Tvrtko Jakovina, profesor na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu: Završit će kao i njegovi prethodnici, jednako kao i maršal Tito
Za odlazak Franje Tuđmana iz hrvatskih javnih prostora, s trgova i premještanje njegovih spomenika na ista mjesta gdje su premještani spomenici prethodnih hrvatskih vladara trebat će pričekati još neko vrijeme. Mnogi od članova stranke koju je osnovao bit će prvi koji će zagovarati takav prekid s prošlošću. Neće to biti ništa drugo i drugačije od sudbine koja je od istih ljudi zadesila cara 1918., pa kralja 1941., pa poglavnika 1945., pa maršala od vremena Tuđmana sve do premijera Plenkovića. Ne može biti drukčije jer se model vladanja Hrvatima u posljednjih stotinu godina jedva promijenio. Hrvati stalno glasaju za jednu stranku ili staju na stranu jedne stranke. Jednom je to Stjepan Radić, pa je Vladko Maček, pa kod dijela Pavelić i još više njih Tito, pa je sada Tuđman. Jednom je to Seljačka stranka, pa ustaški pokret, pa KPH i SKH, pa HDZ i SDP. Sve su to isti ljudi, iste ili vrlo slične elite koje njeguju isti odnos prema prošlosti, a zapravo samo žele ostati na vlasti. Takav odnos prema demokraciji i ustroju društva, takvo vjerovanje u vođu, kažnjavanje slobodnog mišljenja i nezagovor meritokracije najgore je od onoga što je baština Tuđmanove vladavine. Tako je bilo u trenutku njegove smrti, tako je, samo još izraženije, i 20 godina nakon što ga nema. Tuđman je demokraciju razumijevao baš kao i njegovi prethodnici iz 20. stoljeća, nemoderno i zapravo iliberalno. Takav je onda bio i njegov odnos prema prošlosti, što zapravo znači da će on, u društvu koje nije ozbiljno otvorilo i raspravilo nijednu bolnu temu iz njegove vladavine, završiti kao i svi njegovi prethodnici koji su bili jednaki. Brojni članovi pokreta koji je Tuđman stvorio spremno će odbaciti sve što im smeta. Tuđman nije stvarao partiju, stvorio je pokret u kojemu mjesta ima i za Plenkovića, ali i za Culeja ili Karamarka, u kojoj su doma i klerikalci i tehnomenadžeri, oni koji su u partiji samo zato da dobiju posao ili napreduju jer drukčije u zemlji niti ne ide. To je Tuđmanova golema pogreška. Pogreška je da je HDZ stvorio kao nacionalistički SKH. Zato Hrvatska nikad nije postavila temelje razvoja demokracije zapadnog tipa i sve je sličnija dubokoj periferiji nego koru Zapadne Europe.
Kad su stvarali HDZ, u vodstvu pokreta bili su gotovo listom bivši partizani, nositelji partizanske spomenice, visoki partijski i policijski funkcionari u socijalističkoj Hrvatskoj i Jugoslaviji - Franjo Tuđman, Josip Manolić, Josip Boljkovac, Šime Balen, pa onda nešto mlađi, ali isto s okusom partizanske borbe, Stipe Mesić, kao i oni mlađi, koji su bili u tehnomenadžerskom krilu tog pokreta, pa i dobar dio onih koji su bili u desnom krilu HDZ-a, u golemom su broju bili članovi Partije ili dio socijalističke elite u kulturi, gospodarstvu, znanosti, kao Škegro, Gregurić, Vrdoljak. Kao što je iz carske elite velik dio preliven u kraljevsku, iz HSS-ovske u ustašku i partizansku, tako se i iz Titova pokreta velik broj prelio u HDZ, a dio ostao u SDP-u. Drukčije nije moglo biti u maloj zemlji, s malom elitom, s malim brojem obrazovanih ljudi. Tuđmanova je odgovornost ne to što je s takvim ljudima gradio Hrvatsku - to je bio jedini put da se Hrvatska stvori. Zar bi nam bilo bolje da generali Stipetić, Tus, pukovnik Agotić, Vinko Vrbanec, oba Jastreba, Martin Špegelj i admiral Domazet Lošo na kraju nisu došli na hrvatsku stranu? Isto vrijedi za diplomate. To je bilo dobro i potrebno. Problem je, pa i problem s Tuđmanovom baštinom, zato što nije znao dovoljno dobro nositi se ni sa svojim, a onda ni s ukupnim povijesnim naslijeđem.
Danas je Tuđman nepropitivan, osim kod ponekih znanstvenika i novinara. Hrvatska ima narativ koji je zapečaćen saborskim, političkim deklaracijama, kako to već jest u mnogim nedemokratskim ili nesigurnim društvima. Sudske presude, kojih smo se bojali, jer bi nam, tobože, Haag mogao pisati povijest, ne vrijede ništa. Ministri u Vladi i predsjednica RH, njezini savjetnici, izruguju se, ratni zločini nisu nikakva prepreka ako ste domoljub, ako vas Sabor, dakle HDZ, takvim vide.
Kada se takva apologija jednom rasklima, poblijedi, kada neke buduće generacije Hrvata ili onih koji će studirati Republiku Hrvatsku, ako ne iz zemlje, jer malo će naših đaka u našim školama dobiti dovoljno obrazovanje da postavljaju pitanja, onda oni izvan zemlje, naši koji su danas u Irskoj ili Njemačkoj, slika o Tuđmanu bit će puno drukčija i takva će analiza, baš kao i u Titovu slučaju, trajati desetljećima. Kada se postavi pitanje o ulozi očeva i Oca Domovine u tretmanu manjina ili tretmanu nekih koji su, kao i Tuđman, nosili uniformu JNA, ali su istjerani iz stanova u nizu gradova, sudbine velikih tvornica, međunarodne izolacije, obitelji Zec, pravosuđa koje nije funkcioniralo, a čišćeno je da bi bilo bolje, Tuđmanov portret neće biti tako dalek, neupitan, nedirnut. Takva će pitanja doći, a onda će se morati pitati jesu li u prikazu Hrvatske 1990-ih bili u pravu sabornici ili golem broj onih koji su u stranoj literaturi i medijima Tuđmana već portretirali.
