Na tamnome tlu Dvorane sjećanja u jeruzalemskom Jad Vašemu upisana su imena 22 logora i drugih stratišta na kojima se događao Holokaust: Auschwitz, Babyn Jar, Bełżec, Bergen-Belsen, Breendonk, Buchenwald, Chełmno, Dachau, Drancy, Jasenovac, Klooga, Lavov-Janowska, Majdanek, Mauthausen, Ponary, Ravensbrück, Sobibór, Stutthof, Theresienstadt, Transnistria, Treblinka, Westerbork. Organizatori deportacija u te logore, upravitelji logora i organizatori masovnih ubijanja, izvršitelji ili nadziratelji ubijanja na svim tim najvećim stratištima bili su odabrani odredi nacističkih policijskih snaga, pretežno iz redova elitnih SS-postrojbi. Postojala su i dva izuzetka, gdje nije bilo neposredne nacističke nazočnosti, nego su sve obavljali domaći ljudi: Guvernerat Transnistria i logor Jasenovac”, glasi početak nove knjige Ive Goldsteina “Jasenovac”, nesumnjivo najopsežnijeg istraživačkog projekta o najvećem ustaškom logoru u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.
Na gotovo tisuću stranica, Goldstein objašnjava zašto su ustaše osnovale Jasenovac, iznosi statističke podatke, međutim, prije svega, opisuje svakodnevicu, život i smrt logoraša, ali i njihovih krvnika, od Maksa Luburića i Ljube Miloša do psihopatskih ubojica poput Dragutina Pudića-Paralize ili Hinka Picillija. Jasenovac je bio carstvo zla, ali unutar logora, postojale su tisuće ljudskih sudbina, često međusobno isprepletenih na način koji je nepojmljiv u normalnom životu. Priče o ovim sudbinama temelj su Goldsteinova “Jasenovca”.
Karakter logora smrti
Jasenovački sustav logora bio je višenamjenski logor. Ustaškim je vlastima djelomično služio kao sabirni, kažnjenički i radni logor, povremeno i kao tranzitni i zarobljenički logor, ali po svojoj osnovnoj funkciji i učinku sve četiri godine prvenstveno je bio središnji logor smrti za cijeli NDH. Velika većina od oko 120.000 do 130.000 ljudi koji su ušli u jasenovački logorski sustav nije izašla živa. Ubijeno je ili je umrlo od mučenja, bolesti i gladi oko 90.000 zatočenika. Ostali su bili otpremljeni na prisilni rad za ratnu industriju u Reich ili raseljeni po nekim ratom poharanim područjima, neki i zamijenjeni s partizanima za njemačke ili ustaške zarobljenike, a neki - po raznim vezama ili amnestijama - pušteni kućama.
Međutim, prioritetni karakter Jasenovca kao logora smrti potvrđen je pri kraju rata, kad je u posljednjim tjednima u logoru još bilo oko dvije do tri tisuće živih zatočenika. Nijedan od njih nije pušten, svi su poubijani, osim njih 169 koji su ili pobjegli, ili se sakrili, ili na neki drugi način bili spašeni.
Zato nije čudno kada jedan od recenzenata, povjesničar Goran Hutinec, za Magazin objašnjava kako je Jasenovac bio dio strategije režima u NDH. “Ustaški režim u NDH osmislio je i provodio rasističku politiku masovnih zločina, koji se u potpunosti podudaraju s definicijom genocida navedenom u Konvenciji Ujedinjenih naroda o prevenciji i kažnjavanju zločina genocida iz 1948. Pritom su u provedbi takve sveobuhvatne politike koristili sve poluge državne vlasti - od zakonodavnog sustava i državnog represivnog aparata, do propagandnih i ekonomskih i raznih drugih državnih ustanova. Genocid ustaškog režima nerastavljiv je od državnog aparata NDH kojim su se koristili u njegovoj pripremi i provedbi”, objasnio je Hutinec.
Prvi zatočenici koji su od kraja kolovoza 1941. počeli stizati u Jasenovac dopremani su na osnovi usmenih naloga, bez ikakve popratne dokumentacije u kojoj bi bilo navedeno tko su i što su i na temelju koje su odredbe, odluke ili propisa dovedeni. I tako će uglavnom biti i svih narednih godina. Upućivanje zatočenika u logor s popisom imena onih kojih se otpremaju ili pravljenje popisa novodošlih u samom logoru, bili su prije izuzetak negoli pravilo. Takva je praksa proizlazila iz terorističke i genocidne naravi ustaškog režima.
