Zbog odluke da otvorenim državnim lovištem Litorić u Gorskom kotaru u Primorsko-goranskoj županiji sljedećih deset godina upravlja tvrtka koja na javnom natječaju nije dala financijski najveću ponudu, Ministarstvo poljoprivrede riskira još jednu od brojnih tužbi, iako su odštetni zahtjevi koje je prema sudskim presudama država morala isplatiti bili višemilijunski. No, dodjele koncesija/zakupa za lovišta i takve tužbe uglavnom prolaze ispod medijskog radara, ne poništavaju se natječaji i ne smjenjuje se župan, kao u razvikanom slučaju dodjele za koncesiju za najljepšu hrvatsku plažu Zlatni rat. Zbog takve pozicije svi uključeni u posao s lovištima godinama su profitirali, naravno, na štetu države. Koncesije su nerijetko dobivale “odabrane” tvrtke, koje u pravilu nisu davale najveće ponude; kasnije su najbolji ponuđači obilno obeštećivani državnim novcem, a službenici iz Ministarstva poljoprivrede prolaze bez ikakvih sankcija. I tako već 20-ak godina.
Raspisan natječaj
Dugogodišnji djelatnik Ministarstva poljoprivrede objašnjava kako je većina činovnika u njegovu ministarstvu “dobro uvezana i premrežena”, u potpunosti su sigurni za svoj posao, a odgovornost za sve što oni (za svoj račun) rade, ionako je na državnim dužnosnicima, čiji mandati traju uglavnom po četiri godine, a u novije vrijeme, otkako se brzo smjenjuju Vlade, i znatno kraće. Sve svoje tvrdnje potkrijepio je dokumentima, ugovorima, odlukama i pravilnicima, od kojih je većina javno dostupna.
Priča oko lovišta Litorić počinje prije nešto više od godinu dana, kada je zbog administrativnih pogrešaka i prekršaja Ministarstvo poljoprivrede prekinulo 30-godišnji zakup tog lovišta lokalnom lovačkom društvu Jelen iz Vrbovskog.
Nakon toga, 4. svibnja 2016., tadašnji premijer Tihomir Orešković u Ministarstvu poljoprivrede imenovao je predsjednika, članove i tajnika komisije za provedbu postupaka javnih natječaja za davanje državnih lovišta u zakup. Predsjednikom je imenovan Marijan Grubešić, članovima Zdravka Miletić, Marko Tomljanović, Nikica Šprem, Dejan Konjević, a tajnikom Ivan Gligora. Slučajno ili ne, dan kasnije, 5. svibnja 2016., tadašnji nestranački ministar poljoprivrede iz kvote Mosta Davor Romić raspisao je javni natječaj za davanje u zakup državnog lovišta Litorić u Gorskom kotaru, površine 6986 hektara, koje se prostire od rijeke Kupe do Dobre, na razdoblje od 10 lovnih godina, za početnu cijenu od 123.990 kuna.
Prednost nižoj ponudi
U natječaju je, uobičajeno, navedeno kako su glavni kriteriji za odabir najpovoljnije ponude potpuna dokumentacija i najviša godišnja lovozakupnina, kao i niz formalnosti poput potvrde Porezne uprave o plaćanim svim poreznim obavezama.
Natječaj je bio otvoren do 5. srpnja 2016., do kada je u Ministarstvo poljoprivrede stiglo osam ponuda, pet od tvrtki i tri od lovačkih udruga. Konstatirano je da je najveća ponuda ona tvrtke Lovničko gospodarstvo Lovnik iz Zaprešića, Branka Pihlera, koji je ponudio 265.110 kuna godišnje.
No, ovlaštenik prava lova, kako se to službeno naziva, odnosno zakupnik, na kraju je postala tvrtka Čagalj iz Zagreba, Tomislava Ćurkovića, čija je ponuda iznosila 202.202 kuna. Dakle, Ministarstvo poljoprivrede izabralo je tvrtku koja je ponudila godišnje 62.908 kuna manje, odnosno 629.080 kuna manje za razdoblje od 10 godina.