Što je Tuđman razgovarao i dogovarao s Miloševićem? Što se događalo u Bosni tijekom rata i kolike su tu pogreške? Zašto je o Konavlima pregovarao s Republikom Srpskom? Zašto su Hrvati u BiH surađivali s Radovanom Karadžićem? Koliko je odgovoran za ratne zločine ili zašto ih nije oštro kažnjavao? Zašto je tolerirao lopovluk i pokrenuo privatizaciju koja je slomila kičmu industrije? Zašto je branio privatizaciju koja je postavila temelje bijega stotina tisuća ljudi iz zemlje? Zašto nije pripremio normalne nasljednike? Koliko smo izgubili izolacijom od Europe kada je on bio na čelu zemlje i kada s Hrvatskom rijetko tko da je pregovarao? Tuđmanu je na pogreb došao jedan, turski, predsjednik. Čak je i slovenski predsjednik Milan Kučan došao ranije, pokloniti se, ali ne i biti na pogrebu. Kako tumačiti vladavinu u kojoj je sin na čelu tajnih službi, u kojoj se članovi obitelji voze helikopterima, u kojoj se unuke prati kao zvijezde? Zašto su njihovi poslovi propali i kako su do njih došli? Zašto je dopustio da se zemlja ponovno zaustaši, da iz rata u kojem je bila žrtva, zbog politike u Bosni i Hercegovini, postane nešto drugo? Kako ćemo opisati godine koje su trebale da Hrvatska uđe u Vijeće Europe, kao da je riječ o ozbiljnom ispitu? Zašto su deseci tisuća ljudi demonstrirali zbog gušenja slobode medija i Radija 101? Zašto nije priznavao rezultate demokratskih izbora? Zašto smo skoro ušli u sukob s NATO-om, o čemu su mnogi svjedoci progovarali, kada se činilo da kult Tuđmana neće biti stvoren ili su bili u nemilosti? Koliko je njegov umjetnički ukus provincijalizirao Hrvatsku? Slave li demokratski vođe rođendane u Nacionalnom kazalištu? Zašto su rušeni spomenici diljem zemlje i zašto nitko, nikada, nije za to odgovarao? Kakav su čovjek i administracija oko njega koja šuti o teškoj bolesti nekoga tko odlučuje o svemu? Kako je, konačno, izgledalo donošenje odluka u mjesecima kada je Tuđman bio ozbiljno bolestan? Koja je njegova odgovornost za počinjene zločine nakon rata? Kolika je njegova odgovornost u kadrovskim odlukama na svim razinama, od HAŠK-Građanskog i Croatije pa do imenovanja posve nesposobnih ljudi na najvažnije dužnosti? Kako, konačno, objasniti čovjeka koji je o sebi govorio kao o revolucionaru i marksistu još 1989., a onda postao (samo) nacionalist? Kako se to uklapa u sakrosanktni narativ?
Hrvatska će se jednom morati objasniti i reći zašto nije zemlja vladavine prava, nije zemlja dobrih škola, nije zemlja poželjnih sveučilišta, nije zemlja organizirane uprave, nije zemlja u koju se ljudi useljavaju, nije zemlja brojnih patenata i izuma, nije zemlja dobre poduzetničke klime, nije zemlja meritokracije. Takva se zemlja u svijetu ne cijeni, što god da pričali naši političari. Nije to samo Tuđmanova odgovornost, ali jest golemim dijelom njega i onih koje je imenovao na visoka mjesta.
Kada se jednom Hrvatska prestane uspoređivati sa zemljama koje ne postoje, prethodnim vladarima koji su mrtvi već 40 godina ili izvlačiti na sukobe koji su davno završeni, kada ljudi prestanu vjerovati u bajke o ekskluzivnosti njihove patnje, osobitoj surovosti Srba, nemogućnosti da itko razumije hrvatsku bol i osjećaj da su naši branitelji jedini hrabri, kada se prestane vjerovati u laži o starim hrvatskim pozdravima i javno kaže ponešto o svetosti Crkve u Hrvata, Tuđman, čitava hrvatska politička elita, izgledat će drukčije nego što se sada (samo)prikazuje.
Bit će to trenutak kada će Franjo Tuđman biti odbačen, ali će i dalje izgledati solidnije od mnogih kasnijih hrvatskih vođa, posebno onih koji su stvoreni unutar njegova političkog pokreta. Iako nije često isticao da je general - a jest, primjerice, kada je u Vukovaru ubijen general JNA Mladen Bratić kojemu su sada u Novom Sadu podigli spomen-ploču u sobi čiju je obnovu financirala norveška vlada, ta mu je uloga odgovarala. Vodio je zemlju u teškoj ratnoj situaciji, organizirao obranu, uspio je voditi zemlju do pobjede. Tuđman je djelovao i bio iskreniji od mnogih drugih političara, nije mogao lako govoriti neistinu jer se to odmah vidjelo. On je napisao bizarnu invokaciju u Ustavu RH, izabrao 22. lipnja kao Dan antifašističke borbe i državni praznik, što su sada jedine brane da zemlja posve ne potone u revizionizam. Bio je čvrst. Šteta što je bilo tako puno pogrešaka u vladavini Franje Tuđmana. Još je veća šteta što su toliko puno griješili oni koji su se u njega zaklinjali.
----------------------------
Davor Marijan, povjesničar zaposlen u Hrvatskom institutu za povijest: Najoklevetanija osoba suvremene hrvatske povijesti
Dvadeset godina nakon smrti o Franji Tuđmanu i dalje nema suglasja. Za neke je kriv za sve probleme koje Hrvatska ima i koju stoga proglašavaju promašajem i neuspjelim projektom. Na drugom spektru mišljenja su oni koji mu zbog uspostave Hrvatske sve gledaju kroz prste. Upravo je Hrvatska os oko koje se vrti lik i djelo, a i smisao onog kompleksa koji se ponekad, i često pejorativno naziva tuđmanizam.
Tuđman je u mnogočemu reprezentativni primjer hrvatske elite druge polovice XX. stoljeća. Politički je krenuo od Radićeva HSS-a, a u Drugom svjetskom ratu se priklonio komunističkoj opciji, za koju je dulje vrijeme bio uvjeren da je u sklopu Jugoslavije riješila i hrvatsko pitanje. Kao poslijeratni general JNA i partizanski povjesničar do potkraj 1960-ih bio je tipičan primjer pripadnika povlaštene političke elite. Uspeo se relativno visoko u hijerarhiji te elite, čini se bez mnogo razmišljanja o svakolikoj podlozi na kojoj se temeljio njezin status. No, također izdvojen je iz tog povlaštenog kruga u trenutcima kada se činilo da je režim čvrst i postojan. Slom hrvatskog proljeća 1971. riješio ga je iluzije jugoslavenstva. Potom je dva desetljeća bio politički nepodoban i otpadnik tijekom koga se emancipirao od Jugoslavije i komunizma i transformirao u hrvatskog nacionalista. Vrijeme disidentstva iskoristio je da pripravan dočeka novu priliku. Odavao je dojam osobe s misijom, što je nesumnjivo i bio.
Kada je došlo njegovih pet minuta, predvodeći Hrvatsku demokratsku zajednicu pokazao se jedinim doraslim zahtjevima vremena. Generalski pedigre se u tim prijelaznim vremenima teško može previdjeti i to je značajan dio glasača honorirao na proljetnim izborima 1990. U javnom nastupu bio je ukočen i krut, mnogima i nesimpatičan, što većem dijelu Hrvata nije bila zapreka za potporu, posebice nakon međunarodnog priznanja hrvatske države. Njegov recept za ideološke podjele bila je pomirba kojom je bivšem sustavu priznavao i dobre učinke protiveći se njihovom “posvemašnjem zatiranju”. Potpunom negacijom Tuđman bi negirao i samog sebe. Stoga je njegovo ponašanje iznenadilo dojučerašnje baštinike vlasti i političke moći. Tuđman nije, kako bi se to očekivalo u vremenima preokreta, nakon pobjede skidao glave i vješao komuniste po banderama. Najbolje je funkcionirao u ratnim uvjetima i izvanrednim okolnostima na spoju nečega što nije ni rat ni mir. Govoriti da bi netko tada bolje funkcionirao je groteskno, kao što su i pokušaji da se vojna pobjeda u ratu pripiše nekim generalima JNA koji tijekom rata nisu opravdali svoj mirnodopski čin. No, premda se zalagao za demokraciju upitno je njegovo razumijevanje iste. Bio je proizvod vremena u kojem demokracije nije bilo, što mu se spočitava iz pojedinih krugova koji su također dijelili iste formativne okolnosti. Okončanjem rata i mirnom reintegracijom Hrvatskog Podunavlja 1998. realno je okončana i njegova državnička uloga. No kao mnogi prije njega, nije znao kada treba otići. Dolazila su nova vremena u kojima se nije najbolje snalazio. Uostalom, uskoro je preminuo na više nego simboličnom isteku XX. stoljeća, kao da je i sudbina željela reći da za novo stoljeće i tisućljeće trebaju novi ljudi. Na žalost oni koji su došli nakon njega uglavnom su imali više demokratskog deficita od njega. Umjesto da na temelju koji je Tuđman postavio grade bolju Hrvatsku oni su pokušavali iščupati upravo temelj. Očito neuspješno, no ideološki rat i podjele u Hrvatskoj i danas su vrlo jake, premda ne koliko u prvom desetljeću stoljeća kada su detuđmanizaciju neki krugovi nametali kao primarni nacionalni interes, iako se radilo o čudnoj mješavini osobnih taština, žala za propalom jugoslavenskom državom i glorificiranja Europske unije kao nove zajednice koja nam je neophodno potrebna.
