'Ko je umra, umra je, a svi ostali su vraćeni u dom. I da sad mi idemo među njih... Ne, vani nećemo ići na ovaj način. Ne dolazi u obzir!'

"Od 18. svibnja 2020. omogućuje se izlazak iz prostora u park ispred doma i posjete korisnicima uz strogo pridržavanje epidemioloških mjera i to od 10 do 11.30 i od 17 do 18.30 sati. Ulaz i izlaz s pomoćne porte, posjete su moguće samo u vanjskom prostoru uz nošenje zaštitne opreme - maske i rukavice, te pridržavanja mjera fizičke udaljenosti, a u slučaju lošeg vremena omogućit će se u zasebnoj prostoriji uz poštivanje svih mjera. Molimo cijenjene posjetitelje da sa sobom ponesu osobnu iskaznicu, jer je obavezno identificiranje svih posjetitelja pri dolasku i odlasku iz doma", stoji u obavijesti koja je ovog vikenda osvanula na katovima apartmanskog dijela Doma za starije i nemoćne osobe Split u Vukovarskoj, najpoznatijeg žarišta koronavirusa Splitsko-dalmatinske županije, uz natipkan potpis ravnatelja Ivana Škaričića, javlja Slobodna Dalmacija.

Nakon više od šezdeset dana pedesetak stanara apartmanskog dijela splitskog doma (trenutno ih je toliko, jer su ga neki zbog epidemije privremeno napustili) od sutra prvi put može izaći iz svojih garsonijera nešto većih od dvadesetak kvadrata i doživjeti kakvu takvu, slobodu kretanja. No, pitanje je koliko će njih iskoristiti tu dugo priželjkivanu priliku - hoće li želja nadvladati strah ili obrnuto? Vodstvo doma nije im, naime, omogućilo izlazak u park preko ulaza u njihov dio doma do kojega ne mogu doprijeti stepeništem, jer je prolaz od vrha do dna zagrađen debelim najlonom. Van mogu izaći jedino preko druge porte, kojom se ulazi i izlazi iz dijela doma u kojemu se proširila zaraza.

- Niko s našega kata neće izać, tako smo se dogovorili. Pa tko će prolazit hodnikom u kojemu su bili bolesni i zaraženi?! I na staru portu? To nije primjereno za nas... Možda neki i oće, ali većina neće. S našeg kata niko ne želi ići kroz taj hodnik i stacionar. Pa tko bi želio ići među bolesne ljude, koji su bili u "Biokovci" u Makarskoj ili u bolnici?! Ko je umra, umra je, a svi ostali su vraćeni u dom. I da sad mi idemo među njih... Ne, vani nećemo ići na ovaj način. Ne dolazi u obzir - kazala nam je jedna korisnica (podaci poznati redakciji) garsonijere u apartmanskom dijelu doma. A još u petak se, ne znajući za aktualnu odluku koja je osvanula na katovima u subotu, ponadala kako je na korak do slobode.

- Ponovo su došli kućni meštri, nešto tuckali. Mi se poveselili, mislili dižu konačno taj najlon da možemo izaći. Sva sretna kažem prijateljici iz susjedne sobe:"Eno, pada most". Malo san se šalila, gledala san Šprajca u četvrtak kad je na kraju rekao: "Dragec, pada most". Kasnije mi otišle vidjeti jel najlon skinut, kad ono zakovano skroz. Ne znam šta ćemo, morat ćemo u štrajk. Neće bit druge... Ovo je stvarno bezobrazno - ljutito će stanarka. Da im nema prozora i balkona, veli, više ne bi znali što bi sa sobom. Izolacija udara na psihu, računi stoje neplaćeni, liječnički pregledi neobavljeni... Vode brigu sami o sebi, čiste i disciplinirano se pridržavaju mjera, pospremaju svoj stambeni prostor, samostalno kuhaju, nisu ovisni o domu po bilo kojoj osnovi. A dva mjeseca su pod ključem, što im izuzetno teško pada, piše Slobodna Dalmacija.

- Gledamo na televiziji, svi slobodno šetaju, idu gdje žele... Pa tko nama ima pravo oduzeti slobodu kretanja? Ima ljudi koji nisu dva miseca platili režije, nisu digli mirovine, ništa... Pa što oni misle?! Neki bacaju rodbini račune u kesama, znaju im pinove, pa dignu novce na bankomatima i plate. Oni koji imaju nekog svog spuštaju i dižu stvari konopima. Pa je li to rješenje? A što s onima koji nemaju nikoga da to učini umjesto njih? Ovo je suludo - nemoćno će stanarka apartmanskog dijela doma u Vukovarskoj. Samo bi ih, kaže, spasilo jedno rješenje, smirilo im psihu...

- Želimo mogućnost kretanja kroz naš ulaz, da se skinu taj najlon. I sad gledam na televiziji kako ljudi slobodno šetaju, a mi nemamo nikakva prava. Evo, ovde s prozora gledam ljude iz ulaza do našeg, oni su na 75A. Nikad nisu stavili masku, idu u spizu, sidnu na klupu kad se vrate, puše, vode pase u šetnju, a mi ne možemo nigdi. Sama više ne znan šta ćemo i kako ćemo. Samo da nas puste... Sidin ka ćuk u ovih dvadeset kvadrata više od 60 dana. Nisan više normalna. Jedino da zovemo policiju?!