VELIKA REPORTAŽA

KAKO SE 23 GODINE NAKON OLUJE ŽIVI U OSLOBOĐENIM DIJELOVIMA SJEVERNE DALMACIJE Zemunik Gornji, Nadin, Biljane, Polača... Sve je to pusta zemlja...

 
 Jure Mišković / HANZA MEDIA

Kako se živi? Živi se, živi, pa se umre... - kaže nam čovjek na izlazu iz Smokovića nedaleko od Zemunika Gornjeg, nekad jednog od većih ravnokotarskih mjesta, koje je nakon akcije Oluja ostalo bez ijednoga krova nad glavom. Zemunik Gornji, Nadin, Biljane, Polača, Stankovci... oslobođeni su, kao i cijeli potez sjeverne Dalmacije, zaleđa Zadra i Šibenika, ali i Lika, Kordun i Banija. Iako je “Oluja” Hrvatskoj vratila više od 18 posto okupiranog teritorija, 23 godine nakon vojno-redarstvene akcije država još uvijek nije uspjela vratiti život na te prostore kakav je nekada bio. Zapravo, prognanici su se vratili, ali su ponovno otišli, u neke bolje i uređenije zemlje, a izbjeglice se nikad nisu ni vratile, kako govori jedan od naših sugovornika.

Najlakše je sjesti u auto i satima prolaziti tim prostorom definiranim tokovima rijeka Zrmanje, Krupe i Krke, od Obrovca do Benkovca i Kistanja, pa gore prema Kninu. Život se, istina, vratio, ali života baš i nema. U Varivodama, gdje se dogodio jedan od nekažnjenih ratnih zločina nad srpskim civilima, uputili su nas na povratnika kojem je bliska rodbina ubijena nakon “Oluje”. Danas se uspješno bavi pčelarstvom, no kada je čuo o čemu želimo razgovarati, životu na prostoru oslobođenom Olujom, povukao se i zahvalio na interesu. Na području Obrovca u mjestu Žegar, oduvijek s većinskim srpskim stanovništvom, htjeli smo razgovarati s mladim ljudima pokretačima uspješnih OPG-ova, ali ni njih tema nije zanimao susret s novinarima.

Društvena klima

- Kad Hrvati nešto kritiziraju, onda je to prihvatljivo i O.K. Ali ako Srbin nešto kritički kaže, odmah vas etiketiraju kao četnika i govore: ‘Ako ti ovdje nije dobro, idi u Srbiju’. A ja i svi moji već stotinama godina živimo u Hrvatskoj, kaže nam jedan Benkovčanin koji se u rodni kraj vratio prije deset godina. Iako je fakultetski obrazovan, danas živi isključivo od poljoprivrede i ne želi da se njegovo ime pojavljuje u medijima. Rezigniran je. Smatra da je pisanje o životu na područjima oslobođenim u akciji “Oluja” deplasirano, jer se život nikome zbog toga neće promijeniti na bolje. Naprotiv, krive riječi i neodmjerene izjave samo mogu pogoršati opće stanje i status pojedincima.

HANZA MEDIA

- Osobno nikad nisam imao neugodnosti zato što sam Srbin. Istina, društvena je klima drukčija nego iza rata, tada je bilo puno teže. Povratnike su odvodili na informativne razgovore, a kuće su im znale biti kamenovane. Ljudi se danas više bave elementarnim, životnim problemima. Još da su odnosi između Hrvatske i Srbije bolji, i među ljudima na ovim područjima bilo bi manje trzavica. Ne kažem da ih nešto posebno ima, ali se tenzije između Beograda i Zagreba o kojima čitamo ovih dana baš povodom Oluje prelijevaju na male ljude. A primitivaca i radikala ima s obje strane - kaže naš sugovornik.

Benkovac je najveći grad u Ravnim kotarima i s okolnim mjestima koja mu administrativno pripadaju predstavlja drugo najveće populacijsko središte u Zadarskoj županiji. Prije Domovinskog rata na području grada Benkovca i današnjih općina Stankovci, Lišane Ostrovičke i Polača živjelo je oko 35 tisuća ljudi, od toga oko 55 posto Srba. Danas na području grada Benkovca i okolnih mjesta živi oko 11 tisuća stanovnika, a od toga je oko 13 posto Srba. U samom Benkovcu, gdje je 1991. živjelo 82 posto Srba, sada ih nema ni 10 posto, a ostali su Hrvati, velikim dijelom doseljeni iz susjedne Bosne i Hercegovine. Procjenjuje se da ih je neposredno nakon rata došlo više od tri tisuće i uglavnom su se naselili u starosjedilačkim mjestima kao što su Benkovačko Selo, Miranje, Buković ili Suhovare, gdje su izgradili nova naselja.