Obje navedene tvrtke očito su osnovane samo za potrebe ovog natječaja pa je tako Branko Pihler tvrtku Lovničko gospodarstvo Lovnik iz Zaprešića osnovao više od mjesec dana nakon što je natječaj raspisan, 10. lipnja 2016., a Tomislav Ćurković tvrtku Čagalj iz Zagreba još i kasnije, 28. lipnja 2016.
Branko Pihler uspješan je poduzetnik srednje veličine iz Zaprešića, vlasnik je tvrtke PTP Zaprešić koja se bavi prodajom sanitarne i kupaonske opreme te obrta za lovstvo Dijana.
S druge strane, Tomislav Ćurković u posljednjih deset godina postao je direktor ili član uprave u osam tvrtki koje se, barem prema njihovim nazivima, bave najrazličitijim djelatnostima: Eko, Cupressus, T. H. Performance, Dalekovod Esco, Daj folije, Tomislav nekretnine, Auto lavare i Porzana. Ipak, njegova glavna djelatnost je energetika. Naime, otac Tomislava Ćurkovića, Ante Ćurković, bivši je HEP-ov direktor Sektora za strategiju, investicije i korporativni razvoj, zatim član Nadzornog odbora Dalekovoda, a u stručnoj javnosti poznatiji je kao “hrvatski kralj vjetra”. Prema medijskim napisima, Ante Ćurković na svoje, te na imena sina Tomislava, supruge Jelene, kćeri Ane, zeta Iljka Ćurića i Vladimira Matjačića, povezan je s tvrtkama koje u vlasništvu imaju vjetroelektrane i energetske projekte vrijedne najmanje oko sto milijuna eura! Zapravo je nevjerojatno kako je tako uspješna, poslovna i imućna obitelj uspjela ostati relativno anonimna u široj javnosti.
U priči o lovištu Litorić u Gorskom kotaru problem za Branka Pihlera nastao je još u prikupljanju dokumentacije za javni natječaj, jer kako njegova novoosnovana tvrtka još nije počela poslovati, od Porezne uprave ni od FINA-e nije mogao ishoditi potvrdu o plaćanju svih dospjelih obaveza. Od FINA-e je dobio potvrdu o razlozima neizdavanja informacije o bonitetu, u kojoj stoji da je tvrtka upisana u registar Trgovačkog suda 10. lipnja 2016. te kako nije predala godišnji financijski izvještaj za 2015., a da FINA izradu informacija o bonitetu izdaje na temelju podataka iz godišnjih financijskih izvještaja. Stoga je Pihler uz tu Potvrdu o razlozima neizdavanja informacije o bonitetu od FINA-e, u natječajnu dokumentaciju za lovište Litorić priložio potvrdu Raiffeisen banke o solventnosti svoje tvrtke Lovničko gospodarstvo Lovnik, koja je 30. lipnja 2016. na računu imala 319.725 kuna, te potvrdu Porezne uprave prema kojoj Branko Pihler, kao jedini osnivač i vlasnik te tvrtke, osobno nema duga po osnovi javnih davanja.
Nekoliko dana kasnije, 12. srpnja, Pihler u ime Lovničkog gospodarstva Lovnik piše dopis Ministarstvu poljoprivrede u kojem je detaljno objasnio zašto nije mogao priložiti potvrdu Porezne uprave, te navodi: “Tijekom vikenda, 9. i 10. srpnja, zaprimili smo nekoliko telefonskih poziva kojima smo informirani da komisija na zatvorenoj sjednici nije prihvatila, odnosno razmatrala, našu ponudu jer u njoj nije uvezena dobra potvrda Porezne uprave”.
Odbačena tužba
Nadalje, Pihler je u dopisu Ministarstvu poljoprivrede naveo: “Izvršili smo uvid u sudski registar za drugog ponuditelja te smo uočili da je tvrtka Čagalj upisana u sudski registar na temelju rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu od 28. lipnja 2016., koje je objavljeno 29. lipnja 2016., a postalo pravomoćno 7. srpnja 2016. Slijedom navedenog, upitna je pravna osobnost tvrtke Čagalj, kao i njegovo pravo na podnošenje ponude, čije je otvaranje bilo 5. srpnja 2016”.