Odnos logoraša i njihovih ustaških čuvara bio je ambivalentan. Ustaše i zatočenici govorili su istim jezikom, dijelili manje-više istu ili sličnu kulturu, događalo se da jedan dan komuniciraju, izmjenjuju misli, a drugi dan da zatočenik bude ubijen, opisat će Ivo Goldstein. U jasenovačkom paklu bilo je puno ovakvih slučajeva.
Jednu su večer ustaše uživali u kazališnoj predstavi koju je pripremila logoraška kazališna družina, smijali se njihovim vicevima, a onda su cijelu kazališnu družinu (izuzev jedne osobe) koji mjesec kasnije ubili. Maks Luburić vrlo je često razgovarao sa zatočenicima. Dinko Šakić smijao se vicevima koje je za vrijeme logoraške predstave činio (i na njegov račun) logoraš Slavko Goldschmidt zvani Ćelo, ali je taj isti Šakić nešto kasnije Goldschmidta izdvojio za likvidaciju. Jedan dan ustaše igraju nogomet protiv logoraša, a već sutradan opet ih masovno ubijaju; ustaša Ante Zrinušić ubio je grupnika Slobodana Micića kad je, navodno, pokušao bježati, iako su dotad bili u dobrim odnosima – i “razgovarali prijateljski, pametno i ljudski”. Ustaša Nikola Gagro zaklao je Karlu Kovačevića, “s kojim je više puta znao sjesti, razgovarati i šaliti se”. Aliju Jakića ubio je izvjesni Mario u Gradini, iako ga je Alija, poznajući ga otprije, molio da to ne čini, da neka ga pusti da pobjegne, da bježe zajedno itd. Mario se kasnije pravdao da je morao izvršiti zapovijed. Sve u svemu, Jasenovac je bio mjesto u kojem je “sudbina ovakve ljude dovodila u suprotne tabore”. Igranje nogometa, izvođenje “Male Floramye” i slična događanja zapravo su dodatni pokazatelj monstruoznosti Jasenovca, a ne argument u prilog tezi kako je režim u logoru bio relativno blag.
Stariji nisu imali šanse
Ivo Goldstein će pojasniti da mu je bilo važno ispričati priče o ljudima koji su završili u Jasenovcu, žrtvama, ali i o zločincima:
“Sva tragedija Jasenovca očituje se kada se svede na pojedinačne ljudske sudbine i tada vidite kako ni logoraši, ali niti njihovi tamničari nisu bili jednodimenzionalne ličnosti. Koliko god su ti odnosi nerijetko bili banalni, često su odlučivali o životu i smrti pojedinaca kao i čitavih skupina jasenovačkih logoraša. Kada se Jasenovac svede na historiografsku definiciju, to je bio radni logor i logor smrti, ali ispod te definicije dolazimo do prave istine. A to je da je jedan manji dio logoraša radio u Jasenovcu, ali velika većina dopremljenih u Jasenovac, odmah je bila prebacivana u Gradinu koja se nalazi na desnoj obali Save, i tamo su ubijani. Bilo je još stratišta, no Gradina je bila najveća i progutala je najveći broj žrtava”.
No, ključ priče su oni koji su ušli u Jasenovac i pokušali preživjeti. “Da uspiju, ti ljudi su se u velikoj mjeri morali dehumanizirati jer morate prestati biti čovjek da biste preživjeli u tim uvjetima. Najgora strategija bilo je očajavanje jer svi koji su opstali rekli su kako ste morali strahovito željeti preživjeti čak i u dijelu Jasenovca koji je bio radni logor. Osim toga, trebalo je biti mlad i zdrav. Prosjek starosti onih koji su preživjeli proboj 22. travnja 1945. bio je ispod 26 godina, znači, stariji nisu imali nikakve šanse za preživljavanje jer bi ih brzo dohvatila neka bolest uslijed loše ishrane, nehigijene, zime, teškog rada ili mučenja”, kaže Goldstein.