Državne službe za Hrvate

- Nekad je u Benkovcu i na području Ravnih kotara bilo 20-ak tvrtki, a danas ih ima nekolicina. Dio ljudi živi od poljoprivrede, dio od socijalne pomoći jer posla je malo. Poslovi u državnim službama i lokalnoj samoupravi rezervirani su za Hrvate. Otad sam se vratio, ne sjećam se da je ijedan Srbin zaposlen u nekoj državnoj službi ili tvrtki u vlasništvu lokalne samouprave, čak ni čistačica. Zaposlenost ipak opada jer se mladi ljudi iseljavaju - navodi naš domaćin i ne žali što se vratio u rodni kraj.

- Zašto sam se vratio? Vratio sam se svojoj kući, a za to mi ne treba posebni razlog. Nikome ne želim davati savjete treba li se ovamo vratiti, neka to sam ocjeni. Srbi koji su se vratili ili će se vratiti uglavnom su ljudi pred penzijom. Mladi ljudi teško se ili nikako vraćaju. Zbog toga su priče o povratku obična glupost - kaže i dodaje da osobnu kartu izdanu u Benkovcu ima oko 1400 Srba koji žive u BiH i Srbiji.

I tu pokušavamo doprijeti do nekih OPG-ova u Islamu Grčkom i Kašiću, gdje se ljudi tradicionalno bave poljoprivredom, najviše uzgojem voća i povrća, te stočarstvom, ali nakon nekoliko telefonskih poziva, opet dobivamo odbijenicu.

- Ljudi su siti političkih igara, a kad je u pitanju život nakon ‘Oluje’, ljudi se osjećaju izigrano i odbačeno - ispraća nas naš anonimni Benkovčanin.

Nije se teško s njim složiti. Život u zaleđu sjeverne Dalmacije, i za Hrvate i za Srbe, nije ni jednostavan ni lak. Država je, kaže Radoslav Rade Bobanović, živa legenda Ravnih kotara, napravila nekoliko strateških grešaka nakon 1995. zbog kojih život na ovim prostorima nije onakav kakav je trebao biti.

- Prva je greška napravljena kod prelaska iz vojnih u civilne strukture. Imali smo 200 tisuća ljudi u ‘Oluji’, ali nismo znali što s tim ljudima napraviti sutra, u miru. Nismo imali jasnu viziju. Druga greška, idemo, dakle, u prostor kojem treba vizionarstvo i ljudi koji će pokrenuti sustav, ali ti su ljudi od početka bili urušavani, blokirani iz ljubomore i neznanja - govori Bobanović u čijim riječima nije teško prepoznati njegovu sudbinu. Nakon što je kao visoki vojni časnik među prvima na konju ušao u oslobođenu Polaču i potom odradio tri mandata kao načelnik obnovivši razrušeno mjesto i pokrenuvši brojne projekte, poput konjičkih utrka, sasjekla ga je politika...

Krasnodar Peršun / HANZA MEDIA
Radislav Rade Bobanović u Tinju kraj Polače uzgaja masline i vinovu lozu

- Kad smo se ipak oduprli svemu tome i krenuli u stvaranje novih vrijednosti, među poduzetnike, ubila nas je administrativna prenormiranost. Uz neke volje i želje hrvatske administracije, bitne se promjene nisu dogodile jer nismo imali razvojnu strategiju. Kad smo i to izdržali, onda smo porezno opustošeni. Ovdje, u ovom kraju, na 100 kuna plaćamo 83 kune. Unatoč silnim obećanjima potpore, nikad se ništa nije dogodilo. Zašto? Jer su poduzetnici koji su krenuli u pionirske projekte imali želju i viziju te kapital od milijun, a ne sto milijuna kuna. Umjesto da se na tih milijun kuna dogradi sustav, mi smo te ljude prenormirali, porezno opteretili i zaustavili.

