sam gubitke tvrtke svojim novcem, samo u 2008. i 2009. s čak šest milijuna kuna”, navodi Boban.

Elez potvrđuje da je Boban uplaćivao ili njemu davao veće svote da ih uplati na račun tvrtke, no nakon toga bi mu rekao da “plati 30 tisuća maraka za troškove tiskanja promidžbenih plakata za Miroslava Tuđmana” ili da “podmiri račun za BMW njegove žene”. Naveo je i kako je kupnju stana u Milanu djelomice financirao kreditom koji je podigla i otplaćivala Moja zemlja.

Elez ga je, tvrdi, upozoravao na to da nije dobro novcem tvrtke financirati nešto što nema veze s njom.

Elez je od 2001. u Mojoj zemlji kao član Uprave radio bez plaće, a sve troškove podmirivao je vlastitim novcem, pa se zapitao tko bi normalan to radio ako nije suvlasnik tvrtke, što je u tužbi tvrdio Boban. Zatim je u travnju 2003. imenovan direktorom tvrtke s neto plaćom od šest tisuća kuna, a u siječnju 2008. plaća mu je povećana na 15 tisuća kuna. Tijekom procesa Boban je prvo tvrdio da nije znao kada si je i na koliko Elez povećao plaću, a u kasnijoj fazi postupka prisjetio se da su to napravili dogovorno, kako bi mogao kupiti njegov stan. Elez objašnjava da su to napravili u dogovoru, kako bi on bio kreditno sposoban, te je dobio zajam na 20 godina kojim je od Bobana 2008. kupio stan u kojem je godinama živio, a mjesečna rata je osam tisuća kuna. Naknadno je objasnio kako je podigao kredit od 150 tisuća eura, koji je isplatio Bobanu, koji mu je od toga vratio 370 tisuća kuna koje je Elez položio na račun tvrtke, a Boban ih je poslije podigao kroz kratkoročne pozajmice. Dakle, ispada da je Elez platio Bobanu stan 150 tisuća eura, iako su osam godina prije dogovorili cijenu od 100 tisuća maraka. Kupoprodaja stana trajala je čak osam godina zato što vlasnički papiri prije nisu postojali.

Ugovor s Maldinijem

Elez tvrdi da je dobit tvrtke 2009. zapravo iznosila oko dva milijuna kuna, no da je iskazana znatno manja dobit jer je Boban novcem tvrtke često podmirivao privatne troškove. Tvrtka je 2010., kada je Elez otišao, odlično poslovala, imala je 50 milijuna kuna prometa godišnje, 14 zaposlenih, više kamiona u vlasništvu i liesingu, potpisane ugovore s Metroom, Konzumom, Kauflandom, Sparom, Tommyjem, Plodinama…

Prokurist tvrtke Moja zemlja Saša Santini otkrio je kao svjedok na suđenju da je 2012. Zvonimir Boban prodao 10 posto tvrtke talijanskom nogometašu Paulu Maldiniju, a Elezovi odvjetnici priložili su u spis njihov ugovor iz kojeg se vidi da je taj udio platio 400 tisuća eura. U ugovoru s Maldinijem Boban je naveo kako je dužan tvrtki gotovo 1,5 milijuna kuna od kratkoročnih pozajmica, čime je potvrdio Elezove navode o njegovu načinu poslovanja.

U sudski spis Elezovi odvjetnici priložili su i dokaz da je godinu poslije, 2013., još jedan poznati nogometaš i Bobanov prijatelj, Andrej Ševčenko, od njega kupio idućih deset posto tvrtke, također za 400 tisuća eura.

No, Moja zemlja - u kojoj su Bobanu nakon Eleza poslovni partneri postali Maldini i Ševčenko - počela je sve lošije poslovati. U 2013. tvrtka je imala 53 milijuna kuna prihoda, već iduće godine, 2014., dva milijuna kuna, a u 2015. 785 tisuća kuna. Dakle, prihodi su tada 50 puta manji, više nemaju zaposlenika, kamiona…

I Općinski građanski sud i Županijski sud u Zagrebu odbacili su Bobanovu tužbu, a prihvatili Elezovu - dosuđeno mu je 83 posto od odštetnog zahtjeva. Boban mu je dužan isplatiti oko 460 tisuća eura (325 tisuća iz ugovora plus kamate) te oko 500 tisuća kuna za sudske troškove, što ukupno iznosi oko četiri milijuna kuna.

Za ostalih 17 posto Elezova tužbenog zahtjeva - za neisplaćene plaće i još neke sudske troškove - određeno je ponovljeno suđenje na Općinskom građanskom sudu za 15. listopada.

Nije bilo prijetnji

Iz prvostupanjske presude, koju je drugostupanjski sud potvrdio, vidljivo je da sporni ugovori između Bobana i Eleza nisu sklopljeni pod prijetnjom ili prisilom niti korištenjem stanja nužde na strani Zvonimira Bobana, pa tako nema elemenata za njihovo poništenje.

Naime, Boban je cijelo vrijeme sudskog postupka tvrdio da ga je Elez ucijenio te da je zato potpisao sporne ugovore. Tvrdio je i da je postupanje Tihomira Eleza bilo nemoralno i protivno načelu savjesnosti i poštenja, međutim, iz pravomoćne presude vidljivo je kako sud zaključuje da je upravo Boban postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja. Naime, sud je utvrdio da je sklapanjem spornog ugovora Zvonimir Boban htio ostvariti cilj i upisati se kao jedini član društva isplaćivanjem samo jedne rate od 25 tisuća eura.

Kao osiguranje plaćanja po sudskoj presudi, osim ovrhe računa - jer je Boban isplatu jamčio vlastitom imovinom - Elezovi odvjetnici pokušavaju se upisati i na njegove nekretnine. No, obiteljsku kuću na Pantovčaku, nakon što je tužio Eleza, prepisao je na svoju maloljetnu djecu te je u više navrata opteretio kreditima u iznosu oko 2,1 milijun eura, a slastičarnica u Masarykovoj ulici također je založena za kredit u iznosu 200.000 eura.

Zvonimir Boban u petak i subotu nije se javljao na više poziva iz redakcije Jutarnjeg lista, pa nismo mogli dobiti njegov komentar presude i cijelog slučaja.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. studeni 2024 07:30