KOMENTAR DAVORA BUTKOVIĆA: Snažan glas protiv čuo se od potpunih političkih i društvenih autsajdera

Od rata do danas nije se dogodilo da su se baš sve hrvatske javne institucije složile oko jednog tako značajnog pitanja kao što su se suglasile u potpori ulasku Republike Hrvatske u Europsku Uniju.

I Vlada, i predsjednik Republike, i baš sve glavne političke stranke, i Katolička crkva, i Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti i svi, ali doslovno svi mainstream mediji ovih su dana nagovarali građane da zaokruže Za na današnjem referendumu .

Snažan glas protiv, koji tijekom rasprave o EU jest dobio veliki prostor u pojedinim medijima (koji su, valjda, tako željeli naglasiti svoju objektivnost), čuo se, najčešće, od potpunih političkih i društvenih autsajdera.

Doduše, činjenica jest da je više od tisuću ljudi iz javnog života potpisalo zahtjev da se referendum odgodi dok Haaški sud ne odluči o žalbama na presude za generala Gotovinu i generala Markača.

Međutim, sam je Ante Gotovina delegitimizirao i, u određenom smislu, učinio smiješnim potpisnike tog apela, izjašnjavajući se jučer u korist hrvatskog pristupanja Europskoj Uniji.

Cijela je javna Hrvatska, dakle, lobirala za uspjeh referenduma (od važnijih političkih institucija, jedino je GONG bio protiv datuma održavanja referenduma, ali u strateško proeuropsko usmjerenje GONG-a nipošto ne treba sumnjati).

Pa ipak, usprkos takvom konsenzusu javne i političke Hrvatske, nezabilježenom u proteklih petnaestak, možda i dvadeset godina (sve od referenduma za neovisnost, koji je održan u proljeće 1991.), mnogi hrvatski građani, budimo realni, nisu pokazali osobito oduševljenje prema našem, danas definitivno potvrđenom ulasku u Europsku Uniju.

Ovdje se ne radi samo o “desnim” i o “lijevim” euroskepticima, kroz koje se kod nas najčešće tumači nesklonost Europskoj Uniji: i jednih je i drugih razmjerno malo, o čemu precizno svjedoče izborni rezultati, koji pokazuju da krajnja desnica, ni kada se zbroje svi njeni kandidati, ne može dobiti više od dvije stotine tisuća glasova, dok krajnja ljevica ne dobiva niti desetak tisuća glasova.

Ignorantski odnos velikog broja hrvatskih građana prema ulasku naše zemlje u Europsku Uniju ukazuje, među ostalim, na nešto bitno značajnije od konvencionalne ideološke podjele na tvrde nacionaliste i tvrde protukapitaliste kao glavne protivnike EU.

Hrvatski građani, naprosto, ne vjeruju svojim institucijama. Onoga časa kada je postignut institucijski konsenzus o ulasku u Europsku Uniju, dio građana postao je a priori skeptičan prema Uniji. Taksist koji me sinoć vozio s posla razmišljao je hoće li u nedjelju glasovati protiv, jer mu se čini da bi tako kaznio hrvatske političare. Sličnih je izjava na internetskim forumima upravo bezbroj.

Jedinstvo službene, etablirane, institucionalne Hrvatske oko Europske Unije očito je utjecalo na referendumsku odluku dijela građana.

Drugo, notorna je činjenica da i dalje postoji veliki raskorak između “institucionalne” i “obične” Hrvatske: taj se raskorak gradio desetljećima. Donekle su ga uspjeli premostiti predsjednici Mesić i Josipović, no većina hrvatskih političara još nije naučila govoriti jezikom koji bi bio prihvatljiv i uvjerljiv za najveći broj građana.

Dodamo li tome i očiglednu skepsu mnogih Hrvata prema EU zbog sadašnjeg stanja u Uniji, osobito u njenim najneuspješnijim zemljama, jasno je zašto je odaziv na referendum bio relativno slab.

Većina Hrvata jest za Uniju; većina onih koji danas nisu glasovali nije protiv Unije, ali u ovom trenutku bilo je nemoguće postići masovni društveni konsenzus koji bi se manifestirao u većoj izlaznosti i u golemom postotku glasova za pridruženje Uniji .

S druge strane, Hrvatska nije mogla čekati.

Referendum je organiziran na jučerašnji datum kako bi se što prije stvorili uvjeti za ratifikaciju ugovora između Hrvatske i EU, pa tako i ulazak naše zemlje u Uniju 1. srpnja 2013. godine, kao što je predviđeno.

Svaka bi nas odgoda previše koštala.