Bobanović kaže da su hrvatske vlade nakon rata obnovile 120 tisuća kuća, stotine tisuća kilometara infrastrukture vodovoda, niz novih škola i vrtića, no iza toga nije slijedio niz radnji koje se vezuju uz obnovu gospodarstva da bi ti ljudi ostali u tim prostorima. Naprotiv, danas stanovnici tih područja, poglavito poduzetnici, muku muče ako žele pojačati struju, proširiti vodovodnu infrastrukturu...

- U želji za razvojem prolaze kalvariju, a od fondova EU, kojima se u Zagrebu busaju u prsa, nismo napravili gotovo ništa. I to su odgovori na pitanja zašto nam je demografska situacija takva, zašto su pionirski projekti rijetki, zašto nema sinergije za proizvodnju 300-400 tisuća litara ulja i stotine vagona smokava u Ravnim kotarima. Imamo poduzetnike, neću reći, na rubu samoubojstva, usprkos idealnom prostoru za puno toga dobroga učiniti - govori Bobanović koji je s partnerom Željkom Uzelcem 2006. godine od države zakupio 60 hektara tada još miniranog zemljišta u Tinju pored Polače. Nakon što su ga očistili od eksplozivnih naprava, uložili su velika sredstva u njegovu melioraciju i sadnju 12 tisuća stabala maslina, 11 hektara vinograda i tri hektara smokava. Njihov brend PZ MasVin osvajač je brojnih domaćih i međunarodnih nagrada za maslinovo ulje i crna vina, no sve je to, kaže, još uvijek daleko od onoga što Ravni kotari mogu dati.

- Intelektualni nivo ovog prostora nesmotreno je desetkovan. Rijetki su, kao vukovi samotnjaci, kao posljednji Mohikanci. Ovo je naš kraj...

Bobanovićeva zadruga zapošljava 12 ljudi, u sezoni berbe taj se broj poveća na 50 ili čak 100 radnika, ovisno o godini i urodu, ali umjesto da se takve i slične poduzetničke inicijative od strane države podrže i dograđuju, ona ih, kaže, zaustavlja. I tako zaustavlja radna mjesta, razvoj, potiče iseljavanje ljudi.

- Banalni primjer. Već pet godina ne možemo otkupiti jednu zgradu na području našeg OPG-a, a želimo je kupiti i obnoviti kako bismo je stavili pod hipoteku i tako dobili povoljniji kredit za naš razvoj. Ali ne ide, ne možemo. Zašto nam ne daju podršku nego nam svakim korakom zabijaju nož u leđa? - pita se Bobanović.

Kako se gradio život na područjima oslobođenim u Oluji, možda najbolje zna Ante Župan, gradonačelnik Obrovca. Cijelo područje toga grada uz Zrmanju do “Oluje” je bilo okupirano, a završetkom vojnih operacija župan je sudjelovao u svim procesima normalizacije života grada i devet mjesta koja mu pripadaju. Župan je, naime, u šestom mandatu na čelu Obrovca, pet mandata kao gradonačelnik i jedan kao zamjenik gradonačelnika.

Ante Župan, gradonačelnik Obrovca

- Kad sam postao gradonačelnik, Obrovac je imao manje stanovnika nego danas. Prije rata ovdje je živjelo gotovo 9000 ljudi, sada ih je upola manje. Proračun nam je iznosio između dva i tri milijuna kuna, plaću smo isplaćivali u tri dijela, a danas se kreće između 40 i 50 milijuna - govori Župan koji je zatekao zapušten i uništen teren, ljude u posebnom emocionalnom i psihičkom stanju, otvorenih ratnih rana.

Mladi stočari

Prije rata na obrovačkom području živjelo je 70 posto Srba i 30 posto Hrvata, a danas je taj omjer okrenut u dva naprama jedan u korist Hrvata. I Obrovac ima svoje građane koji žive u Srbiji, a u rodni kraj dolaze povremeno, prije zbog obnove, sada na izbore ili tijekom ljeta. Gradonačelnik Župan tvrdi da međunacionalnih incidenata nema, da se u Obrovcu živi jedan neobično miran i ljudski život. Ističe da ni jedno od devet mjesta koje pripadaju gradu Obrovcu nije ugašeno zbog odlaska stanovništva, ali su gubici u svima njima ravnomjerni veličini mjesta.

