KAMPANJA 'SVI SMO MI FRANJO' IPAK ŠALJE POGREŠNU PORUKU Profesor nije smio 'puknuti', trebao je razlikovati emocije od ponašanja

Podržavam kampanju Svi smo mi Franjo, ali ne i njezin naziv. Jer, što poručujemo time da smo svi mi Franjo? Da bismo svi trebali reagirati kao Franjo? Nikako. To nije dobar način, to nije način na koji treba reagirati u takvoj situaciji, ističe Maja Bonačić, dječja psihologinja.

Profesor koji je neadekvatno reagirao tvrdi da je godinama bio izložen provokacijama učenika, imao puno vrlo teških situacija.

Pravilnici postoje

“Jasno je da je cijeli sustav suodgovoran za to, profesor je očito imao razloga da psihički u jednom trenutku ‘pukne’, definitivno, prosvjetnim djelatnicima treba pružiti više psihološke podrške, i insistirati na tome da se provode pravila i zakoni. Zna se kako postupati s učenikom koji prvi put napadne profesora te može li se dopustiti da se to dogodi ponovo. Pravilnici postoje, ali se oni ne provode. Nastavimo li ovako, to je put u anarhiju. Uzme li svatko pravdu u svoje ruke, vraćamo se u srednji vijek. To je odraz cijelog društva, nepovjerenje u institucije, u zakone, njihovo provođenje. Ne idemo na prosvjede, ne izlazimo na ulice glasno reći što nam smeta, nego te frustracije nosimo kući ili tamo gdje radimo i u našem malom kontekstu, među ljudima kojima smo okruženi uzimamo pravdu u svoje ruke”, analizira Bonačić.

Živimo u doba kad dominira permisivno roditeljstvo u kojem djeca često nemaju gotovo nikakve granice. “No, to nije krivnja djece, nego onih koji ih odgajaju. Svaka odrasla osoba uspostavlja svoj odnos s djetetom, ako dijete nema kod kuće autoritet i granice, to ne znači da učitelj, nastavnik ili profesor ne može imati autoritet nad djetetom, biti mu vodič kroz život i motivirati adekvatno ponašanje kod njega”, kaže Bonačić te nastavlja:

Loše proročanstvo

“Djeca koja nemaju granice, jasno, imaju puno nepoželjnih ponašanja, nerijetko se događa da ih nastavnici etiketiraju kao dijete koje ima nepoželjno ponašanje pa se tu zatvori začarani krug - dijete onda cijeli život o sebi samome gradi sliku kao o nasilnoj ili zločestoj osobi. To je ono što u psihologiji zovemo ‘samoispunjavajuće proročanstvo’. Tako etiketirano dijete počinje se ponašati sukladno tom lošem identitetu koji mu je nametnut”. Dalje naglašava: “Treba baš uvijek imati na umu da odrasla osoba ima puno više kapaciteta i resursa za samoregulaciju, za samokontrolu, dijete i odrasla osoba nikad u tome nisu u istoj poziciji, a to se u ovoj raspravi izazvanoj kampanjom Svi smo mi Franjo ponekad gubi iz vida, ispada - ako je on mene napao, ja ću njemu vratiti na isti način”.

Pita što je s drugom djecom iz tog razreda, kakva je poruka njima poslana? “I njima se poručuje da, kad se netko ponaša na neodgovarajući način, i ti njega udari, vrati mu isto. Jer to je poruka koja je stigla od profesora, tj. iz njegove reakcije. Pa će se onda svi čuditi kad netko iz ljutnje, bilo koje drugo dijete, reagira na isti takav način. Ali, iz djetetove perspektive - ako tako radi profesor, ako tako rade mama i tata kod kuće, onda je to poželjno ponašanje, onda je to, valjda, pravi odgovor. Čujem i roditelje koji djecu vrtićke dobi potiču riječima ‘Ako tebe netko lupi, ti mu vrati’. A nasilje, znamo, samo dalje generira nasilje.”