Dobrim je dijelom je upravo zbog toga Tuđman postao najoklevetanija osoba suvremene hrvatske povijesti. Krivi ga se za sve što je učinio i što je propustio učiniti. Posebice su problematični prigovori o sporoj demokratizaciji i izgradnji pravne države, gdje su za njega postavljeni previsoki standardi. Uz to se potpuno zanemaruje učinak rata na Hrvatsku i činjenica da sustav nije uopće bio restriktivan koliko je mogao biti u takvim okolnostima. Primjerice, tijekom rata jedan Feral Tribune teško da bi izlazio i u državama s dugom tradicijom demokracije. Tuđmanovo predsjedničko djelovanje karakterizira jako nastojanje da do željenog cilja - suverene Hrvatske dođe na miran način. To se nastojanje posebice dobro uočava u odnosu prema JNA i njegovu odbijanju da dade zeleno svjetlo za sukob s njome već potkraj 1990., što mu je kasnije stvorilo vrlo velike probleme i u HDZ-u.
Kritičari mu posebice zamjeraju zbog odnosa prema Bosni i Hercegovini. Tuđmana se optuživalo da je tamošnje Hrvate okrenuo protiv Sarajeva, što je tvrdnja koja ne vodi računa o činjenicama. Nema dvojbe da Tuđman nije vjerovao u budućnost BiH nakon što je Srbija osporila njezine granice. Do početka 1992. vjerovao je da je podjela između triju naroda način da se izbjegne rat u BiH, a nakon što je u veljači 1992. podržao referenduma o neovisnosti, zalagao se da Hrvati dobiju svoj entitet. Javno je govorio da sumnja u opstojnost BiH i njegov odnos prema toj republici nije bio zaplotnjački. Naprotiv, 1991. se našao pred pritiskom dijela hrvatskih krugova iz BiH koji su željeli da se krajevi s većinskim hrvatskim stanovništvom priključe Hrvatskoj. U tom je smislu očito vodio računa prvenstveno o interesu Republike Hrvatske i na takvo što nije mogao pristati jer bi posljedice za teritorijalni opseg Hrvatske bile katastrofalne. Uz smirivanje radikalizma kod Hrvata u BiH pomogao im je da se 1992. na većem dijelu teritorija obrane od srpskih napada, kao i da BiH opstane kao politički i zemljopisni pojam. Uza sve navedeno, odnos prema BiH ne može se svesti na relaciju Tuđman - Bosna i Hercegovina, već na obostrani odnos Bosna i Hercegovina - Hrvatska, odnosno Hrvatska - Bosna i Hercegovina.
Uz privatizaciju koja je potpuno neistražena, iz današnje perspektive se čini da je Tuđmanov najveći grijeh to što je nužnu dekomunizaciju podredio pomirbi Hrvata, premda je očito da se u kontekstu koji je određivao agresivni srpski nacionalizam odlučio za najmanje loše rješenje. Nadao se da će političko pomirenje biti dostatno da riješi podjele i nejednakost koja je forsirana gotovo pola stoljeća. Poslije se pokazalo da pomirba nije moguća, no za to su trebale proći godine nakon Tuđmanove smrti. Koliko je vjerovao u pomirbu, vidi se iz kadrovske politike, koja je možda i najproblematičniji dio njegova državništva. Prihvaćao je sve koji su bili spremni sudjelovati u stvaranju Hrvatske bez obzira na njihovu političku prošlost i trenutačne svjetonazore, pogotovo ako su se bili voljni učlaniti u HDZ. Činio je greške i imao je i loših procjena. No, to ga pokazuje kao čovjeka, a ne sveca ili diktatora, ovisno o kutu političkog gledanja. Uz sve navedeno bio je državnik, najveći ako ne i jedni kojeg su Hrvati imali u prošlom stoljeću (onaj drugi Zagorac je ipak bio Jugoslaven).
----------------------------
Tonči Tadić, fizičar i bivši političar; čan HSLS-a, a potom HSP-a; u dva mandata saborski zastupnik: Hrvatska je bila njegov projekt, do razine dizajna grba i zastave
O dr. Franji Tuđmanu, prvom predsjedniku neovisne Hrvatske i najvažnijoj osobi novije hrvatske povijesti najbolje je govoriti s povijesnim odmakom. Danas, 20 godina nakon njegove smrti može se reći da je jedino on, u odnosu na njegove nasljednike, znao i razumio značenje posla i funkcije predsjednika Republike Hrvatske, te da je svoju dužnost dobro obavljao u najtežim trenucima za Hrvatsku.
Da se razumijemo, nisam član HDZ-a, nisam to nikada bio, nisam nikada glasao ni za njega, niti za HDZ. No treba iskreno priznati da je Tuđman bio klasa za sebe u odnosu na sve svoje nasljednike na Pantovčaku. Njegovo predsjednikovanje Hrvatskom najbolje opisuje izreka Winstona Churchilla: “Ako se baviš politikom i dio ljudi te mrzi, to znači da si jednom imao neko čvrsto stajalište o nekoj temi, i s time si se zamjerio tom dijelu ljudi. Ako te pak nitko ne mrzi, to znači da nikada u politici nisi imao nikakva čvrsta stajališta”. Tuđman je imao vrlo čvrsta stajališta, no činjenica je da su njegovu sliku stanja u Hrvatskoj i svijetu stvarali ljudi koje je okupio oko sebe na Pantovčaku.
Drugo što mu treba priznati jest to što je znao prepoznati povijesni trenutak za osamostaljenje Hrvatske. Odnosno da je taj važan posao moguće obaviti baš tada, jer se nije moglo prije, a poslije će biti sve teže, ako ne i nemoguće. Vrlo vjerojatno je pretpostavljao da će osamostaljenje Hrvatske možda dovesti do rata, ali se nadao dogovoru i mirnom razlazu SFRJ poput mirnog razlaza SSSR-a. Tuđman je nastojao izbjeći rat jer je znao koliko je Hrvatska vojno slaba 1991., i znao je što bi za Hrvatsku značio poraz u ratu - seriju Škabrnji i Vukovara. Ali kad je bio u prilici vojno uzvratiti, kad je Hrvatska vojno ojačala to je i učinio - u Bljesku i Oluji 1995. No posebno treba cijeniti njegovu procjenu da 1996. ne trebaju izginuti tisuće mladih vojnika u oslobađanju Istočne Slavonije, Baranje, Vukovara i Zapadnog Srijema, ako se integracija tih područja može provesti bez krvi.