- Srpsko stanovništvo koje je otišlo nakon ‘Oluje’ jednim se dijelom vratilo, a sada opet imamo migracije, ali iz ekonomskih razloga. Odlaze, primjerice, Hrvati iz Karina, ali taj odljev nije toliko značajan - kaže gradonačelnik pa nabraja:

- Od završetka rata do danas uspjeli smo puno toga promijeniti na bolje. Asfaltirali smo 70 kilometara cesta, izgradili 40 kilometara vodovoda, pet kilometara kanalizacije, 20 kilometara električnih mreža, zaštitili smo grad od poplava Zrmanje s modernom rivom i pristaništem, napravili smo nogometno igralište, sustavno provodimo sanaciju stare jezgre i povijesne utvrde Fortice...

Nimalo ugodnu socijalnu sliku Obrovca, u kojem je nezaposlenost ispod 15 posto, grad pomaže subvencijama od 80 posto za javni prijevoz na linijama do Zadra, imaju besplatan dječji vrtić, daju redovne nagrade i stipendije za studente vezane uz uspjeh od 500 do 1500 kuna mjesečno, ali i aktivno rade na privlačenju ulagačkog kapitala, u čemu vide budućnost Obrovca.

- Bivšu tvornicu brodova Elan sad je kupila jedna francuska tvrtka koja namjerava širiti poslovanje. U ovom trenutku zaposleno je oko 50 radnika, a ta bi brojka uskoro trebala narasti na nekih 130 radnih mjesta. Nadalje, tvornica žbuke, cementa i građevinskog materijala napokon je dobila sve potrebne dozvole za početak rada, od građevinskih do dozvole za eksploataciju vapnenca kao sirovine. Investicija je vrijedna između 100 i 200 milijuna eura, očekujem početak rada do kraja godine, a njezino pokretanje direktno i indirektno otvorit će 500-600 novih radnih mjesta. Tu su još dvije također greenfield investicije o kojima ne bih još uvijek govorio, ali sam siguran da će se i one realizirati - optimističan je prvi čovjek Obrovca koji na svojem području ima 50 megavata instaliranih vjetroelektrana i reverzibilnu hidroelektranu Velebit u Muškovcima. Svi ti objekti, ističe Župan, zapošljavaju ljude, a paralelno se razvija i turizam uz obale Kruševa i Karina, ali i zaleđa gdje niču OPG-ovi i kuće za odmor. Osim toga, ljudi se sve više počinju baviti stočarstvom i kozarstvom, za koje će grad Obrovac davati značajne poticaje. U tim tradicionalno jakim poljoprivrednim granama na području Žegara i Kruševa sve je više mladih stočara.

- Zbog svih tih ulaganja ja sam optimističan za ovaj kraj. Očekujem značajan rast stanovništva Obrovca u idućih četiri-pet godina. Sukladno tim predviđanjima, već smo počeli s obnovom stare jezgre na način da grad otkupljuje objekte i priprema nove stambene kapacitete.

Župan koji je poznat kao čovjek dijaloga između hrvatske i srpske zajednice vjeruje da su napetosti između Srba i Hrvata ostale u prošlosti, da se stvara nova koegzistencija u kojoj nitko drugome ne stvara probleme. Ipak, svjestan je da je izgradnja kulture pomirenja dugotrajan proces.

- To je civilizacijski napor, a neke su okolnosti izvan naše moći. Hoće li one utjecati na to, iako ih osobno ne vidim, ne mogu procjenjivati, nisam vračara - kaže.

Vračara zasigurno nije ni Ilija Krneta, glavni policijski savjetnik ministra unutrašnjih poslova za područja od posebne državne skrbi. Krneta danas živi u Kistanju, a s prvim danom rujna trebao bi otići u zasluženu mirovinu. Međutim, u mirovini ne misli mirovati, čeka ga, kaže, puno posla, pogotovo u kulturnoj i turističkoj afirmaciji Bukovice koju bi, taj prostor od Zrmanje do Krke, htio brendirati kao hrvatsku Provansu. Krneta je zadnjih desetak godina uložio veliku energiju u stvaranje kulturne vidljivosti prostora koji su rat i njegove posljedice ostavile opustošenim, zapuštenim i ignoriranim. Prvi projekt koji je pokrenuo zvao se “Duga iznad Zrmanje”, slijedila je “Duga iznad Kule” (Stojana Jankovića u Islamu Grčkom), a posljednjih godina uspješno razvija projekt “Duga iznad Krke”.