Usto su ustaše sve činili kako bi osuđenike na smrt do posljednjeg trenutka držali u nekakvoj nadi, s namjerom da ne pruže nikakav otpor kad budu ubijani. Jednom je prilikom “netko iz zapovjedništva grupi od oko 300 muškaraca i žena održao govor i rekao da idu u Njemačku na rad”. Konstatirajući da su “zamazani i ušljivi, da će državu osramotiti”, poslao ih je na Savu da se okupaju. “Tamo ćete dobiti pošteno i čisto odijelo, dat ćemo vam i cipele, da u Njemačku dođete kao ljudi, a ne kao marva. Vidjet ćete da mi nismo razbojnici, nego junaci. Kad je borba – borba je – ali kad ste u našim rukama, onda se za vas brinemo kao da ste naši. Trebali biste postati naši, ovdje ste se rodili, ovo je vaša domovina.” Ljudi su povjerovali i razveselili se, pa pomislili – “nisu ovi ustaše tako loši”. Veselo su skočili u vodu, kupali se, a onda su ih ustaše u grupama od po pet pozivali van, odvodili do nedaleke šumice, tobože zapisivali, a potom su iznenada udarali maljem po glavi. “Kupači od vlastite buke nisu ništa čuli, prskali su se vodom.”
Među svjedocima pokolja našao se i vođa HSS-a Vladko Maček, koji je shvaćao što se zbiva, mada je bio privilegirani zatočenik Jasenovca, i nije imao direktne kontakte s ostalim logorašima. Ipak je zabilježio da su ga, dok je bio jasenovački zatočenik, “mučenje i stenjanje nevinih žrtava”, “urlici i plač očajanja i krajnjih patnji pratili (...) i noću u snu”, ali on nije pokušao opisati svoje snove. Bio je svjestan da ustaše nastoje od njega prikriti stvarne strahote Jasenovca. To nije bilo moguće, iako iz svoje sobe, u kojoj su stalno bila dva do četiri čuvara, nije nikamo smio otići (osim do WC-a), premda su prozori bili “oblijepljeni tamnomodrim papirom (…) bilo je previše toga što sam čuo i morao slušati”.
Neizbrisiva odgovornost
Uz sve dokaze o ustaškim zločinima, postavlja se pitanje, kako je moguće da se u Hrvatskoj sve češće osporavaju endehazijski i jasenovački zločini? Goran Hutinec će pojasniti kako se ne slaže s terminom “revizionisti” primijenjenim na poricatelje masovnih ustaških zločina.
“Revizionizam koji nije utemeljen na ideologiji nego na utemeljenim argumentima nije sporan kao dio historiografske tradicije. Problem su oni koji teže tome da ih se prizna kao revizioniste, a koji argumenata nemaju, već svu svoju djelatnost temelje na politički motiviranim konfabulacijama ili čak izravnim falsifikatima. Razlozi fokusiranja poricatelja masovnih ustaških zločina na Jasenovac vrlo su jednostavni, i posve slijede zapadnoeuropske negacionističke uzore iz sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća. Oni su tada u nemogućnosti da uvjerljivo ospore golemu, gotovo nepreglednu količinu dokaza o odgovornosti nacističkih vlasti za organizaciju i implementaciju masovnih zločina svjesno odlučili zanemariti gotovo sve pojedine elemente počinjenih zločina i usmjerili oštricu svojih napada na postojeća znanja o logorskom sustavu Auschwitz-Birkenau. Nadali su se da će napadajući najpoznatiji element čitavog procesa uspjeti dovesti u sumnju ukupno znanje o nacističkim masovnim zločinima i odgovornost vodećih nacista za njihovu provedbu. Identičan je proces u Hrvatskoj, u kojem poricatelji ustaških zločina pokušavaju osporiti spoznaje o jasenovačkom logorskom sustavu jer nemaju snage u pitanje dovesti sve ostale elemente ustaške rasističke politike masovnog terora koja je rezultirala genocidom”, drži Hutinec.
Na kraju, poslije rata u emigraciji nekoliko bivših ustaša s vremenom je postalo spremno samima sebi i pred javnošću priznati da je NDH bio zlo te da su i oni osobno bili akteri toga zla. Jedan od tih, koji je to možda najdublje spoznao, bio je Eugen Dido Kvaternik. Možda i nije sasvim paradoksalno da je veliki tvorac ustaškog zla, najveći poslije Pavelića, postao i najrječitiji pokajnik. U Nikolićevoj Hrvatskoj reviji u Buenos Airesu, Dido Kvaternik je 1952. napisao: “Naš narodni pad tako kratko vrijeme nakon uspona 1941. uzrokovan je stalnim i opetovanim kršenjem osnovnih etičkih i moralnih zasada. Notorna je činjenica koju ne možemo nijekati, da je za vrijeme prošloga rata i s hrvatske strane učinjeno teških izgreda, koji s moralnog stanovišta sačinjavaju grijeh, s pravnoga zločin, a s političkoga ludost. Zato našu odgovornost pred poviješću nitko neće moći izbrisati”.
Upravo zato, priču o Jasenovcu treba stalno ponavljati.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....