Treće što mu treba priznati jest to što je imao osobne petlje od nule stvoriti stranku - pokret koja će taj povijesni trenutak iskoristiti, odnosno pobijediti na izborima, formirati novu vlast, te predvoditi dva istodobna procesa: proces tranzicije iz komunizma u višestranačje kao u ostatku Istočne Europe, te proces razdruživanja Hrvatske iz SFRJ. To je tim veći uspjeh zna li se s kojim je kadrovima u HDZ-u zapravo raspolagao, s kime se upustio u taj posao. Za Tuđmana je sve bilo jasno: on je nukleus stranke, on je nukleus buduće neovisne države. Republika Hrvatska je bila njegov projekt, do razine dizajna grba i zastave.
Znao je, svojim iskustvom iz 1945. da je preuzimanje vlasti tek manji dio posla. Daleko je teže očuvati i stabilizirati stečenu vlast, a za to pak treba imati iskusne kadrove. Zato se oslanjao mahom na prokušani partijski kadar. Svatko tko je htio biti pri novoj vlasti rado je trampio člansku knjižicu SKH s iskaznicom HDZ-a. Glavninu HDZ-a na nižim razinama činili su pak ljudi koji su osjećali “da je došao njihov trenutak”, iako s nikakvim političkim iskustvom, posebno ne u SKH.
Problem je bio jedino u tome što 1990. ni Tuđman ni itko u Hrvatskoj nije točno znao kako ta višestranačka demokracija izgleda, koja je svrha trodiobe vlasti, zašto je nužna neovisnost sudstva itd. Vrlo stari građani s nekim iskustvom demokracije sjećali su se hrvatske politike iz 1930-ih. Bilo je i povratnika u Hrvatsku iz zemalja s dugom i posve različitom demokratskom političkom tradicijom. No jedino političko iskustvo u Hrvatskoj su 1990. imali bivši ili tadašnji članovi SKH-SDP, pa su sve stranke stvarane po “demokratskom centralizmu” pa tako i HDZ.
Često se Tuđmanu iz “lijevih” paleo-komunističkih krugova prigovara kako nije bio dovoljno antifašist u svojoj izgradnji moderne hrvatske države, iako je upravo Franjo Tuđman bivši partizan, kojeg je u mladosti politički formirao antifašizam. Antifašizma i Tita se nikada nije odrekao! Tuđman je doduše baštinio dio Titove tradicije - od okruženosti ulizicama, netrpeljivosti prema drugim strankama, do prikazivanja svojeg autoriteta kroz sjaj predsjedničke dužnosti i raskošne uniforme. Usput, Tito je volio lov, pa je svaki nadobudni komunistički političar imao lovačku opremu. Tuđman je pak volio tenis, pa je igrati tenis značilo biti u duhu vremena u Tuđmanovo doba.
Tuđman je vjerovao da je budućnost demokratske i samostalne Hrvatske članstvo u EU i NATO-u. Uostalom, i Tuđmanov HDZ i sve hrvatske političke stranke 1990. su imale u svom programu ulazak Hrvatske u Europsku ekonomsku zajednicu, današnju EU. Tada nitko nije bio euroskeptik, ponajmanje u Tuđmanovom HDZ-u, jer je ulazak u EU značio konačni odlazak Hrvatske s Balkana.
Problem hrvatske tranzicije u Tuđmanovo doba je to što se odvijala paralelno s ratom. Nije tu bilo vremena za neke finese, niti za rasprave o temama pred-politike ili proto-politike, za koje su imali vremena i volje recimo Slovenci, Česi, Mađari ili Poljaci. Dakle, za promišljanja i odgovore na pitanja poput: Koja je svrha postojanja hrvatske države? Koja treba biti uloga Hrvatske vlade i Sabora, a koja predsjednika? Kakvu državu želimo i kakvoj demokraciji težimo? Kakve stranke želimo, odnosno što nam je neprihvatljivo na političkoj sceni? Trebamo li provesti lustraciju kao ostatak Istočne Europe ili su samo kod nas stupovi komunističkog režima bezgrešni? Kako provesti ekonomsku tranziciju da bude pravedna i osigura gospodarski rast i društveni razvoj? Sve to pokrivala je Tuđmanova sintagma o “potrebi duhovne obnove hrvatskog naroda”, iako vjerojatno ni on sam nije znao što to znači, ali je dobro zvučalo. Obnova na što? Na stanje prije komunizma 1930-ih, na stanje prije 1918.? Ili prema standardima zapadne Europe?
Doduše, Ante Starčević, “Otac Domovine”, je dao definiciju svrhe postojanja hrvatske države, a baš na Starčevića se Tuđman često pozivao. Starčević dakle kaže: “Svrha postojanja hrvatske države je blagostanje hrvatskog naroda!”. No ekonomska tranzicija u Tuđmanovo doba, posebno nakon pobjede u Domovinskom ratu 1995. jamačno nije bila nadahnuta Starčevićem. Kako uopće opravdati vruću želju da se hrvatsko gospodarstvo privatizira usred rata ili neposredno nakon njega, kad je jasno da u porušenu zemlju neće ući nikakav zdravi kapital radi ratnog rizika? U ime koga je to učinjeno? U ime radnika u zbjegu, onih razorenog doma, ranjenih ili unesrećenih s pobijenom obitelji? Tko je od tih malih, običnih ljudi koji su u blatu i snijegu zaustavljali agresora i branili Hrvatsku imao potrebu za baš takvom privatizacijom? Nitko! Osim onih koji su smatrali svojom “zadanom zadaćom” (da upotrijebim taj omiljeni termin dr. Franje Tuđmana) potrebu da se narodna imovina obezvrijedi i upropasti ili za ništa raspodijeli podobnima i uz posredovanje podobnih, koji će pak znati cijeniti tu učinjenu uslugu. No za Tuđmana su sve to bile sitnice prema povijesnom činu stvaranja samostalne države.
----------------------------
Jurica Pavičić, filmski kritičar, književnik i novinar Jutarnjeg lista: Od Tuđmana je ostalo, nažalost, puno toga. I previše
Godine 1977. glasoviti astrofizičar Steven Weinberg objavio je znanstveno-popularnu knjigu pod naslovom “Prve tri minute”. U toj knjizi Weinberg tumači kako svemir doista postoji bilijunima godina. Ali, sve ono bitno - zakoni fizike, elementi, sve ono što će stvoriti planete i galaksije - dogodilo se u prve tri minute.
I suvremena Hrvatska nastajala je svojevrsnim “big bangom”, eruptivnim nizom zbivanja koji je počeo na 8. sjednici SK Srbije 1987., a završio međunarodnim priznanjem RH u siječnju 1992. Kao što su važne zakonitosti po kojima se ravna svemir nastale u njegove prve tri minute, tako su važne zakonitosti po kojima se ravna današnja Hrvatska nastale u njezinoj najranijoj povijesti, u kratkom razdoblju netom uoči i tijekom rata 90-ih. Bile su to “prve tri minute” hrvatske povijesti, trenutak kad ona postaje onakvom kakva jest.
Franjo Tuđman bio je čovjek koji je bitno obilježio te “prve tri minute”. Tijekom čitavih 90-ih Hrvatska je bila vođena njegovom čvrstom rukom, on je imao ključnu riječ u svim procesima, donosio sve važne odluke i nad njima imao autorstvo. Stoga se može mirno reći da je današnja Hrvatska proizvod tih prvih triju tuđmanovskih minuta.
