STVARNI IZVJEŠTAJ O STANJU NACIJE

KAKO ŽIVI OVA OBITELJ 'Ne radimo. Država nam je dala kuću, a živimo od 3000 kuna socijale'

Prijavljeni su na Zavodu za zapošljavanje, no kako nisu bili dugo zaposleni, ne primaju naknadu

Za kuhinjskim stolom sjede baka Fatima, otac Srećko, majka Barbara i sedmogodišnji Kristijan. Pije se kava i doručkuje kruh s margarinom. Srećko će danas k susjedu kojem treba pokositi livadu. Barbara će pripremiti ručak i biti s petogodišnjom Karolinom i devetomjesečnim Leonom, koji još spavaju. Baka Fatima otpratit će Kristijana u školu u šest kilometara udaljen Vojnić.

Automobil nemaju, pa će njih dvoje u Vojnić autobusom. Šest i dvadeset je ujutro i već moraju krenuti iz kuće ako ne žele zakasniti.

Dan u obitelji

Upravo ovako počinje dan u kući obitelji Ajlec, koja već desetak godina živi u mjestu Loskunja u općini Vojnić, na području posebne državne skrbi. Kad prvi put dođete do kuće obitelji Ajlec, zadivi vas uređena okućnica. Sve je pokošeno, drva su uredno složena, orasi pokupljeni u mrežaste vreće, rascvalo cvijeće krasi kuću. Na prvi pogled idila. Dojam pojačavaju skromnost i vedrina članova te obitelji.

- Održavamo kuću koliko možemo - kaže mi Barbara dok razgovaramo u malenoj kuhinji. Ono što vam pogled u kuhinji prvo zahvati jest sudoper iznad kojeg nema slavine. Voda je samo jedna stavka od mnogo toga što im nedostaje. Mjesnom cestom prolazi vodovod, no nemaju novca da se priključe na njega. Zato se pokraj kuhinjskog elementa nalazi 12 dvolitrenih boca punih vode, koje pune kod susjeda.

KOLAPS EKONOMSKE POLITIKE Vlada povećava PDV na dječju hranu da bi imala za plaće birokrata!

Barbara i njen suprug Srećko nezaposleni su niz godina. Oboje imaju osnovnu školu. - Kada mali Leon naraste, pokušat ću se doškolovati za frizerku. To bih željela raditi - otkriva mi Barbara.

Žive od socijalne pomoći i dječjeg doplatka. Mjesečno dobiju oko 3000 kuna. Prijavljeni su na Zavodu za zapošljavanje, no kako nisu bili dugo zaposleni, ne primaju naknadu. Baka Fatima nema hrvatsko državljanstvo pa ne može ostvariti prava u Hrvatskoj. Obitelj živi u dvoetažnoj kući: kuhinja, kupaonica i tri spavaće sobe na prvom su katu, a u prizemlju je ostava. Kuća je državno vlasništvo: dobili su je na korištenje kao prognanici iz Bosne.

Dobiju donacije

I na tome su zahvalni. Kuću su opremili zahvaljujući donacijama dobrih ljudi. Osim socijalne pomoći i dječjeg doplatka, nešto zaradi Srećko honorarnim poslovima. Prošlog je tjedna kosio travu susjedu i za taj je posao dobio 30-ak kuna.

Barbara rashode poznaje u kunu. Mjesečni račun za struju je 144 kune, za slivne vode 112, za komunalno 78 kuna. Oboje imaju mobitel, no zadnji bon kupili su u travnju ove godine. Kristijanov doručak u školi plaćaju 105 kuna, a 13 kuna stoji njegova pokazna karta. Kako Kristijana baka Fatima prati u školu svaki dan, za njezinu kartu dnevno izdvajaju 27 kuna. Nemaju novca da se Fatima odmah vrati kući, pa ona od 7.20 do završetka nastave čeka Kristijana u Vojniću. Za bakin prijevoz izdvojili su ovaj mjesec 540 kuna. Fatima ne može dobiti jeftiniju kartu kao umirovljenica niti bilo kakvu pomoć zato što, kao što smo već napisali, nema hrvatsko državljanstvo.

Oko 1800 kuna svaki mjesec ostave u nabavci hrane. U nabavku odlaze jednom mjesečno, i to dan, dva nakon što im se uplati socijalna pomoć. Nemaju automobil pa zamole susjede da ih odvezu u jedan od trgovačkih lanaca u Karlovcu. Kupuju proizvode na akciji.

Što kupuju u dućanu

- Kupimo 30-ak kilograma brašna, nekoliko litara ulja, sol, kvasac, šećer. To obavezno, jer kruh ne kupujemo, nego ga sami pečemo. Zatim 12 litara mlijeka. Prašak za ručno pranje rublja i dva paketa pelena. Samo pelene stoje 250 kuna. Od mesa uglavnom uzimamo svinjetinu, jer je najjeftinija, i piletinu. Kupimo voće i povrće koje ne možemo uzgojiti sami. Na higijenu potrošimo oko 100 kuna. Čokolade i slatkiši su rijetkost - kaže.

Školske knjige za Kristijana platili su 560 kuna. Od Centra za socijalnu skrbi dobili su povrat od 280 kuna. Ne sjeća se kada je sebi, suprugu i svekrvi posljednji put kupila odjeću i obuću. To se kupuje samo ako je jako dobra akcija.

Djeca u rashodima imaju prednost. - Leon ima robicu koju je nosio Kristijan. Žao mi je Karoline. Pokušat ćemo uštedjeti nešto novca za čizmice i suknjice. Znate kakve su djevojčice - smije se Barbara dok se u dvorištu igra s Leonom i Karolinom.

Javni radovi

Oko 13.30 kući su se vratili baka i Kristijan. I dok će se Kristijan odmoriti prije ručka i pisanja domaće zadaće, Barbara će pripremiti ručak. Pomoći će baka. Tog su dana na meniju juha, pečeno pile i krumpir. Krumpir im je dala susjeda. Pomagali su joj iskapati krumpir, a zauzvrat su dobili nekoliko kilograma. Osim krumpira, ostava je puna vreća oraha koje su pokupili sami. U smočnici je nekoliko teglica pekmeza od šljiva koji su također sami radili i ukiseljenog povrća koje su sami zasadili i ubrali.

Oko 15 sati kući se vratio Srećko. Kad nema honorarnog posla, poput košenja, radi oko kuće. Nedavno je nasjekao drva iz obližnje šikare. Nisu pretjerano kvalitetna, no i to je bolje, kaže, nego da ih kupuju.

Nedavno se prijavio i na natječaj za javne radove u Vojniću. Radovi traju nekoliko mjeseci i nada se da će dobiti posao. Kada ih pitaš koliko su sretni, nasmiju se.

- Zajedno smo i to je dobro. No, kada ne radiš, kad nemaš priključak za vodu i kad djeci ne možeš pružiti sve što želiš, ne možeš u potpunosti biti sretan - kažu Srećko i Barbara.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. studeni 2024 18:35