DETALJI IZ BIOGRAFIJE

KAKO JE ODRASTANJE MILANOVIĆA ODREDILO KAO OSOBU Na Trnju se zbog tučnjava naučio boriti za sebe

Česte tučnjave u kvartu, koji je 70-ih bio jedan od najopasnijih u gradu, motivirale su ga da se počne baviti boksom. No, nakon selidbe u centar upisuje elitnu školu koju su tada pohađali Emil Tedeschi, vlasnik Atlantic Grupe, kao i deseci današnjih odvjetnika, sudaca, bankara i uspješnih poslovnih ljudi
Zoran Milanović kao dječak s roditeljima (gore lijevo), Georgina Matasić, Stjepan i Ante 1942. godine u Senju (gore desno), otac Stipe sa sinovima Zoranom i Krešimirom pokraj novog automobila (dolje lijevo), Zoran Milanović kao dijete (dolje desno)

Zoran Milanović je rođen 1966. u Zajčevoj bolnici u Zagrebu i u privatnim razgovorima redovito ističe kako je odrastao na zagrebačkom asfaltu. U to vrijeme Stipe i Đurđica bili su podstanari u Kraljevićevoj ulici u Maksimiru, a kada je Zoran imao šest mjeseci, preselili su se u novosagrađenu četverokatnicu na Knežiji. No, već 1970. Milanovići su se ponovno selili, ovaj put u Nalješkovićevu 39 na Trnju, stotinjak metara udaljenu od današnjeg McDonald’sa na Slavonskoj aveniji. Odmah prekoputa zgrade nalazi se Rekreacijsko-sportski centar Kruge, a Osnovna škola Marina Držića udaljena je nepune tri minute hoda.

Djetinjstvo je proveo u Trnju, u opasnom kvartu, poznatom po tučnjavama maloljetnika. Iako nije bio dio takvog miljea, i sam je nekoliko puta sudjelovao u sukobima, što ga je vjerojatno i motiviralo da poslije počne trenirati boks.

Trnje je u sedamdesetima bilo jedan od najopasnijih gradskih kvartova, poznat po lokalnim “štemerima” koji bi, najčešće iz zabave, premlatili pridošlice. Treba reći da je u to vrijeme bilo teško baš svaki put izbjeći sukob u ovom dijelu Zagreba, gdje su se miješala djeca starosjedilaca, uglavnom siromašnih radnika, s djecom vojnih lica, policajaca i došljaka iz ruralnih krajeva, kao što su bili Milanovići. Ulične tučnjave bile su česte, a on ih nije izbjegavao. Unatoč tome bio je dobar učenik, bavio se raznim sportovima i nastupao za reprezentaciju Osnovne škole Marina Držića. Još u osnovnoj školi naučio je engleski i ruski, a poslije i francuski jezik.

Selidba u centar

Onda je na red došla srednja škola i trnjansku je mikrosredinu zamijenio najuži gradski centar, a 1982. Milanovićevi su se opet preselili, ovaj put u Ulicu grada Gualdo Tadino na Svetom Duhu. U tadašnjem srednjoškolskom sustavu pohađao je Centar za upravu i pravosuđe (CUP), sredinom 80-ih jednu od elitnih zagrebačkih škola. CUP se nalazio u Gundulićevoj i sadašnjem Muzeju Mimara na Rooseveltovu trgu, a u Milanovićevoj generaciji pohađali su ga i Emil Tedeschi, vlasnik Atlantic Grupe, kao i deseci današnjih odvjetnika, sudaca, bankara i uspješnih poslovnih ljudi.

Bila je to škola u koju su se upisivala djeca tadašnje društvene elite, a većina je odlazila studirati na Pravni fakultet stotinjak metara dalje. Bio je to potpuno drukčiji milje od trnjanskog, okruženje tadašnje socijalističke elite, koja je poslije nastave odlazila na piće u Kavkaz i Zvečku. Gotovo svi su poslije upisivali studij, a dobar dio njih postigao je zapaženu karijeru. I Milanović je 1986. upisao studij prava i postao jedan od najboljih studenata.

Otprilike na sredini studija, 1987., Milanović je - na užas svojih roditelja - počeo trenirati boks. Međutim, onima koji ga poznaju to nije nimalo čudno. Zoran Milanović je individualac, a ta se njegova crta najbolje očituje u sportovima u kojima je najbolji: boksu, trčanju, biciklizmu i stolnom tenisu. Osim stolnog tenisa, koji čak i na običnom treningu zahtijeva protivnika, u sva tri ostala sporta čovjek je posve sam i u duelu sa sobom ispituje granice vlastitih mogućnosti. U takvim situacijama, to je onaj iskonski Zoran Milanović, svojevrsni fanatik fizičkog, koji do krajnjih granica izdržljivosti trči ili biciklira.