Na početku razgovora podsjeća nas da je država još 1996. donijela Zakon o područjima posebne državne skrbi koji je definirao poticajne mjere radi otklanjanja posljedica rata. Sigurnosni aspekt na tom teritoriju, naglašava, bio je samo jedan od aspekata za otklanjanje posljedica rata koje su još uključivale brzi povratak prognanika i izbjeglica te mjere za poticanje demografskog i gospodarskog napretka.

Zadar, 210610
Anketa, koji su blagdani pred nama.
Na fotografiji: Ilija Krneta.
Foto: Andrija Lucic / cropix
Andrija Lučić / CROPIX
Ilija Krneta

- Prognanici su se vratili, ali su nedugo zatim otišli u svijet, a od izbjeglica su se vratili uglavnom stariji ljudi da svoje posljednje dane potroše u zavičaju. Analize provedbe zakona sigurno postoje kod državnih tijela koja su o tome vodila računa. Nemam službenu analizu, ali moj je dojam da je moglo i trebalo biti uspješnije. Ipak, mislim da se ideja ravnomjernog razvoja Hrvatske tim zakonom nije ostvarila - govori Krneta pokušavajući dati odgovor na naše pitanje zašto politika prema područjima od posebne državne skrbi nije uspjela.

Sretan u Bukovici

- U hrvatskom društvu postoje mnoge suprotnosti koje su narušavale i ekonomski napredak i napredak u međuljudskim odnosima. Postoji izreka koja kaže da su rat i mržnja najveće zlo. Očekujem uspostavu vladavine društvene i političke tolerancije iako sam se pomirio s nesavršenošću svijeta u kojem živim. U mojoj se Bukovici svako jutro budim sretan misleći da će danas sigurno biti bolje. Nada je već dovoljna da ispuni ljudsko srce - zapaža Krneta.

Na srce puno nade nailazio je kod mnogih ljudi pokrećući projekte “Duga iznad...”. Nailazio je, kaže, na razumijevanje i sa srpske i s hrvatske strane.

- Mnogi ljudi ne znaju da je ojkanje, taj specifičan stil pjevanja, uvršteno na listu nematerijalne baštine UNESCO-a, zajednička vrijednost hrvatskog i srpskog naroda na određenim područjima. Afirmacija ojkanja na festivalu u Islamu Grčkom bio je moj ljudski vapaj i apel da utrnemo mržnju. Ako me netko slučajno mrzi, moram ga razočarati, ja mržnju ne mogu izraziti - govori.

Mržnju i zločine iz mržnje Krneta je godinama pratio radeći posebne analize za potrebe MUP-a u sklopu sigurnosnih procjena na područjima od posebne državne skrbi. Danas je broj takvih zločina manji nego primjerice 2008. i 2009., ali repovi se još uvijek osjećaju. Zločini iz mržnje, zločini s porukom, kako ih naziva literatura, ističe Krneta, događaju se i dalje i podrazumijevaju nasilne radnje protiv osoba, imovine ili organizacija zato što pripadaju određenoj skupini ili ih se svrstava pod određene skupine.

- Kad govorimo o životu na ratom stradalim područjima, najgore je što imamo dvije pravde. Lako je kad imamo pravdu i nepravdu, tad je lako odlučiti se i opredijeliti, ali kao što je pravedno da hrvatski narod ima demokratsku državu, tako je pravedno i da Srbi žive u demokratskoj državi gdje su stoljećima živjeli, neovisno o političkim mijenama.

Pitamo ga koliko je u takvim uvjetima moguće i važno sačuvati teško stečeni mir?

- Bezbroj umjetničkih djela govori nam da ne postoji trajno ostvarena sloboda. Čovjek se za nju uvijek iznova mora boriti. A ja to činim demokratskim sredstvima i afirmacijom kulturne baštine. Prije svega, ruralnim razvojem, kulturnom i turističkom afirmacijom moje Bukovice, tog prelijepog područja između Zrmanje i Krke. U tome, na sreću, nisam sam - poručuje Ilija Krneta.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 04:47