KOMENTAR INOSLAVA BEŠKERA: Prije smo psovali zašto nas neće, a sad se pitamo što će nam ukrasti

Hrvatska ide u EU? Čekajte malo. Hrvatska je napokon rekla da ipak bi u Evropsku uniju . Sada 27 članica Unije moraju reći bi li one Hrvatsku u svoj savez, koji nije federacija, koji ima konfederalnih elemenata, ali je i dalje zajednica nacionalnih država. Dobro, reći će i one: „Da!“, makar poneka s figom u džepu. Možda i s više entuzijazma nego lijepa naša.

Svaki drugi birač u njoj, lijepoj našoj, rekao je jučer da mu puca prsluk hoće li Hrvatska u EU ili neće. U postotku je glasališta bojkotiralo i više od polovice - ali valja uzeti u obzir napumpane popise birača. U toj polovici snažan je udio naših državljana u Bosni i Hercegovini, koji su još jednom pokazali da ondje nisu dijaspora nego autohtoni - pa nije da ih se snažno tiče što će biti s Hrvatskom. Od onih koji su našli rezona izići na glasališta, svaki treći je rekao ne. Čak je zapravo i to dokaz koliko smo slični inima u EU: postotak je entuzijazma manje-više kao i u drugih, kao i u prosjeku Unije.

Igrala je ulogu naša dinarska sumnjičavost. Prije osam godina psovali smo zašto nas neće (a hoće Bugare), psovali da nas na silu guraju zajedno sa Srbijom. Sada smo se pak pitali: koja je to ujdurma da nas hoće, što će nam ukrasti? Obje te zrcalne paranoje govore više o nama nego o Fincima ili Francuzima, Grcima ili Germanima. Užasno se bojimo prevare - znamo što bismo, kad bismo mogli.

Igrala je ulogu i naša autoritarnost. Kada sam vidio na koji je način uskraćen prostor onima koji misle drukčije od mene, nisam se htio pačati u propagandu “za”. Bilo me sram. Voltaire nije iz Hrvatske. Pokazali smo arogantnu netrpeljivost prema manjini koja je bila protiv ulaska. To je loše. Po tome još nismo za Uniju. Kao ni po količini korupcije i količini slijeganja ramena pred korupcijom. Ali bit će dobro da uđemo. U ovom procesu prilagodbe neke svinjarije, koje su nam desetljećima ili stoljećima bile normalne, postupno su nam postale zazornima. Nadajmo se da će tako biti i s drugima, uključujući i teror većine.

S druge strane, protivnici ulaska baratali su nerijetko golemom količinom prozirnih laži i arogancijom nimalo nježnijom od državne. Jedan me od takvih već danima ocrnjuje jer sam se usudio zabraniti mu da me bombardira mailovima.

Glasajući za ulazak u EU glasali smo prvenstveno protiv rata. Ne želim reći i ne smatram da su protivnici bili, opet i odmah, za još jedan rat (ali neki jamačno jesu, nemojmo se zavaravati).

Stožerna ideja Zajednice, pa Unije, bila je da se izbjegne da sukobi između evropskih država još jednom, nakon 1914 i 1939, izazovu kontinentalni i svjetski rat. I to je do te mjere važno, da bismo zato morali i miša i ježa gutati, da ne upotrijebim neku pučkiju metaforu.

Platili smo i plaćamo prošli rat užasno, a samo bi opakima mogla biti utjeha što je još gore prošla Srbija, koja ga je htjela, ne zaradivši baš ništa. Ako Unija samo za mali postotak smanjuje mogućnost rata - u nju treba ući. Dosta je bilo rata u nas i oko nas. Dosta i previše.

Nadalje - Hrvatska jest u Evropi. Već i geografski. Krajevi sjeverno od Kupe i Save u srednjoj, ostali u jugoistočnoj. Ne možemo prikačiti dva izvandržavna motora pa otploviti zajedno s domovinom u Južnu Ameriku, koliko god je devedesetih Hrvatska nastojala njojzi sličiti, niti se možemo vratiti u azijske stepe naših doseljenih slavenskih predaka potražiti odakle nam narav.

Tu smo, geografski, kulturalno i ekonomski vezani uz članice Evropske unije - a nemamo ni norvešku naftu ni švicarske banke. Dovoljno smo mali da nam kroz nejednaku razmjenu kroje kapu i gaće - a unutra imamo više nade i šanse da razmjena ne bude baš posve nejednaka. Mislim da je bolje imati malo nego nimalo glasa u tome.

Ako uđe u Uniju, stanovništvo Hrvatske činit će 0,8 posto stanovništva Evropske unije, njezini evrozastupnici činit će 1,6 posto Evropskog parlamenta , njezin evropovjerenik 3,6 posto članstva Evropskog povjerenstva, a njezin premijer 3,6 posto članstva Evropskog vijeća (točno koliko i njemački kancelar). Ako ne uđe, njezin će utjecaj iznositi 0 posto - što je ipak manje od 1,6 u zakonodavnoj i 3,6 u izvršnoj vlasti.

Ako uđe, naš će premijer moći postaviti veto na odluku Evropskog vijeća (nadajmo se - ne zbog banalnih razloga, kao što je to učinio Berlusconi). Ako ne uđe, neće moći ništa u pogledu odluka Evropskog vijeća, kao ni dosad.

Nisam spomenuo evropske fondove. Iskreno, radije bih da čim prije izgubimo pravo i na cent iz njih i da nas zapadne ulagati više negoli ćemo dobivati. Jer bi to značilo da smo se ubrstili u bogatije, da šešir ne držimo nego ga punimo. Koliko je ljepše moći davati nego morati iskati! Bojim se da neću doživjeti da moji sunarodnjaci tako misle - ali se ufam barem u unuke. Ako ih odgojimo u solidarnosti na koju plediramo.