U rimskoj crkvi sv. Pavla in Arenula (ili: alla Regola) u ponedjeljak uvečer je njezin kardinal naslovnik Francesco Monterisi predvodio misu i blagoslovio spomen ploču koju je njegovu posrednom prethodniku bl. Alojziju Stepincu postavilo Veleposlanstvo Republike Hrvatske pri Svetoj Stolici.

Naime, upravo je hrvatski veleposlanik Neven Pelicarić, nakon dugog i veoma strpljivog istraživanja, uspio pronaći koja je crkva bila namijenjena bl. Stepincu kao njegov kardinalski naslov jer taj podatak, začudo, nikada nije bio objavljen u službenim aktima Katoličke crkve, pa onda ni u Papinskom godišnjaku, ključnome priručniku za sve koji se ovako ili onako bave Svetom Stolicom, univerzalnom Katoličkom crkvom, odnosno Vatikanom kao državom.

Provokacija Vatikana

U ime tadašnjeg pape Pija XII, koji je sam sebi bio i državni tajnik, tadašnji je zamjenik državnog tajnika sv. Giovanni Battista Montini (budući Pavao VI) poslao 29 studenoga 1952 šifriranu poruku otpravniku poslova apostolske nuncijature u Beogradu mons. Silviju Oddiju da će u siječnju 1953 Stepinac biti kardinal. Budući da je to bila tajna, to je bila glavna tema na svečanom primanju u povodu Dana Republike.

Oddi je izvijestio Vatikan da je "imao dojam da je pažnja prisutnih diplomata bila puno manje usredotočena na novu sjajnu odoru maršala i na njegovu zračeću novu suprugu Jovanku Broz-Tito, jer su bili ometeni viješću koja se šaputala u svim uglovima dvorane: Stepinac - kardinal!!". Javio je da je Aleš Bebler, zamjenik ministra vanjskih poslova Edvarda Kardelja, na samom primanju razglašavao: "Ovo je još jedna provokacija Vatikana!". Evidentno Beblera nije zanimala činjenica da su svi dotadašnji zagrebački nadbiskupi, osim Bauera, dobili kardinalski naslov (ta praksa traje do danas, ali nije zajamčeno da će biti nastavljena).

Maršal je izgubio busolu. Već 17 prosinca Jugoslavija je zatvorila Nuncijaturu u Beogradu i protjerala Oddija i ostalo osoblje.

Tito je očito procijenio da mu je u tome napetom trenutku, dok se puškaralo na granicama s prosovjetskim susjednim državama i dok su mu iz Moskve stizali ubojice, Pio XII namjerno odigrao potez koji će Hrvatu na čelu Jugoslavije otežati unutrašnji položaj, razjariti pravoslavno pučanstvo i sve koji su uviđali da je bl. Stepinac bio daleko obazriviji spram ustaškog negoli spram komunističkog režima. Tito je tu brzopletost požalio te je deset godina kasnije normalizirao diplomatske odnose sa Svetom Stolicom, gdje je papa tada već bio sv. Montini.

Crkva zauzeta

U Vatikanu su novim kardinalima dodijeljene crkve bez kojih oni ne bi mogli biti inkardinirani (ustožereni) u rimski kler. Poput bl. Stepinca bio je spriječen i poljski primas kardinal Wyszyński, pa je svoju naslovnu crkvu dobio tek kad se prvi put domogao Rima, s dopuštenjem staljinističkih vlasti u Warszawi. Stepinčev naslov je ostao "na čekanju" jer se nije usudio poći u Rim, da mu ne zabrane povratak.

Štoviše, gotovo nevjerojatnim previdom (koji Pelicarić minuciozno ilustrira), zaboravili su zabilježiti da je ta crkva zauzeta, pa je 1958, kada je papa već bio sv. Ivan XXIII, uz živoga Stepinca dodijeljen neokardinalu Fietti.

Tek je sada, neubičajenim marom iskusnoga hrvatskog diplomata, razmršen slučaj "jedinog kardinala bez naslovne crkve".