Koliko god profesori bili izloženi lošem ponašanju učenika, oni kao odrasli ljudi moraju znati kontrolirati se. “Važno je da i djeci pokažemo da biti ljut nije isto što i biti nasilan. U tome je razlika između emocije i ponašanja. Takva ‘pucanja’, kako se dogodilo ovom profesoru, ne mogu biti dopuštena i treba znati koje posljedice nose sa sobom. On nije dijete, on je odrasla osoba koja bi se, unatoč zahtjevnoj situaciji, trebala kontrolirati. Tako da njegov motiv može biti opravdan, ali gubitak kontrole nije opravdan nikad.”

Četiri problema

Psiholog Ranko Rajović kaže da je vrijeme i način odgoja dovelo do “četiri problema koji su kulminirali u jedan veliki problem. Treba ga sagledati s više strana, tek onda se jasnije vidi kako ga rješavati. Prvo, kod djece nestaje tzv. duboke pozornosti, dolazi do hiperpozornosti, otežanog učenja i površnosti. Velike promjene se događaju oko nas, nove tehnologije postaju dio života, a izgleda da nismo svjesni kako može djelovati na djecu. Mozak naše djece drukčiji je od našeg, neke regije nisu dovoljno razvijene, mijenja se sposobnost obrade podataka, hiperpozornost zamjenjuje duboku pozornost”. Ističe da su kod djece koja su u dobi da kreću u prvi razred česte razne razvojne smetnje (u govoru, finoj motorici, usporenoj akomodaciji oka).

“Takvima je u startu otežano učenje i svladavanje gradiva. Ako djeca takva stižu u prvi razred, možemo zaključiti da je problem nastao prije škole. Prvo i osnovno je edukacija roditelja, ne bi li pomogli biološki razvoj djeteta.”

Kao drugi problem Rajović ističe da je “prag tolerancije djece sve niži i postaju sve razmaženija i agresivnija. Djetetu se sve više ugađa, prezaštićeno je. Sve češće je prepušteno videoigricama, virtualnom svetu i tako ulazi u problem ovisnosti, sve dobiva u tom nestvarnom svijetu (iščekivanje, radost, sreća, tuga, napetost, olakšanje, pa opet sreća, zadovoljstvo i tako u krug). Zašto bi onda dijete izlazilo iz tog svijeta, kad tamo dobije gotovo sve što mu treba i to odmah. A kad djeca dođu u realan svijet, tamo im je - dosadno, traže sve i to odmah i bez odgađanja. Ne mogu podnijeti dosadu, prag tolerancije im je nizak, neće učiti ili jako teško prihvaćaju učenje, za neuspjeh krive nastavnike, obično kažu da su ili prestrogi ili nepravedni”.

Za ta dva apostrofirana problema Rajović ističe da su odgovorni roditelji.

Nema autoriteta

Treće, navodi da živimo u svijetu gdje dobro učenje i uspjeh u školi te diploma ne jamče posao. “Djeca gube orijentaciju, ne mogu procijeniti što su prave vrijednosti, okreću se od škole.” I tako, kaže Rajović, dolazimo do četvrtog problema, toga da učitelji nisu autoriteti kao što je bio slučaj u prošlosti.

“Škola kakvu mi poznajemo sporo odgovara na izazove današnjice, poneki roditelji nisu zadovoljni i često kritiziraju školu i način rada. Djeca to slušaju i za (ne)uspjeh u školi okrivljuju školu ili svoje nastavnike. I tako dolazimo do granice, gdje nastavnici počinju gubiti autoritet, ponekad trpe ponašanje učenika s kakvim se nikad nisu suočavali, a uz to još trpe uvrede i čak prijetnje roditelja…”

Rajović sumira: “Kad sve to zbrojimo: otežano učenje, površnost, nizak prag tolerancije, agresivnost, gubitak autoriteta učitelja, jasno je da se to mora hitno zaustaviti. Kako? Ima puno toga, jer je ovo kompleksan problem, ali evo nekoliko stvari: moramo djeci vratiti duboku pozornost, uvesti inovativne i provjerene programe i tako olakšati učenje i usvajanje znanja, a učitelji moraju biti zaštićeni, ne smiju biti ostavljeni da se sami brane od bahatih, ponekad agresivnih i nepristojnih roditelja”.