Važno je istaknuti kako je tvrtka Čagalj u natječajnu dokumentaciju priložila potvrdu Porezne uprave o nepostojanju poreznog duga. Naposljetku, 9. rujna 2016., komisija Ministarstva poljoprivrede donijela je odluku prema kojoj se tvrtki Čagalj daje lovište Litorić u zakup na vrijeme od 10 lovnih godina. Za ponudu tvrtke Lovničko gospodarstvo Lovnik u odluci Ministarstva poljoprivrede navodi se kako je ona nepotpuna i neprihvatljiva jer nema priložene valjane potvrde Porezne uprave. Tu odluku Ministarstva poljoprivrede, na samom kraju svog kratkog mandata - 9. rujna, a izbori su bili dva dana kasnije, 11. rujna - potpisao je tadašnji ministar Davor Romić, inače bivši dekan Agronomskog fakulteta u Zagrebu.
Nakon toga, 17. listopada 2016., tvrtka Lovničko gospodarstvo Lovnik protiv Ministarstva poljoprivrede na Upravnom sudu u Zagrebu podiže tužbu za poništenje odluke o dodjeli lovišta Litorić tvrtki Čagalj i njihova isključenja iz natječaja. Upravni sud u Zagrebu prebacio je taj predmet na Upravni sud u Rijeci, koji je 15. studenoga 2016. odbacio tužbu s obrazloženjem da odluka o davanju lovišta u zakup nije upravni akt.
Pravni nonsens
- To je pravni nonsens i prema našim informacijama, riječ je samo o kupovanju vremena, jer naravno da je takva odluka upravni akt, objašnjava zagrebački odvjetnik Damir Mikuljan koji zastupa tvrtku Lovničko gospodarstvo Lovnik i koji je 2. prosinca 2016. na Upravnom sudu u Rijeci podnio žalbu na odbacivanje njihove tužbe, tvrdeći kako je sudska praksa Visokog upravnog suda i svih upravnih sudova u Hrvatskoj da odluke Ministarstva poljoprivrede o zakupu državnih lovišta jesu upravni akt te je naveo četiri takva sudska primjera.
Ministarstvo poljoprivrede potpisalo je s tvrtkom Čagalj ugovor o zakupu državnog lovišta Litorić 21. prosinca 2016. na razdoblje do 31. ožujka 2026. po godišnjoj lovozakupnoj naknadi od 202.202 kuna.
Svaki lovozakupnik ima obavezu u roku 90 dana od potpisivanja ugovora izraditi i Ministarstvu poljoprivrede dostaviti tzv. Lovno-gospodarsku osnovu (koja sadrži podatke o tome koliko čeka treba izgraditi, u kojoj količini će hraniti divljač, plan odstrela divljači prema broju, vrsti, spolu...), a tvrtka Čagalj dostavila ju je isti dan nakon potpisivanja ugovora, 21. prosinca 2016. Naš izvor iz Ministarstva poljoprivrede objašnjava kako je Lovno-gospodarsku osnovu za lovište Litorić za tvrtku Čagalj izradio jedan od članova komisije koja je odlučivala o najboljem ponuđaču!
“Hrvatski kralj vjetra” i dugogodišnji lovac Ante Ćurković, koji je, prema našim informacijama, najčešći korisnik lovišta Litorić - koje u zakupu ima tvrtka njegova sina Tomislava - javio se na naš poziv, no čim smo se predstavili i kazali da zovemo iz Jutarnjeg lista, prekinuo je liniju i nije više odgovarao na pozive. Nismo mu stigli ni kazati u svezi čega ga zovemo.
