Kako je ‘odgovorno’ novinarstvo stvorilo paranoju i dosadu

Nisam bio svjestan, dok mi to neki kolege nisu ispričali, da postoji urednička noćna mora: sve su stranice prazne, ništa se nije dogodilo, nema se što objaviti. Takvo što je, naravno, nemoguće. Slova ne pune stranicu i ne dobivaju velike naslove zato što se nešto dogodilo, i jer se to dogodilo baš tada.

Riječ je o konvenciji, dogovoru novina i publike, koja seže u vrijeme prije nego što je višak vremena i oskudicu sadržaja zamijenila oskudica vremena i višak sadržaja. Naravno da su čitatelji oduvijek znali da su slova stalno iste veličine, iako to zbivanja koja se njima opisuju nisu.

Ukratko, imaju li novine što objaviti ili ne, nema nikakve veze s time je li se išta novo dogodilo. Dnevne novine su kao neki dragi gost koji nam jednom dnevno dolazi pod lažnim izgovorom - da donosi vijesti.

A funkcija novina je oduvijek zapravo bila nešto drugo.

Novine povezuju događaje s kontekstom. I uobličuju nastajuće interese publike. Događaje, teme koje se otvaraju, zajedničke preokupacije povezuju s ljudima i tako stvaraju zajednicu. I traže jezik koji odgovara promijenjenim okolnostima. I nastoje da njihov “Hej!” čitatelju bude privlačan, nov i zanimljiv.

Znači, bave se apelom, jezikom, prepoznavanjem interesa i konteksta da bi stvorile zajednicu i povezale ljude. Novine nisu u biznisu novog, nego u biznisu zajednice. U biznisu publike, u biznisu osvajanja pažnje.

Zato bi urednička noćna mora trebala biti ne prazan papir, nego besmislena slova na papiru, ona lišena smisla za zajednicu, lišena konteksta. Ako tako gledamo na stvari, onda je rezignacija novinskih ljudi da su ih brži mediji pretekli neutemeljena. Nije riječ o tome da su drugi mediji brži, nego da ove druge novinarske funkcije obavljaju bolje. Da više znače za život zajednice.

Ali, što je onda taj život, zašto je tako teško uhvatljiv u novinama?

Kao i svaki komunikacijski žanr, tako se i novinarstvo razvija velikim dijelom unutar samoga sebe - okoštavanjem tradicija, načina govora o stvarima, običaja i postupaka. Karikirano govoreći, kod nas se novinarstvo razvija kao farsični miks “dulce et utile”: entertainmenta i “medija kao servisa javnosti”.

I taj miks, kao i njegovi dijelovi ozbiljna su brana proboju života u novine. Postavljeni kao čuvari demokracije/interesa javnosti s jedne strane i kao čuvari naklade/interesa izdavača, javnosti su neinteresantni, a izdavačima gube novac.

Čini mi se jasnim da život celebrityja nije jedino što ljude zanima izvan javne sfere života. No, manje je jasno koliko okoštala, sasušena i dekontekstualizirana ideologija novina kao “watchdoga demokracije” šteti komunikaciji s publikom, a i naposljetku funkciji novina u demokratskom procesu.

Novinarstvo o javnoj sferi, prateći svaki detalj života politike, progutalo je život na koji se ono odnosi, stvorilo je samoreferencijalni svijet u kojemu su jedini problemi oni koji se u tom svijetu raspiruju.

Time se izgubila vrijednost politike kao alata za poticanje razvoja društva i stvaranja uvjeta za bolji život građana. Zasićenje samoreferencijalnom politikom dovodi do odbijanja ljudi da sudjeluju u javnoj raspravi i depolitizacije društva. Zasićenje prosekutivnim pogledom na svijet gradi paranoičnu sliku zbilje i dovodi do gubitka vjere u ispravljanje nepravdi i kažnjavanje krivaca.

Da bi građani mogli donositi informirane odluke, moraju, naravno, imati informacije o životu politike. Kada je korupcija jedna od glavnih prepreka razvoju društva, jasno je da su uloga medija i interes građana usmjereni na borbu protiv korupcije.

Ali, naglasak je na građanima, na razvoju društva, a ne na životu politike i korupcijskim skandalima. Izvan konteksta cijelog spektra interesa građana, oni su sami sebi svrha - dakle besmisleni.

Novine kontinuum života segmentiraju na različite načine. Primjerice: javna sfera, slobodno vrijeme, intima. To se može parafrazirati i kao: novac i kako ga steći, kako ga potrošiti i kako što dulje biti mlad. Ili: formalni odnosi u zajednici, neformalne mreže, ja.

Riječ je o oblicima odnosa kroz koje se artikuliraju moć, status i identitet. No, novine su tradicionalno sklone staviti naglasak na jedno: na moć. A onda, u javnoj sferi, na moć iz perspektive onih koji imaju moć.

Zamislimo ovako podijeljene novine i razmislimo o tome što sve spada u javnu sferu - kako oporezovati dobit, bolje kamate, kakvo mirovinsko, kako dobiti najbolju zdravstvenu uslugu, koja je škola najbolja za moje dijete, može li moja općina sama odlučiti o urbanističkim planovima... I zapitajmo se koliko je koja od ovih tema zastupljena u novinama, a koliko u svim našim drugim razgovorima? I koliko posto stvarne politike je ona politika koja postoji u novinama?

Svaki medij, naravno, gradi svoju sliku svijeta na temelju vlastitih naglasaka. Ja bih kao čitatelj volio da su ti naglasci distribuirani tako da:

- govore o onim stvarima o kojima govorimo kada nismo u novinama

- govore o moći ne iz perspektive moći, nego građana koji tu moć dodjeljuju

- govore o životu kao bogatom tkanju u kojemu se isprepleću sve razine života pojedinca - osobna, neformalne zajednice, javno - građanske

- govore isprepletenim jezikom emocija: sa strašću, ljubavlju, srdžbom, humorom, ironijom, toplinom

- govore istim registrom o različitim fenomenima: ne celebrity jezikom o celebrityjima, birokratskim jezikom o državnoj birokraciji

- govore o stvarima koje u personaliziranim medijima ne bih birao čitati i tjeraju me da s poštovanjem uvažim tuđi stav

- govore uzbudljivim, novim jezikom da bi rekle nove stvari za koje sam znao da postoje, ali ih nisam prepoznao

- znaju mi reći “Hej!” na način koji neću moći odbiti.