Ključna spoznaja nakon presude u aferi Fimi-Media: Od 2008. do danas Hrvatska se nije bitno promijenila

Jučerašnjom presudom zagrebačkog županijskog suda okončalo se još jedno - nesumnjivo ne i posljednje - poglavlje u vjerojatno najvažnijem sudskom procesu poslijeratne i postkomunističke Hrvatske. Zagrebačko sudsko vijeće nepravomoćno je osudilo Ivu Sanadera i njegove suradnike za izvlačenje novca i ilegalno financiranje sebe i stranke preko marketinške agencije Fimi-Media. Ivi Sanaderu jučer je i drugi put u istom procesu dosuđena zatvorska kazna, a sud je odgovornim proglasio i HDZ. HDZ je i do sada bio prva i jedina hrvatska stranka optužena za korupciju. Od jučer je postao i prva nepravomoćno osuđena hrvatska stranka. Unatoč tome, HDZ je i danas nedodirljiv na vlasti: vlada u Republici Hrvatskoj, u tri četvrtine županija i u glavnini većih gradova, uključujući Zadar, Split, Dubrovnik, Šibenik, Požegu, Karlovac i (posredno) Zagreb.

Vigilantska javnost iznurena i bijesna zbog desetljetne, malarične korupcije u nekim bi drugim vremenima i u nekim drugim okolnostima jučerašnju presudu možda dočekala kao kasnu, ali slasnu zadovoljštinu. Likovala bi nad dugom zatvorskom kaznom bivšem premijeru, trljala ruke što The Partija mora vratiti 10 milijuna kuna keša poreznim obveznicima. Ali - ničeg takvog nema. Nema svjetine na trgovima, nema euforije na fejsu, nema klicanja razdragane mase. I ovu presudu, kao i nekoliko sličnih prijašnjih, javnost kao da dočekuje s rezigniranom letargijom. Jer - prošli smo štošta, naučili štošta. A tijekom posljednjih desetljeća naučili smo barem dvije stvari koje se tiču "afere Fimi-Media", a koje su, na žalost, izvjesne. Prvu: da slučaj Fimi-Media nije ni izdaleka dobio svoj pravosudni epilog. Ali, i drugu, važniju: da se od 2008., u jeku zbivanja oko Fimi-Medije, Hrvatska suštinski nije promijenila.

Sad već desetljetno iskustvo korupcijskih procesa u Republici Hrvatskoj naučilo nas je da ni jedna presuda, pa ni ova jučerašnja, u Hrvatskoj nikad nije pravorijek, kraj, posljednji sučev zvižduk. Od ranih dvijetisućitih do danas uspjeli smo naučiti da za Hrvatsku vrijedi isto ono što je za Italiju uočio britanski novinar i dugogodišnji dopisnik iz Italije Tobias Jones. U svojoj sjajnoj knjizi "Dark Heart of Italy" (Mračno srce Italije) Jones je uočio da u Italiji sudska presuda nikad nije kraj. Drugdje - u anglosaksonskom svijetu - činjenica da je poduzetniku ili političaru presuđeno znači moralnu giljotinu, posljednji sučev zvižduk.

U Italiji, piše Jones, sudska je presuda samo primljeni gol u utakmici koja traje unedogled. Sudac katkad svira poluvrijeme, trećinu ili četvrtinu, ali utakmica se igra i igra dalje, na njihov napad uzvraćate kontranapadom, na ofenzivu se odgovara regrupiranjem i novom ofenzivom. Na svaki primljeni gol uzvraća se izjednačenjem, negativni se rezultat preokrene u pozitivni, a sudska se trakavica pretvara u utakmicu s nebrojenim i neizvjesnim brojem produžetaka. Ne znam je li Tobias Jones ikad nogom kročio u Hrvatsku, ne znam zna li išta o hrvatskoj politici i pravosuđu - ali, ako ne zna, onda očito ne zna ni to da ga je s nepogrešivom točnošću opisao.

Upravo je slučaj Fimi-Medije primjer takve "neverending story", utakmice koja se igra iznurujuće, s beskrajnim brojem produžetaka. Jer, ključni događaj zbog kojeg su se Sanader i njegova stranka našli na optuženičkoj klupi dogodio se još u travnju 2007., kada je tadašnji premijer Sanader sazvao direktore javnih poduzeća i naložio im da odsad koriste usluge relativno nepoznate marketinške agencije. Jedan od ljudi koji su bili na tom sastanku, predsjednik Uprave Croatia osiguranja Damir Mihanović, USKOK-u je ispričao sve o tome još 2010.

Optužnica je podignuta još 2011., Sanader i stranka osuđeni su 2014., a u listopadu 2015. Vrhovni je sud tu presudu ukinuo iz proceduralnih razloga. Novo suđenje počelo je 2016. i trajalo do jučer, a u međuvremenu su se sudnicom valjala nebrojena imena iz političke, poslovne i estradne elite, izlazili su u svjedočenjima čak i Mišo Kovač i Thompson. U međuvremenu su preminuli i poneki odvjetnici, i bivša sutkinja, i neki od optuženih, na koncu i vlasnica agencije Nevenka Jurak. Trinaest je godina prošlo, a ovo jučer samo je još jedno "poluvrijeme" iza kojeg slijede mnoga, tek još jedna nepravomoćna presuda, povratak točno ondje gdje smo bili 2014.

To je prvi i, zapravo, manje važan razlog zašto hrvatska javnost neće klicati pravosudnom porazu "hobotnice". Jer, postoji i drugi razlog za duboku rezignaciju, a on je kudikamo važniji. Ova se zemlja, naime, kad su posrijedi "Fimi-Medije", od 2007. nije suštinski preobrazila.