- Vjerujem kako će Upravni sud u Rijeci pozitivno presuditi po našoj tužbi te da će natječaj biti poništen. To bi bilo najbolje za sve, jer je moj klijent Branko Pihler dugogodišnji lovac i prijatelj s ljudima iz lovačke udruge Jelen iz Vrbovskog, koja je bila dugogodišnji zakupnik lovišta Litorić, a koje im je Ministarstvo poljoprivrede prekinulo zbog administrativnih prekršaja njihova računovodstva te je na njihov nagovor i u dogovoru s njima osnovao tvrtku i prijavio je na natječaj za to lovište. U održavanju lovišta radna snaga je najskuplja i najteže ju je naći. Moj klijent s time ne bi imao problema jer je njegova tvrtka zamišljena kao pravna platforma u kojoj će on sa svojim prijateljima, lokalnim dečkima, voditi lovište, a to su tereni na kojima ti ljudi ionako već godinama rade iz hobija i iz ljubavi, pa to tu njihovu tvrtku ništa ne bi koštalo, objašnjava odvjetnik Mikuljan, koji je uvjeren da će, ako natječaj ipak ne bude poništen, njegov klijent od Ministarstva poljoprivrede dobiti odštetu od nekoliko stotina tisuća kuna.
Kako je upornom Dancu pripala Zrinska gora II
Hrvatski lovački savez ima 55 tisuća članova, registrirano je oko 1100 lovačkih društava, a imamo oko 1300 lovišta, od čega je više od 300 državnih, čiji su zakupi u nadležnosti Ministarstva poljoprivrede, a oko tisuću ih je u nadležnosti Županija, i za njihove zakupe Ministarstvo daje samo mišljenje.
Dosad je najpoznatiji slučaj oko dodjele zakupa lovišta bio onaj s danskim poduzetnikom Kimom Rosbak-Jensenom u glavnoj ulozi. On je u Hrvatsku došao 90-ih kao časnik UNPROFOR-a, a u Danskoj je osnovao uspješan posao sa strojevima za uzgoj životinja za krzno. Njegova poduzetnička priča u Hrvatskoj počela je 1999. kada se javio na natječaj Ministarstva poljoprivrede za dodjelu koncesije za državno lovište Zrinska gora II, površine 6113 ha, između Dvora i Hrvatske Kostajnice, u Sisačko-moslavačkoj županiji. Njegova ponuda ocijenjena je najboljom, no ovlaštenik prava lova postao je Nenad Jagodić iz Hrvatske Kostajnice. On je s Ministarstvom poljoprivrede 8. prosinca 2003. potpisao ugovor o zakupu lovišta Zrinska gora II na deset godina, do 1. prosinca 2013., za godišnju lovozakupninu od 118 tisuća kuna. Razlog zašto je natječaj proveden 1999., a ugovor potpisan tek 2003. bile su tužbe Rosbak-Jensena, a tijekom te četiri godine lovište je “čuvao” Hrvatski lovački savez, za što mu je Ministarstvo mjesečno plaćalo 14 tisuća kuna.
Uporni Rosbak-Jensen tužio je Ministarstvo poljoprivrede i godinama se s njima sudio, dobio je dvije sudske presude, prema kojima koncesija za lovište Zrinska gora II pripada njemu, no presude nisu provedene. I tako sve do 2013. kad se za pomoć obratio veleposlanstvu Danske u Zagrebu, koje se zauzelo za njega pa se u rješavanje problema uključilo i Ministarstvo vanjskih poslova.
- Slučaj Rosbak bio je okidač za početak rješavanja problema, jer se država u tom predmetu osramotila, a mi smo čuli kako Danska neće potpisati za ulazak RH u EU dok se taj slučaj ne riješi. Zato je sve riješeno brzo, no nisu se počeli tražiti krivci u sustavu za takvo stanje stvari, otkriva naš izvor.