Što je - ako mene pitate - razlog zašto ona ne valja apsolutno ništa. Jer, Hrvatska je potpuno zabrazdila: zabrazdila je ekonomski, socijalno, moralno, zabrazdila je administrativno, mentalitetno i kulturno. Zabrazdila je i u agraru i u urbanizmu, i u pravosuđu i u industriji, i u obrazovanju i u gradnji institucija. Taj je neuspjeh, držim, neraskidivo povezan uz osobu kojoj Hrvatska duguje svoje “prve tri minute”, a to je Franjo Tuđman.
Posljednjih godina, učestalo se nailazi na diskurs po kojem je današnja Hrvatska - neuspješna, korumpirana, ekonomski zaostala - iznevjerila svoje tvorce. Prema tom tipskom diskursu, postojalo je zlatno doba 90-ih kad su tvorci nacije, branitelji i zdravi patrioti postavili temelje za uspješnu Hrvatsku. A onda su došli njihovi nasljednici, loši političari bez morala i vizije, koji su rasprčkali tu stečevinu i obećavajući projekt pretvorili u promašeni.
Držim da je ta konstrukcija promašena. Nije postojalo romantično zlatno doba 90-ih. Nije postojalo doba “prije iskvarenja”. Sve što nam se danas ne sviđa postojalo je i u 90-ima, te u neku ruku i nastalo u 90-ima. Mnoge od tih pojava mogu se direktno povezati s Tuđmanom, njegovom političkom prošlosti, njegovim mentalitetom, vladalačkim stilom te osobnim ukusom i preferencijama.
Na sviđa vam se partitokracija, stranačka država kojom kadrovski dominira vladajuća stranka, s pripadajućim nećakinjama i omladincima? Taj i takav sustav u dobroj je mjeri nastao u Tuđmanovo doba. On je oblikovan Tuđmanovim u osnovi komunističkim mentalitetom te njegovom težnjom da Zajednica (ne: stranka!) kontrolira svaku poru kulturnog i ekonomskog života.
Ne sviđa vam se ortački kapitalizam u rasponu od Todorića do Horvatinčića ili kneževa adventskih štandova? Dobro došli u klub! Ali, taj model izravna je kreacija Tuđmana i ranih 90-ih. On je nastao kao rezultat nastojanja ranog HDZ-a da pomiri dva istodobna impulsa: sveeuropski trend privatizacije i težnju da kontrolu nad ekonomijom i tokovima novca zadrži u rukama stranke. Tako nastaje “ekonomija 200 obitelji”, politički model u kojem se ekonomski resursi prepuštaju malom broju politički prihvatljivih vazala. To je model koji je Sanader samo usavršio i lišio zadnje ljušture ideologije.
Na sviđa vam se ekonomsko nazadovanje Hrvatske? To što je Poljska od 1990. povećala BDP za 170%, a Hrvatska za 6%? I u tome ima nemale Tuđmanove krivnje. Hrvatsko ekonomsko nazadovanje u dobroj je mjeri rezultat Tuđmanova nerazumijevanja ekonomije, katastrofalne privatizacije koja je počivala na nekretninskoj špekulaciji te predmodernog zazora prema industriji koji je karakterizirao veliki dio HDZ-a 90-ih. HDZ tog doba zgražao se nad svakim dimnjakom i vjerovao da bi bolje bilo da umjesto dimnjaka imamo suncobrane. E, to je točno ono što sad nažalost imamo.
Ne sviđa vam se opća moralna erozija hrvatskog društva - ne sviđaju vam se korupcija, prezir prema javnom dobru, sveopće bezakonje i nebriga za Drugog? Tuđmanovske 90-e stvarno su ishodište tog mentalnog sklopa, a upravo je u Tuđmanovoj eri dotad kapilarna, šibicarska korupcija planula poput bačve benzina u koju ubacite žigicu.
Ne sviđa vam se opća rekonzervatizacija društva, ne sviđa vam se povratak u predmodernost? Ne volite sveprisutnu dominaciju i financijsku privilegiranost Crkve? Ne volite pokušaje obnove patrijarhata? Sjetite se tko je postavi bazu takvoj, klerikaliziranoj i predmodernoj Hrvatskoj.
Ne sviđa vam se potpuna erozija hrvatskog pravosuđa? Ne sviđaju vam se pravna nesigurnost, sudski klijentelizam i korupcija, ne sviđaju vam se zastare i bizarne sudske odluke? Sjetite se tko je i kako postavio današnje hrvatsko sudstvo, tko ga je i kako kadrovirao i s kojim motivima.
Moglo bi se ići i dalje. Ne sviđa vam se ustašovanje Božidara Alića? Sjetite se tko je odškrinuo vrata takvom relativizmu. Ne sviđa vam se urbanistički kolaps u vašem gradu? Sjetite se u kojem su razdoblju demontirani zaglavni kameni urbanističkog planiranja, odbačeni kao “socrealistički relikt”. Ne sviđa vam se - recimo, kao što se torcidašima ne sviđa - Zdravko Mamić? Sjetite se da problem na počinje s Mamićem, nego s NK Croatijom, Canjugom i Tuđmanom.
Endemski i gotovo pa nerješivi problemi koje ima današnje hrvatsko društvo nisu nastali po duhu svetome. Oni su u dobroj mjeri relikt kasnog komunizma. U drugoj, kudikamo većoj, oni su proizvod 90-ih. Veliki dio tih problema neraskidivo je povezan s čovjekom koji je u Hrvatskoj 90-ih vodio zadnju riječ. Ti problemi izravno proizlaze iz Tuđmanova autoritarnog i partijskog mentaliteta, iz njegova pasatističkog historicizma, iz njegovih predmodernih sklonosti, iz njegova lošeg osobnog ukusa i dubinskog neshvaćanja ekonomije.
Čak i kad govorimo o Tuđmanovu najvažnijem političkom projektu - a to je formiranje samostalne nacionalne države - treba imati na umu da je on oko tog projekta nadogradio niz zabluda i mitova koje je opovrglo vrijeme.
Prvi je bio taj da Hrvatska nije Balkan te da će izlaskom iz SFRJ iz nje izići i sve balkansko. Suvišno je i reći da se od 90-ih Hrvatska zapravo balkanizirala, u rasponu od Keruma do Bube Corellija i od turbofolka do After Krizma Partyja.
Drugi je bio taj da je Hrvatska u SFRJ eksploatirana i da će ekonomski napredovati kad se iščupa iz tog konteksta. Ekonomske brojke nedvosmisleno pokazuju da je i to bio mit.
Treći je mit bio taj da će samostalna Hrvatska zadobiti jasan i prepoznatljiv identitet. S iznimkom sportskih uspjeha, i to se pokazalo pogrešnim. Pokazalo se pogrešnim, jer u globaliziranom svijetu identitet proizlazi iz kulturne i industrijske proizvodnje, a ne iz stjegova i ambasada. Švedski identitet ne čine državni znakovi, nego ABBA, IKEA i Volvo, a nesamostalna Škotska ima kudikamo jači identitet od samostalne Hrvatske zato što ima viski, Trainspotting i ovcu Dolly. Tuđman nije razumio da ne može graditi identitet, a da pri tom uništava ono što identitet stvara: a to je svaka vrsta proizvodnje. Tako smo na kraju dobili zemlju čiji identitet je jedino onaj turistički.
Dvadeset godina nakon Tuđmanove smrti bilo bi pogrešno reći da “od Tuđmana nije ostalo ništa”. Kamo sreće da je tako! Od Tuđmana je ostalo nažalost puno i previše, naša je stvarnost do svake pore temeljno tuđmanizirana, a upravo je to kal iz kojeg ove Republika nije u stanju iščupati kotače. Danas, kad je mlijeko proliveno, možemo tek zdvajati što u te odsudne tri minute nismo umjesto Tuđmana imali nekog drugog - nekog Havela ili Kučana ili Mazowieckog. Ali - opet - možda i nismo mogli imati, jer to onda jednostavno ne bismo bili mi.