U svakom slučaju, Milanović je 1987. otišao k Milanu Richteru, koji je u prošlosti bio trener Željka Mavrovića, ali za Milanovića boks je predstavljao način ispucavanja energije i nikada nije nastupio na službenim natjecanjima. No, često je sparingirao profesionalnim boksačima, a kasnije je kupio i vreću za boks, na kojoj je vježbao u stanu. Dvorana za treninge nalazila se pokraj crkve na Svetom Duhu, u blizini tadašnjeg stana, tako da nije trošio vrijeme ako bi odlučio otići na vježbanje. Poslije pet godina zaključio je da mu se više ne da i jednostavno je napustio Richtera i ekipu. Uostalom, postao je pravnik i morao se baviti ozbiljnim poslovima.

Natjecanje u Haagu

Na početku četvrte godine Milanović je odlučio pokušati postati dio četveročlane studentske ekipe koja se pripremala za sudjelovanje u Teldersu, međunarodnom natjecanju vodećih europskih pravnih fakulteta, koje se održavalo na Međunarodnom sudu u Haagu. Budući da je selekcija za to natjecanje iznimno stroga, svi članovi, pa tako i Milanović, bili su oslobođeni obveze polaganja diplomskog ispita na Pravnom fakultetu. Jedan od tadašnjih natjecatelja bio je Siniša Petrović, a preostale članice bile su Dubravka Bojić i Tamara Ćapeta. Pripreme su nadgledali vodeći profesori međunarodnog prava Budislav Vukas, Davor Vidas i Nina Vajić.

Pripreme su trajale šest mjeseci i u travnju 1990. zagrebački studenti stigli su na Telders. Princip natjecanja je jednostavan; u simuliranom sporu između dvije države, na temelju izmišljenog slučaja, studenti pripremaju odgovor na tužbu. Pokazalo se da je ekipa s Pravnog fakulteta u Zagrebu bila vrhunski pripremljena i ravnopravno se suprotstavila timovima s Oxforda i drugih najjačih europskih pravnih fakulteta. Telders je predstavljao uvod u četiri uspješne profesionalne karijere. Siniša Petrović je postao sveučilišni profesor, kao i Tamara Ćapeta, a Dubravka Bojić preselila se u Francusku, gdje surađuje s Europskim sudom za ljudska prava. Za Milanovića je Haag imao i konkretnu vrijednost jer je dobio Rektorovu nagradu i bio oslobođen polaganja diplomskog ispita.

Tata Stipe: Zoran je čestit i nije u politici zbog novca

Milanović je bio izuzetno vezan za svoje roditelje, Stipu i Đurđicu. Za vrijeme socijalizma Stipe je, na neki način, postao i prvi pravi političar iz njihove obitelji: bio je tajnik kabineta Mike Tripala i zagrebački gradski zastupnik, vodio je i odbor za gradnju dvorane “Vatroslav Lisinski”, a početkom 90-ih postao je pomoćnik ministra Vlatka Pavletića.

“Zorana sam uvijek vidio kao intelektualca par excellence koji živi s knjigom. Bio je ozbiljan i predviđao sam mu sveučilišnu ili diplomatsku karijeru, ali na kraju sam shvatio da ima pravo na svoj izbor. Zašto bi bio trećerazredni diplomat jer nije želio ući u HDZ, posebno kada sam shvatio da mu za šefove dolaze politički podobni kao da smo opet u 1945. Znajući kakav ima eros za politiku, rekao sam: ‘Daj sebe jer imaš što dati’. On u politiku nije ušao zbog materijalnih razloga, a socijalno je jako osjetljiv. Te je osobine naslijedio jer naša obiteljska povijest pokazuje da smo imali čestite pretke”, ispričao mi je u lipnju 2007. godine Stipe Milanović. Bilo je teško razabrati je li sretan zbog sinove odluke da preuzme SDP. Uvjeravao me je da o tome nisu razgovarali.

“Zoran me nazvao pet minuta nakon sjednice Glavnog odbora SDP-a i rekao da je istaknuo kandidaturu. Do tog trenutka nije mi govorio o svojim planovima. Kada je pobijedio, bilo mi je jako drago jer sam shvatio da od toga dana ljudi više neće pričati da je on moj sin, nego će govoriti Stipe je otac Zorana Milanovića”, zaključio je Stipe Milanović.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
26. studeni 2024 10:17