Tako je taj predmet napokon počeo rješavati SDP-ov ministar poljoprivrede Tihomir Jakovina, koji je potpisao Sporazum o prijevremenom raskidu ugovora za lovište Zrinska gora II s Nenadom Jagodićem, kojem je Ministarstvo isplatilo 200 tisuća kuna na ime kompenzacije za postojeće lovnogospodarske i lovnotehničke objekte u lovištu. Zatim je ministar Jakovina u ime Ministarstva 4. travnja 2013. bez natječaja sklopio ugovor za koncesiju lovišta Zrinska gora II s tvrtkom Rosbak u vlasništvu Kima Rosbak-Jensena. Taj ugovor na prvi pogled vrlo je nepovoljan za Ministarstvo poljoprivrede, a itekako povoljan za upornog Danca. Koncesiju je dobio na čak 30 godina, do 1. ožujka 2043., po superpovoljnim uvjetima - prvih 5 godina, do 2018., plaća je svega 1 kunu godišnje, a narednih 25 godina 92.650 kuna (a Jagodić je prethodnih deset godina plaćao po 118.000 kuna godišnje). U zadnjoj točki ugovora koji je ministar Jakovina potpisao s Rosbak-Jansenom stoji: “koncesionar se odriče potraživanja s naslova naknade štete i svih drugih potraživanja koja je imao u pravnom sporu provođenja mjera uzgoja i zaštite divljači, i u predmetu postupka davanja koncesije prava lova na državnom otvorenom Lovištu Zrinska gora II”.
Državu je taj nepovoljni ugovor, koji je sklopljen kako Dancu ne bi morali isplatiti još veću odštetu, prema procjenama, stajao najmanje oko 1,1 milijun kuna.
Nakon slučaja Rosbak, očito su u Ministarstvu poljoprivrede postali svjesni brojnih problema sa zakupom lovišta i nešto se pokrenulo u smislu pokušaja zaštite državnih interesa. U nove ugovore za zakup lovišta, za koje se zna da je neki od ponuđača nakon provedenog natječaja pokrenuo Upravni spor, dodali su točku XIII. u kojoj stoji: “Lovozakupnik odgovara za eventualna potraživanja trećih osoba koja bi nastupila u lovištu ili u svezi s obavljanjem prava lova u lovištu, a koja su posljedica pravomoćne sudske odluke ili druge odluke nadležnog državnog tijela za vrijeme trajanja zakupa prava lova”.
Takve ugovore 30. travnja 2014. s Ministarstvom je potpisao vlasnik obrta Mima lovstvo Mijo Marošević iz Ogulina, za zakup dvaju lovišta.
Jedno je lovište Dobra, površine 1837 ha, u Primorsko-goranskoj županiji, koje je dobio na deset godina, uz godišnju lovozakupninu od 104.402 kuna. U tom ugovoru navedeno je kako je tvrtka Ibex Vrbovec pokrenula upravni spor tužbom kod Upravnog suda u Zagrebu protiv odluke o davanju u zakup lovišta Dobra. Drugo je lovište Crna draga, površine 1823 ha, u Karlovačkoj županiji, koje je također dobio na deset godina, uz godišnju lovozakupninu od 75.402 kuna. U tom ugovoru stoji kako je lovačko društvo Šljuka Lasinja pokrenulo upravni spor tužbom kod Upravnog suda u Rijeci protiv odluke o davanju u zakup lovišta Crna draga.
U oba ugovora Ministarstvo se zaštitilo jer u njima izrijekom stoji: “Ovaj ugovor će se raskinuti, a lovozakupnik se odriče bilo kakvih prava na povrat uplaćene godišnje lovozakupnine, na povrat eventualnih ulaganja te na pravo na naknadu štete ako se presudom Upravnog suda u Zagrebu poništi odluka o davanju u zakup lovišta i davatelj lovozakupa bude u obvezi raskinuti ugovor”.
- Tu klauzulu nametnulo je Državno odvjetništvo, koje daje mišljenje za valjanost svih ugovora o zakupu lovišta. No, s takvom klauzulom nijedan zakupnik neće ozbiljno ulagati u lovište, već će ga samo maksimalno eksploatirati - kritički govori naš izvor iz Ministarstva poljoprivrede.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....