Tu činjenicu - da se nije promijenila - čovjek ponajbolje sagleda kad se makne od velegradskog centra. Kad se udalji iz aula sudnice, od donjogradskih palača i zrinjevačkih platana. Da bi spoznao do koje mjere mi još živimo u "republici Fimi-Mediji", čovjek mora pogledati kako se stvari odvijaju u onoj drugoj, punokrvnoj, pravoj, nevidljivoj Hrvatskoj. U mjestima daleko od farova medija, gradićima srednje veličine u kojima je na vlasti - obično, ali ne nužno - HDZ.

U mjestima kao što je, recimo, Županja.

Ovih je dana novinar Telegrama Drago Hedl razotkrio u Županji aferu koja bi se uz zrno ironije mirno mogla zvati "kulenmedia". Otkrio je kako je gradonačelnik tog slavonskog gradića Davor Miličević tijekom tri godine od samo jedne jedine mesnice pod imenom As kupio tonu i pol suhomesnatih proizvoda, uglavnom kulena. Grad Županja u tri je godine pokupovao od Asa kulena i kobasica u vrijednosti od 285.000 kuna. No, osim samoga grada, od Asa su nezdrave slavonske delicije kupovala i gradska poduzeća, pa čak i lokalni nogometni klub NK Graničar. Klub, koji Miličević izdašno financira, kupovao je od mesnice As suhomesnate proizvode i dijelio ih nogometašima, valjda kao dio jedinstvenog, jedino kod njih okušanog dijetetnog programa za sportaše.

U "aferi kulen", međutim, postoji i drugi dio priče, pogotovo neugodan za županjskog načelnika. Miličevića, naime, optužuju da je prikriveni suvlasnik izdašno poduprte mesnice. Navodi se da je bio jamac za kredit Asu, da mu je u toj mesnici radila kći, a brat mu proizvode te tvrtke prodaje po sajmovima. U mesnici je tijekom posljednjih izbora, navodi Hedl, bio smješten i lokalni izborni stožer stranke.

Kad čovjek čita o županjskom skandalu s kulenom, ne može se oteti dojmu kako je korupcija u Hrvatskoj postala - kako to ono zovu etnolozi? - "potonulo kulturno dobro". Ne može se oteti dojmu da gledamo reprizu jednom već ispričanog velikog zapleta, ali smežuranog, svedenog na majušnu, tragikomičnu, provincijsku razinu. I afera Fimi-Media i afera kulenmedia po svojoj su političkoj strukturi slične. U oba slučaja imali ste malog, nedodirljivog vladara: jednom majušne Republike, drugi put majušnog Grada. I u jednom i u drugom slučaju taj je vladar bio šef HDZ-a. I u jednom i u drugom slučaju taj je vladar pod sobom imao javne tvrtke i poduzeća, s pripadajućom pješadijom stranačkih foteljaša. I u jednom i u drugom slučaju naložio im je da kupuju nešto što im nije trebalo od tvrtke kojoj je trebalo pumpati prihod.

U slučaju Fimi-Media taj je novac piruetom završavao u džepu vladajuće oligarhije i u stranačkoj blagajni. Je li tako u Županji, ne možemo tvrditi, ali crte između točkica možete povezati sami. Ukratko - riječ je o maloj reprizi velike premjere. Razlika je samo u ikonografiji. U premijernom slučaju, "fimimediranje" se odvijalo u klimatiziranim uredima, među gospodom sa skupim odijelima i s vizitkama golublje sive boje, u svijetu CEO-a, menadžerskih ugovora, SWOT analiza, nadzornih odbora, strateških planiranja.

Proizvod koji su ta gospoda "prijeko potrebovala" nisu bili slanine i kobasice, nego promotivni filmovi, reklamne kampanje, novinski oglasi i promotivni slogani. Brojke o kojima se radilo imale su baš puno, puno nula. U Županji, broj nula je manji, manji onoliko koliko očekujete od siromašnog pograničnog grada. Nema SWOT analiza, odijela su jeftinija, vizitke lošije dizajnirane. Ne korumpira se promotivnim filmovima, nego kulenom i čajnom kobasicom. Ali, na jedan tužni i turobni način - zapravo je sve isto.

No, između Fimi-Medije i "kulenmedije" postoji ipak jedna razlika: posljednja, ali najtužnija. Još 2012. skandal Fimi-Media mogao je utjecati na promjenu vlasti u Hrvatskoj. Taj je skandal dobrim dijelom potpomogao da HDZ drugi put u povijesti siđe sa središnje vlasti. Danas, u Županji, skandal s kulenima nije uopće faktor međustranačkih prepucavanja, nego onih unutarstranačkih. Gradonačelnika Miličevića - koji se kandidirao za potpredsjednika Županijskog odbora HDZ-a - zbog kulena ne ugrožavaju rivali iz drugih stranaka, nego unutarstranački oponenti. On za podvalu i fabriciranje afere ne optužuje pravu opoziciju, nego onu stranačku.

I to je stvarna slika "evolucije" ovog društva od Fimi-Medije do Fimi-Medije. U međuvremenu smo se pretvorili u zemlju u kojoj je jedini relevantni politički rivalitet onaj unutarpartijski. U zemlju u kojoj su ostale stranke otprilike onoliko faktor koliko je u komunizmu faktor bio Savez socijalističkog radnog naroda. Taj se proces dogodio upravo u razdoblju dok se zagrebačkim sudovima vukao Fimi-skandal: od 2010. do danas. Ostaje samo pitanje: je li se dogodio unatoč Fimi- i kulenu? Ili sasvim suprotno - zbog njih?