Kako je Sanader pao na Karamarku

Godina i pol prošla je od imenovanja Tomislava Karamarka za ministra unutrašnjih poslova. Kakvu je ideju imao Ivo Sanader kad je 10. listopada 2008. na to mjesto postavio profesora povijesti, stručnjaka za latinsku paleografiju? Četiri dana ranije ubijena je Ivana Hodak. Dva tjedna poslije eksplozivnom napravom ubijen je i Ivo Pukanić . Ministar policije odabran je izvan kruga stranačkih dužnosnika HDZ-a, a došao je na taj položaj usred ofenzive mafije.

Ministar je mogao konsolidirati sektor sigurnosti na način kako to nikad ranije nije bilo uređeno: njegov čovjek preuzeo je obavještajnu službu pa spriječio da politika preko tajne policije špijunira i neutralizira onu redovnu. Kakve su bile posljedice? Istraga dvaju zločina koji su potresli Hrvatsku donijela je rezultate koji se potvrđuju na sudu, ali ne pobuđuju dojam o pobjedi nad mafijom. Neki krivci su uhićeni, no mafija se transformirala, sad se bavi korupcijom, a ne običnim kriminalom. No, Karmarkova inicijativa donijela je rezultate u političkoj sferi.

Berislav Rončević, Karamarkov prethodnik na mjestu ministra policije, optužen je za pronevjeru u resoru obrane. Dovršen je proces protiv Branimira Glavaša na Županijskom sudu. Karamarko je za ravnatelja policije bio doveo Vladimira Fabera, koji je protiv Glavaša vodio istragu, pa su svi ti politički signali, na koje je sud receptivan, doveli do osude: 10 godina robije! To je pokrenulo mehanizam koji HDZ nije mogao preživjeti u tadašnjoj formi. Glavaš je pobjegao u Bosnu pa iz egzila potegnuo za rep Šeksa, Šeks Šukera, ovaj Kalmetu, a Milinović se prišljamčio i, jedan s drugim - izvukoše repu. Konfrontacija do koje je u stranci došlo zbog unutarnje krize izazvane djelovanjem policije potakla je svođenja računa...

Gdje je novac? Tko će upravljati ekonomijom u recesiji? Zašto nema podrške EU u pregovorima za članstvo koje blokira Slovenija? Za nekoliko dana srušilo se ono što je Sanader gradio - moć vlastitog aparata izvan aparata stranke, što mu je omogućavalo idejnu nezavisnost liberala u jednom nacionalističkom poduzeću.

I kontrolu novčanih procesa, koje nije trebalo objašnjavati svakom saborskom zastupniku i provincijskom stranačkom papku, jer je premijer denacionalizirao korupciju! Čim je ušao u sukob sa stranačkim gremijem, Sanader je izračunao kako mu se ne isplati boriti: dopustit će bundžijama da formiraju prijelaznu vlast, tako da na njih padne odgovornost za recesiju i neuspjehe. Pučisti se nikad neće politički stabilizirati - ostavio im je Polančeca. Može računati na bliske ljude, koji bi, dođe li da sukoba, stali na njegovu stranu pa Vladi u Saboru oduzeli većinu.

Mislio je da se osigurao imenovanjem Jadranke Kosor na premijerski položaj - ona nema političku težinu među hadezeovcima koji drže “bazu”. Račun mu je bio ispravan, jedino je zanemario - Karamarka. Karamarko plus Faber plus Bajić, koji im se priklonio kad nije bilo druge, pretvorili su se u centar moći koji će presudno djelovati u političkom procesu. Otvoreni su slučajevi HEP, Podravka, MOL. Ukazale su se konture korupcije. Novac ide preko javnih poduzeća, kamo se slijeva iz budžeta. Osim naivne pljačke, vodi se bitka za otuđenje kapitalnog portfelja. To je druga faza privatizacije.

Kreditima koje Vlada osigura odstupajući nacionalno bogatstvo koncesionarima po povoljnim uvjetima stvara se financijska pozicija za preuzimanje vlasništva javnih poduzeća. Ili se ona bezvrijedna pretvaraju u gigante, pošto im se osigura prihod ugovorima s državom. Sve to vodi se izravno iz Vlade. Zašto je Karamarko nasrnuo na temelje korupcije na kojima se uzdiže 20-godišnje zdanje HDZ-a?

Nije li on desničar iz klerikalne familije koji je u politiku ušao kao “mladoturski kadar”, pa mu je prvi posao bio - šef kabineta premijera Manolića? Iz njegova kurikuluma ne može se puno zaključiti - nastavio je karijeru u kabinetu Gregurića, pa otišao k Mesiću kad je ovaj postao šef Sabora, a onda završio kao šef zagrebačkog PU, odakle je “unaprijeđen” stavljanjem na mjesto državnog tajnika MUP-a. Otišao je iz vlasti. Kad je Mesić počeo kampanju, osigurao je Stipin izbor, ali se zatim povukao kad je na Pantovčaku ugledao Tureka i Bagića.

Tko je onda Karamarko? Karamarko je biljčica rjeđa od velebitske degenije - pošteni desničar, koji je u prvi politički sukob u HDZ-u ušao s pašalićevcima, od kojih ga ne dijeli ni ideologija, ni biografija, nego čestitost. Nije htio slati policajce na štrajkaše Croatiabusa, kad je tu firmu silom pokušao prigrabiti Leon Sulić.

Otac Karamarkov radio je u toj tvrtki kao vozač dok se još zvala Zagrebački transporti. Karamarko je revolucionar koji se neće zaustaviti dok ne uhapsi i posljednjeg korumpiranog hadezeovca. Jasno, to se ne čini izglednim u realnom političkom okviru. No, ako HDZ izgubi izbore, procesom borbe protiv korupcije neće upravljati MUP, nego koaliciona vlada i premijer. Dakle, do izbora Karamarko, poslije Milanović.