----------------------------
Hido Biščević, radio kao novinar i urednik; od 1992. na različitim diplomatskim funkcijama: Za sve u čemu nismo uspjeli nakon Tuđmana odgovorni smo sami
Kad god pomislim na godine suradnje s prvim predsjednikom, na kraju se uvijek sjetim Henryja Kissingera i uvijek nekako pomislim kako je taj veliki američki geostrateg, političar i diplomat negdje u genetici svoje duše zasigurno bio - Hrvat. Jer, jedino netko tko dobro poznaje podvojenost hrvatskog narodnog duha mogao je za Franju Tuđmana reći da je bio “veliki čovjek”, ali da će mu to biti priznato desetljećima kasnije, “kad se ocjene budu donosile hladnom glavom”.
Jer, vruće su glave tijekom cijele političke karijere dr. Tuđmana, pa čak i u vrijeme ratne ugroze i sudbonosnog hrvatskog hodanja po litici povijesne neizvjesnosti, pa i opstanka, neprestano osporavale i ometale. Štoviše, u jednoj gotovo nevjerojatnoj epizodi, baš u potvrdu da je Kissinger znao koliko Hrvati znaju biti podijeljeni i koliko različito mogu gledati čak i na vlastitu povijest, kad sam onomad trebao preuzeti dužnost prvog hrvatskog veleposlanika u službi Europske unije, jedan me visoki tadašnji državni dužnosnik pitao “neće li njima tamo u Bruxellesu smetati što si bio bliski suradnik Tuđmana”. Pita dužnosnik koji na dužnosti u svojoj državi sjedi upravo zahvaljujući Tuđmanu! Priča o - nama.
Osobno, priča s Tuđmanom počinje - nevjericom. Negdje krajem osamdesetih, još sam bio vanjskopolitički novinar u Vjesniku, nesmotreno i brzopleto ukinutom u jednom lijevom razdoblju naših lijevo-desno lutanja nakon Tuđmana, u još jednoj priči o nama... Tuđman mi šalje pismo sa zamolbom da mu pomognem oko utvrđivanja “statistike” ratnih žrtava u raznim ratovima na Srednjem istoku. Pisao je “Bespuća”, čini mi se da su ti moji podaci i uključeni u knjigu. Sljedeći kontakt, kad sam već bio glavni urednik, neposredno uoči povijesnih promjena u svijetu, Europi i u nas - opet preko posrednika, šalje mi prvi nacrt budućeg statuta buduće Hrvatske demokratske zajednice. Brutalno iskren, na svoju štetu, priznajem da sam, pročitavši, u nevjerici zanijemio, ali, rekoh, nek’ ostane u ladici. Sljedeći kontakt: serija intervjua s prvim predsjedničkim kandidatima za prve demokratske izbore… Eto Tuđmana u mojoj uredničkoj sobi, razgovaramo, prvi put čujem “samostalna država”, prvi put čujem “perec”… pa, nakon što je otišao, izvučem onaj nacrt statuta. U stranku nikad nisam ušao, ali shvatio sam da to vrijeme, taj jedinstveni trenutak u europskoj povijesti, taj lijevak epohalnih događanja otvara put toj, očigledno, dugo sanjanoj i dugo pripremanoj ideji dr. Franje Tuđmana.
Dugo pripremanoj. Jer, nije se ideja o hrvatskoj samostalnosti mogla poroditi samo tek s pojavom Gorbačova i prvim naznakama da “perestrojka” nosi i plimu urušavanja Sovjetskog Saveza, komunizma, Varšavskog pakta, da će otvoriti put oslobađanju i neovisnosti desecima bivših republika zatočenih, poput Hrvatske, u komunističke federacije. Kod Tuđmana je taj proces vlastite duhovne dekonstrukcije tog ideologijskog modela, kao armature koja je cijele narode, od Jadrana do Urala, držala u “umjetnim organizmima” (pojam posuđujem od stvarnog oca “perestrojke” Aleksandra Jakovljeva), počeo desetljećima prije, vjerojatno još otkako se vratio iz Beograda i na Opatovini počeo preispitivati model kojem se, kao mlad čovjek, i kao svaki moralan čovjek, bio pridružio u vrijeme kad je zlo nacizma bilo najveća prijetnja.
Drugim riječima, ako išta, Tuđman je bio povjesničar i političar koji je nepogrešivo znao prepoznati povijesno-politički trenutak za otvaranje procesa hrvatskog državnog osamostaljenja. A to što sam ja držao onaj statut u ladici i što su gotovo svi hrvatski političari u ta povijesna vremena smatrali da je ideja neostvariva i odveć radikalna… još jedna priča o nama! Uostalom, nakon prvih izbora osobno sam svjedočio kako je osobno pozivao jednog po jednog tadašnjeg stranačkog vođu da se pridruže, da se svi okupe i krenu zajedno. Mnogima će od njih trebati godine i desetljeća da prepoznaju što su propustili ili da prevladaju osobne razlike i taštine. Reklo bi se, “neće li vam smetati što niste surađivali s Tuđmanom”!
I na političkoj razini, u dnevnom upravljanju politikama u ta zamršena, višeslojna vremena, sa svim regionalnim, europskim i svjetskim silnicama tako silno isprepletenima da je doista trebalo znanja i razboritosti upravljati hrvatskim kormilom, u “tim i takvim” vremenima, kako bi on rekao, bio je uporni velemajstor pretvaranja strategije u taktiku. Znao je što želi kao krajnji rezultat i onda je odmjeravao koje korake treba poduzeti, kojim putevima broditi. Primjer? Neposredno nakon izbora, tek što se počela oblikovati nova vlast, pitam ga kakvo ćemo društvo oblikovati, kakvu Hrvatsku, sad kad imamo državu? Za to će trebati vremena, jer prvo ćemo, na žalost, vjerojatno morati proći rat. Nudio je konfederaciju, razgovarao, na ona tri mjeseca odgodio nezavisnost, pregovarao, ali nije lakomisleno vjerovao da će nam se dogoditi čehoslovački scenarij.
Pa ipak, i na pitanje “kakvu Hrvatsku”, sam je dao odgovor, već u prvom programatskom obraćanju, na prvom zasjedanju novoizabranog Sabora.
Redam ciljeve, kako ih je iznio, telegrafski... gotovo trideset godina kasnije.
Prvi cilj: utvrđivanje novog ustavnopravnog položaja zemlje. Dobro, to je bila taktika, krajnji cilj se znao. Drugi cilj: uključivanje u europske integracije i europeizacija zemlje. Treći cilj: duhovna obnova, poziv na svjetonazorsku preobrazbu, izgradnja društva u kojemu će “većina štititi manjinu” i u kojemu će zajedništvo nadjačati “građanski rat koji se provlači kroz naše društvo”. Čitam, trideset godina kasnije, “građanski rat koji se provlači kroz naše društvo”!! Slijedi poziv na demografsku obnovu, uključivanje iseljeništva, poziv na promjene u javnim službama i poziv na moralnu obnovu i uspostavu etike rada, s novim sustavom vrijednosti u kojem će nestati “apatija mudrih i sposobnih” i u kojemu će se prekinuti “napredovanje nesposobnih i bezobzirnih”. Čitam, trideset godina kasnije, “napredovanje nesposobnih i bezobzirnih, apatija mudrih i sposobnih”!!
