Komemoracija u spomen na djecu iz ustaškog logora: ‘Do partizanskog napada umrlo ih je 468‘

Na groblju u Jastrebarskom ispred spomenika "Lika majke s djetetom u naručju", kipara Steve Petanića, održana je u srijedu komemoracija u povodu obilježavanja 78. godišnjice oslobođenja 737 srpske djece iz ustaškog logora u Jastrebarskom.

Petar Raić, predsjednik Zajednice udruga antifašističkih boraca i antifašista Grada Zagreba i Zagrebačke županije, koja je organizator komemoracije, podsjetio je da je 26. kolovoza 1942. godine 4. kordunaška brigada pod vodstvom Nikole Vidovića napala Jastrebarsko kako bi oslobodila srpsku djecu u dobi od jedne do 14 godina, koja je bila zatočena na trima lokacijama u logoru otvorenom 12. srpnja 1942. godine.

Iscrpljena i bolesna djeca

U dvorac Erdödy, konjušnice talijanske vojske i franjevački samostan dopremljeno je oko 3000 djece nakon njemačko-ustaške ofenzive na Kozari, uglavnom iz logora u Staroj Gradiški i Jasenovcu. Snažnija i zdravija djeca, kazao je Raić, smještena su u barake, manja i bolesna djeca u dvorac Erdödy, a iznemogla u samostan pod vodstvom časne sestre Berte Pulherije.

Djeca su već prije dolaska u Jastrebarsko bila iscrpljena i bolesna, 50-ero ih je umrlo već tijekom željezničkog transporta u vagonima za stoku, a do partizanskog napada i oslobođenja umrlo ih je 468, podsjetio je Ivan Fumić, bivši predsjednik Saveza antifašističkih boraca i antifašista.

"Javnosti je taj logor predstavljan kao dom ili prihvatilište za napuštenu srpsku djecu, no što je to nego logor ako je bio ograđen bodljikavom žicom i ako su ga čuvale ustaške straže", kazao je Fumić.

Ustaše pokupile djecu i odvele ih u Zagreb

Partizani su, nastavlja Raić, oslobodili u tom napadu 737 djece i poveli ih sa sobom put Žumberka, gdje su ih ostavili na brigu lokalnom seoskom stanovništvu. Na tom putu izgladnjela djeca bacila su se na usputne voćnjake i vrtove, jedući sve što je bilo jestivo.

Kad se 4. kordunaška brigaga povukla sa Žumberka, ustaška vojska je pokupila djecu i odvela ih u Zagreb, o čemu je posvjedočio jedan od još živućih logoraša, tada 10-godišnji Vaso Davidović.

"Već drugi dan na imanje gdje su me ostavili partizani gazdi je došao neki oficir, pozvao me i odveli su me u Zagreb, u halu u Ilici 77. Tamo su nas oblačili u ustaške uniforme u kojima smo morali marširati Ilicom", rekao je Davidović.

U Jastrebarskom smo morali svako jutro na poklič "Za dom", odgovarati "Spremni", preko razglasa je išla molitva koju smo morali ponavljati, i slušati izvještaj s ratišta na Kozari gdje je "banda pobijena". Na kraju su nas raspodijelili po seoskim domaćinstvima, ja sam završio u selu Gradec kod Vrbovca, gdje me je kasnije pronašao otac, koji je bio na prisilnom radu u Njemačkoj. Od majke su me razdvojili u logoru u Staroj Gradiški i ne znam kako je ona skončala, kazao je Davidović.

U tom kontekstu Raić je istaknuo važnost rada Diane Budisavljević, nekih aktivista i Caritasa na spašavanju srpske djece i udomljavanju njih oko 1600 u zagrebačke obitelji.