KOMENTAR Inoslava Beškera: HHO se, napadajući Milanovića, hvata nebitnih ekscesa

Ljudska prava u Hrvatskoj treba braniti i od sadašnje Vlade, kao i od bilo koje; nedvojbeno treba reagirati odmah, inače se gubi kairos u javnom mnijenju.

Nije dvojbeno ni to da je istup premijera Zorana Milanovića na Aktualnom satu u Saboru na momente prešao granice ne samo uljudnosti, nego i neuljudnosti dopustive u parlamentarnoj polemici (izvjestitelji Jutarnjeg su to naglasili, pa HHO pretjeruje da to nije zabilježio nijedan “medij” osim HRT). Premijer je osobito pretjerao u dijelu u kojemu je implicite doveo u pitanje “ono ljudsko” u zastupnika Davora Stiera (na to je predsjedavajući Leko morao reagirati smjesta).

Neumjesan prigovor

Reakcija HHO-a u tom povodu je jamačno poželjna - ali priopćenje u kojemu je reakcija obznanjena puno je povišenih tonova i paušalnih ocjena, kao da je na brzinu cijeđeno u kakvu hrvatskom tabloidu koji hlepi za opstankom, a ne u tijelu koje bi imalo apelirati na civiliziranost. U tom pogledu nije bolje od najgorih dijelova Milanovićeva vehementnoga saborskog istupa (uz napomenu da je Milanović govorio ex abrupto, dok je Odbor imao vremena svoj dokument napisati i razmisliti barem onoliko koliko je dovoljno pri tipkanju ili diktiranju). Takvo priopćenje ne pridonosi razini civilnog diskursa, na koji se HHO poziva. Tkogod bio na čelu Hrvatske, kolikogod imao malo veze s prethodnim politikama - nema moralno pravo generalno predbacivati onima koji su imali razloga odjezditi u svijet. U partikularnim slučajevima ti razlozi mogu biti vrijedni svakog prezira (teško je proliti suzu nad nostalgijom koju je Eichmann u Argentini imao za Njemačkom) - ali cinično ih je generalizirati sjedeći u ministarskoj fotelji.

Naprotiv, dužnost je svake vlade ostvarivati uvjete za dostojan povratak onima koji to žele (bez obzira na to jesu li etnički Hrvati ili inovrsni državljani, pa i bivši), ne predbacujući onima koji su drukčije odlučili. Napokon, doprinos iseljenika bitnim stremljenjima u Hrvatskoj nije zanemariv, osobito u krizna doba: sjetimo se Vlade Preloga za ovoga, ili Nikole Tesle za onog rata, a i brojnih anonimnih ljudi koji su se angažirali šaljući pomoć (i zato da bi im rodna gruda pljunula u tanjur).

Doprinos povratnika

Nije zanemariv ni (poprilično raznovrstan) doprinos povratnika iz emigracije odnosno dijaspore (ako tako zovemo potomke iseljenih) ovakvoj fizionomiji Hrvatske. Sjetimo se samo Gojka Šuška, Jurja Jezerinca, Ivice Mudrinića, Hrvoja Šarinića, Drage Pilsela itd. S time što su neki izmijenili idejni armamentarij s kojim su došli u Hrvatsku (sam Stier je u jednom intervjuu naglasio da mu je uvid u hrvatsku stvarnost promijenio vidike, pa je i s te strane Milanovićevoj primjedbi manjkalo plemenitosti), a neki su ga i zaoštrili, sve do razine ratnog zločina, ili barem njegove apologije.

Koliko je dopustivo partikularan prigovor nekome od njih smjesta proglasiti šovinizmom (koji jest kršenje ljudskih prava, naravno)?

Gdje je ‘šovinizam’?

Ni sa stanovišta diskursa o ljudskim pravima nije dobro trpati u isti koš pripadnike ovih raznih sociokulturnih odnosno pravnih kategorija: etničke Hrvate koji žive u Hrvatskoj i pripadaju hrvatskoj kulturalnoj i političkoj naciji; pripadnike etničkih odnosno kulturalnih manjina koji žive u Hrvatskoj kao njezini državljani i pripadaju njezinoj političkoj naciji; etničke Hrvate u drugim državama koji su ondje autohtoni, pa nemaju zašto biti dijelom hrvatske političke nacije (ali ih u nju uvlače politikantske manipulacije koje im škode u njihovim domovinama); etničke Hrvate u iseljeništvu (koji pravno ostaju dijelom hrvatske političke nacije); etničke Hrvate u dijaspori koji se ne smatraju pripadnicima hrvatske političke (a možda ni kulturalne) nacije. Termin “šovinizam” može naći opravdanja unutar iste političke nacije prema pripadnicima ine etničke ili kulturalne grupacije. On se stoga može primijeniti na izjave Željka Keruma, a daleko više na međimurski nasrtaj na malodobne Rome - ali ne može biti govora o šovinizmu između pripadnikâ istoga etničkog korpusa unutar iste političke nacije. Upadičar u Saboru je mogao to zaboraviti u žaru rasprave - ali HHO bi toliko morao znati i ne samo zato što je ponetko u njemu imao aktivnih šovinističkih iskustava. Ako HHO nalazi shodnim tako se žestoko obrušiti na dva ili tri ekscesa u višesatnoj polemičkoj raspravi u Sabornici, koji - usuđujemo se ocijeniti - nisu djelatno narušili ničije ljudsko pravo (ni Stierova nisu danas manja nego prije tjedan dana, iako ima razloga biti uvrijeđen - a ima ih i Milanović, ako ćemo pravo) - što li će tek učiniti s onim ljudskim pravima koja zaista jesu ugrožena, bilo aktivnošću, bilo neaktivnošću ove Vlade? Što je s pravom na rad, dok Vlada ne zna zaustaviti porast nezaposlenosti?

Posrnuli borci za prava

Što je s općim izbornim pravom, dok od ministra Bauka nekoliko mjeseci prije mjesnih izbora, nema ni glasa hoće li biti sređeni birački popisi, bez čega nema valjanih izbora, a kamoli rezultata? Što je s pravom građana na informiranost, kada prvi potpredsjednik na početku mandata jamči porast društvenoga brutoproizvoda od 0,8 posto u 2012., obećavajući da će dati ostavku ako taj cilj ne bude ostvaren - a onda u intervjuu Globusu mrtav hladan kaže da je to bio spin, namjerna laž, jer je kao cilj ionako postavio i u proračun ugradio stagnaciju društvenoga brutoproizvoda na “pozitivnoj” nuli? Što je s pravom građana da ne plaća nepotrebne državne troškove: npr. s administrativnom reorganizacijom: smanjenjem broja općina i županija do granice realne subsidijarnosti, uz prateće olakšanje poreznog pritiska? Mogli bismo tako nabrajati do zadnje stranice novina, pitanje bi li nam bilo dosta. HHO se ipak ne hvata toga, nego ekscesa, ipak drugorazrednih, ali pogodnih za iskazivanje ideoloških idiosinkrazija, pri čemu se realno gaženje ljudskih prava svodi na kulisu. Šteta. U neka gora vremena HHO je (pa i s nekim istim ljudima) činio daleko više i bolje.