Neke smo ciljeve ostvarili, od državnosti do uključivanja u zapadni civilizacijski, institucionalni i sigurnosni krug. A za sve u čemu nismo uspjeli nakon Tuđmana, sami, redom, snosimo odgovornost.
----------------------------
Antun Vujić, filozof, sociolog i leksikograf; bio je saborski zastupnik i ministar kulture: 'Diktator nije bio. diktatora se ljudi, naime, boje'
Kada sam bio pozvan da napišem članak u povodu dvadesete godišnjice smrti Franje Tuđmana, moram priznati, najprije sam se našao zatečen da je od te 1999. zaista prošlo već punih dvadeset godina. Tuđman je uvelike prisutan i nakon smrti, kako mu je to prognozirao još za života Henry Kissinger u nekom pismu (donosi ga Wikipedija). Razumije se, najprije sam pogledao članke o Tuđmanu koji su objavljeni u izdanjima Leksikografskog zavoda Miroslava Krleže, u kojem sam donedavno bio glavni ravnatelj. Dugo ih nisam bio pogledao pa sam pomalo strepio što ću tamo zateći. Međutim, i u Hrvatskoj enciklopediji i u Proleksisu, članci su objektivistički, faktografski korektni, a uz dužno poštovanje prema “prvom hrvatskom predsjedniku”, kako se to uobičava reći, i odgovarajućih ocjena o njegovim stvarnim zaslugama, dostatno sadrže i opaske koje su iznosili njegovi kritičari. Međutim, barem meni, posebno je zanimljiv jedan članak o Tuđmanu u “Krležijani” (sve dostupno na internetu) koji dosta detaljno opisuje složen odnos između Tuđmana i Miroslava Krleže. Zadržat ću se malo na tome, na što me obvezuju osobni i profesionalni razlozi.
Tuđman je pisao i za Vojnu enciklopediju, ali se osobito ističe njegov udio u članku o NOB-u u Enciklopediji Jugoslavije u kojoj je, nakon Krležina odbacivanje prve verzije članka koja je ignorirala hrvatski partizanski pokret, napokon prošla upravo Tuđmanova verzija NOB-a s onom vrstom afirmacije hrvatskog antifašizma u kojoj se prepoznaje Tuđmanov rukopis, sa stavovima koje je uporno zagovarao i kasnije. Čak i njegovi tekstovi o povijesti Partije u Hrvatskoj, koji su izlazili u Forumu 1960-ih bili su tada predmet oštrih političkih kontroverzija, a neki od nas, tada gimnazijalci, čitali smo ih kao apokrifnu literaturu.
Tuđman se divio Krleži i njegovu konstitutivnom hrvatskom kulturno-političkom opusu kojim je Hrvatska dobila više nego što bi imala sama po sebi. Ali i Krleža i njegova gospođa Bela očito su gajili simpatije prema Tuđmanovima - u 1960-ima su se intenzivno i družili, čak i obiteljski, kako u svojim “Sjećanjima” navodi Ivan Šibl. Prema izjavama samog Tuđmana, Krleža je zaslužan što mu 1972. nije dodijeljena dugogodišnja zatvorska kazna (kako se očekivalo, a od nekih i tražilo) nego “samo” dvogodišnja zatvorska kazna, zbog disidentskih intervjua zapadnim medijima. Navodno se Krleža založio za Tuđmana kod Tita, a Tito nije mogao baš tako lako ignorirati Krležu, pa odatle i ona neprovjerena rečenica - “Tuđmanu ne pakirati”. Doduše, u doba tzv. hrvatske šutnje Tuđman je čak pisao Krleži da se “oglasi”, međutim i sam je Krleža kao potpisnik Deklaracije o jeziku (1967) već bio politički degradiran, a samo ga je njegovo veliko ime spasilo od težih posljedica represije režima čijoj je uspostavi toliko pridonio. Kako bilo, kad su se u naletu ahistoričnog barbarizma neki javili s inicijativom da se s Leksikografskog zavoda skine ime Miroslava Krleže, Tuđman se tome žustro usprotivio. Možda bi bilo dobro da to znaju pokretači nekih mogućih novih inicijativa za razna preimenovanja ulica, trgova, institucija..., barem ako se pritom kane pozivati na Tuđmana.
Tuđman nije ahistoričan, zaboravan ili izgubljen u smislu značenja povijesnih dimenzija. Prije bi se moglo reći da je Tuđman historicist, u pozitivnom, ali i u donekle osporavanom značenju te riječi. On duboko cijeni povijesne vrijednosti, ali možda u neke takve vrijednosti vjeruje i nekritički, dodajući im i zavrnute lingvističke pečate - npr. zlosilje! Kome to treba? Ipak, možda ćemo jednog dana i to usvojiti u jezičnim bespućima povijesne neozbiljnosti koje sami stvaramo. Međutim, taj - historicizam - to moram objasniti, jer se tu i krije problem koji nije lako riješiti, a što je i Tuđman pokušao, a da i nije imao loše namjere, ako možda i nije imao dobra rješenja.
Pomirba, pomirdba ili rekoncilijacija?
Čim netko kaže “pomirba”, a drugi “pomirdba”, već se vidi da ništa neće biti ni od jednog niti od drugoga. Tuđman je zagovarao pomirbu, a dočekan je na nož. Reklo se - nećemo miješati kosti, nećemo pomirivati nespojive ideologije. Ispravno, tim prije što se Tuđman, upravo u svom historicizmu u kojem se našao i pojam zlosilje, pozivao više na optimističke, a neostvarene povijesne dobrote nego na pesimistički oblik samog tog zlosilja. Castillo Franco, koji nam je potpuno nepotreban, nije nikoga pomirio u Španjolskoj, a posljedice njegove diktature potresaju Španjolsku i danas - sve do djece, sada već staraca, koji još uvijek traže svoje prave obitelji, s obzirom na to da su im one pobijene, a država (nažalost i Crkva) im to taji u ime pomirbe (ne bih se nepozvan olako upuštao u problem španjolske lustracije, pa se ispričavam zbog ovog detalja - koji je međutim nekako došao i do Hrvatske). Ovdje, da podvučem, ne postavljam nikakve usporedbe s Francom, jer je Tuđman izašao iz antifašizma i na valu široko prihvaćene i izborene demokracije, ostvarenja suverene države Hrvatske, za što se i sam borio, pa i stradavao. Međutim, svejedno su mu pripisane namjere tzv. povijesnog revizionizma i onda kad je nastojao revidirati jedan već učinjeni povijesni revizionizam, onaj komunistički sa sramnim prikrivanjem jednih žrtava, a licitiranjem s brojem onih drugih žrtava.
Revizionizam revizionizma nije revizionizam, ali svejedno može biti opasan. Uvijek ima sila koje brane one duboko srasle stare interese, a i novih sila koje žele uspostaviti vlastite, pa i nakaradne interese. Tu je Tuđman na sebe navukao cijele postrojbe vrlo raznorodnih protivnika, od lijevih, do onih kojih su mu dolazili i s njegove desne strane. Čini se da jedne žrtve traže druge žrtve, a u žrtveni ponor povlače i one koji bi voljeli da u taj vrtlog ne ulaze. Iz toga je, mora se priznati, pokušala izaći i sadašnja Vlada RH kad je formirala Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima. Radio sam u užoj grupi koja je pripremala prvi dio dokumenta s osnovnim vrijednosnim stavovima, ali i nizom konkretnih zaključaka. Taj prvi dio dokumenta čak je jedinstveno usvojen od vrlo pluralističkog sastava Vijeća, bez izdvojenih mišljenja. Jedno mi je bilo jasno na samom početku - termine “pomirba” i “pomirdba” smo potrošili. Kad smo se, dakle, s Tuđmanovom inicijativom trebali “miriti”, a već nas je bio pomirio sam Domovinski rat u kojem smo gotovo svi jedinstveno sudjelovali, samo smo se još jače posvađali. Ali postoji sretniji termin, našao sam ga i u većini europskih dokumenata koja se bave tom tematikom - rekoncilijacija. Čemu suočavanje s prošlošću ako ono ne vodi rekoncilijaciji? Možda je Tuđman nehotice pridonio iscrpljivanju nekih riječi, ali sama ideja koju je i on zagovarao - rekoncilijacija - ne može biti potrošena. Jer, što drugo? Ponor pakla, vatra groma?
Vrline i mane: “diktator kojega se nitko nije bojao”
Svi imamo mane, ali vrline je nešto teže naći. A i drugi nam uspješno pronalaze mane, a vrline i ne primjećuju. Još na samom početku otvaranja demokratskih procesa i puta državne samostalnosti početkom 1990-ih često smo raspravljali o Tuđmanu koji se već bio nametnuo kao neosporno vodeća politička ličnost u Hrvatskoj. Dominirala je ocjena da će on biti dobar sve dok se bude radilo o državnim pitanjima, ali je bilo dosta rezervi o tome kako će se nositi s društvenim pitanjima kad to postanu glavna politička pitanja. U osnovi, tako je i bilo. Ovdje neću ulaziti u pitanja privatizacije, stranačkog klijentelizma (potkrijepljenog i nekim njegovim neprikladnim a svima dobro poznatim izjavama). Ne želim uvoditi ni temu BiH, osim što moram reći da je tu Tuđmanova politika imala amplitude kao što ih je imala i međunarodna zajednica (i još ih ima). Kad je onaj neobični Šveđanin, Carl Bildt, počeo crtati simetrije između Tuđmana i Miloševića, protestirali su javno i vodeći ljudi iz SDP-a.
Međutim, želim se osvrnuti na pitanja razvitka demokracije u samoj Hrvatskoj, gdje Tuđmanovo razdoblje neki kritičari uzimaju kao neku vrstu diktature. S time se ne slažem! I sam sam pisao o svojevrsnom fenomenu “tuđmanizacije” (namjerno se ne koristeći tim terminom) koja nam je otkrila da se i u višestranačju može vladati na jednostranački način. Tuđman je iskreno vjerovao, kako sam se više puta osvjedočio, da bi njegov HDZ trebao pokriti cijelu paletu demokratskih političkih stranaka. Ljutio se i na mene kad smo pokrenuli prvu socijaldemokraciju (SDSH, koncem 1989.) jer je smatrao da bi to krilo upravo u HDZ-u moglo najviše pomoći, a i mi bismo mogli bolje prosperirati. Rekao je jednom prilikom, prilično ljutito: “I mi smo (HDZ) socijaldemokratska stranka.” Djelovao je ponekad kao otac kojega djeca ne slušaju, a mi smo bili već prilično odrasli. Naravno, i izdvojeno, Tuđmanova ideja o HDZ-u kao općem narodnom pokretu više nije mogla proći; tražila se europska stranačka podudarnost. Ali, tko god zbog navedenoga kani kritizirati Tuđmana, bilo bi dobro da se podsjeti analogne ideje koju su tada zagovarali i S. Goldstein i I. Z. Čičak i još neki drugi, i čak nakon formiranja stranaka predlagali da sve stranke nastupe u okviru Socijalističkog saveza (!?). To je bilo uoči prvih izbora u poznatoj zagrebačkoj društvenoj dvorani na Kaptolu 27. Nisam mogao vjerovati. Spominjala se i mogućnost intervencije vojske, kao u Pekingu na Tiananmenu, a netko je rekao (da ne spominjem tko) da ne želi da tako završe njegova djeca. Bilo je to priglupo zastrašivanje s obzirom na to da je u demokratske promjene većina nas već uložila cijelu svoju budućnost. Ja sam se zgrozio, a i još neki moji kolege tamo, takvim, zapravo nemotiviranim povlačenjem demokratskog iskoraka, i od toga, dakako, poslije ništa nije ni bilo; stvari su čak i u Partiji krenule dalje od Socijalističkog saveza kao supstituta za demokraciju. Međutim, nije loše ne zaboraviti da i mnoga od danas neupitno demokratska imena nisu imali manje nerazjašnjenih dilema od Tuđmana (s njegovim savezom stranaka), osim što je on stvarno bio za promjenu, i državnu i demokratsku, a oni su se malo i prestrašili.
Nakon smrti Tuđmana bio sam u Berlinu na nekim bilateralnim konzultacijama s njemačkim socijaldemokratima. Tamo su također dopirali stereotipi o Tuđmanu. Jedan simpatični član nekog od međunarodnih odbora me bez loše namjere zapitao: “Sada će vam sigurno biti lakše nakon smrti diktatora?” Odgovorio sam mu: “Da, da, diktatora, ali kojeg se nitko nije bojao.” Ne želim prisvojiti ovu dosjetku. Mislim da je to prije mene rekla u nekoj od svojih kolumni Tanja Torbarina.
Šifrirano pismo
Već se sve slomilo i prvi demokratski izbori u Hrvatskoj 1990. bili su pred vratima. Još je trebalo odlučiti hoće li ti izbori po načinu biranja biti “proporcionalni” ili “većinski”. Na sastanku u Saboru, sa stolice predsjedavajućeg, dakle vlasti, nasuprot desetak i više predstavnika novih demokratskih stranaka, govorio je Ante Milović, jedan istinski gospodin koji je ranije vodio golemo i uspješno brodsko poduzeće “Đuro Đaković” (sada u krizi) i koji je zaslužio i simpatije oporbe. Stjecajem okolnosti sjedio sam preko puta Milovića, upravo uz Tuđmana. Ja sam bio pripadnik Koalicije narodnog sporazuma, a Tuđman naravno HDZ-a. Rekao sam mu da bi nama (Koaliciji), ali i opoziciji uopće, više odgovarali izbori po proporcionalnom sistemu glasanja. Odgovorio mi je da to zna, ali da od Koalicije (prvenstveno Savke Dabčević Kučar) nije dobio nikakav signal niti za razgovor o nekom zajedničkom stavu. Rekao mi je: “Znate, nama je to svejedno, ionako ćemo pobijediti, po ovom ili onom sistemu, ali nije naša krivnja što se opozicija nije sastala, pa će sada biti tako kako jest.” Znao sam za to, i mislim da je bio u pravu. Najlošije je prošla upravo naša Koalicija, a HDZ je pobijedio gotovo besramnom većinom. Ali, nisu oni krivi zato što su pobijedili na izborima.
U toku tog sastanka, koji više nije imao neki radni značaj, ali je označio podvlačenje crte pod konačno odlučene demokratske izbore, nehotice sam vidio da Tuđman nešto črčka u svoj blok, a da to nisu neki sažeti rečenični zapisi. Rekao sam mu: “Oprostite, nisam htio zavirivati, ali postrance vidim da pišete neke zapise u nekim šiframa. Što je to? Stenografija?’” Odgovorio mi je da jest. Pitao sam ga kako se to odlučio naučiti stenografiju. Rekao je da je mislio da će mu jednog dana možda zatrebati.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....