KOMENTAR JELENE LOVRIĆ Hrvatska je na fiskalnom i ekonomskom dnu. Može li Milanovićeva Vlada sad biti uspješnija?

Čim se jučer vratila s nezasluženog odmora, kojim se - kao da je situacija u državi najnormalnija - velikodušno počastila, Vladu premijera Zorana Milanovića dočekala je impozantna količina nikad većih problema. Sve što je morala proći dosad ništa je prema predstojećim izazovima.

Prvi i najkrupniji zadatak rebalans je državnog proračuna. Koji će ovaj put morati biti mnogo više od stvaranja ravnoteže između financijskih planova i ostvarenja. Predstojeće rebalansiranje neće i ne može biti tek puko porihtavanje ulaznih i izlaznih proračunskih stavki. Preslagivanjem državnih financija Vlada implicitno odlučuje i o vlastitoj ekonomskoj strategiji.

Faktički, Milanovićev se kabinet mora odrediti i prema svojoj dosadašnjoj politici. Koja se po nizu parametara pokazala neuspješnom. Kad se s prvim danima jeseni budu lomili oko toga hoće li državni proračun kresati ili će ga novim poreznim tlačenjem dodatno pokušati napumpati, vladajući će zapravo odlučivati ostaju li kod politike koja je džepove građana i privrede ispraznila a da državni budžet do željene razine ipak nije uspjela napuniti ili će se Banski dvori takve politike praktično odreći. Biraju li status quo ili će Vlada priliku iskoristiti za iniciranje, s raznih strana prizivanog, strateškog zaokreta?

Predstojeći rebalans događat će se, naime, u ozračju dramatičnog pogoršavanja ne samo stanja državnih financija, nego i kreditnog rejtinga Hrvatske. Polugodišnji deficit debelo je nadmašio vrijednost planiranu za cijelu godinu. Usred ljeta, dok se vladajuća ekipa brčkala po morskim adresama, agencija Standard &Poor’s najavila je rušenje hrvatskog boniteta te od Vlade zatražila preusmjeravanje fiskalne konsolidacije s prihodovne na rashodovnu stranu proračuna. U tom smislu mogla bi prema Hrvatskoj intervenirati i Europska komisija. Najutjecajnija od svih agencija tako je potvrdila stav domaćih kritičara Vladine politike da pretjerani porezni presing, bez nužnih oštrih rezova troškova države, proizvodi kobne posljedice.

Pad BDP-a

Javne financije - konstatira se ovih dana - osiromašile su građane i ubile biznis. Nacionalni je dohodak pao na razinu pretkrizne 2007. godine, a javni se dug u međuvremenu poduplao. Ni jedna od dosadašnjih, pa ni aktualna Vlada, nije potrošnju države prilagodila novom, po rezultatima smanjenom opsegu hrvatskog gospodarstva. Zavođenje fiskalnog reda imperativnog je karaktera, ali izostanak mjere i postupnosti u tom procesu rezultiraju neželjenim učincima: porezna se žetva ne povećava, nego smanjuje. Samo u srpnju budžetski su prihodi pali za desetak posto, a to znači da se proračunski kapacitet države, odnosno prihodovna strana, počeo opasno stanjivati. Što se lako moglo predvidjeti. Stručnjaci znaju da svako povećavanje poreza ne rezultira većim financijskim prinosima. Postoji granica nakon koje porezna lakomost i nezajažljivost djeluju upravo obrnuto: smanjuju fiskalnu jematvu. Hrvatska je tu granicu očito prekoračila.

Još je lani u ovo vrijeme Ljubo Jurčić tvrdio da Vlada svojim mjerama smanjuje poreznu bazu, a to će, najavio je, već ove godine proizvesti rupu u proračunu. Zavođenje fiskalnog reda ministra Slavka Linića izričito je podržao, uz jednu ogradu: “Porezi se moraju plaćati, ali kad bismo doslovno proveli zakon, prepolovili bismo gospodarstvo.” Što se upravo događa. Vladi je zamjerio da nema razvojnu politiku kojom bi kompenzirala negativne efekte štednje. Ništa ne radi na poticanju proizvodnje. Zato je ministre nazvao računovođama, nikako ekonomskim stratezima.

Pokazalo se, nažalost, da je bio u pravu. Stav da za povećanje proračunskih prihoda nema prostora sada je opće mjesto. Činjenica da su, osim PDV-a, svi ostali porezi podbacili smatra se krunskim dokazom gospodarskog umiranja zemlje. Domaći i inozemni ekonomski stručnjaci, kao i privrednici, posve su suglasni da će se Hrvatska - izostane li nemilosrdno rezanje rashoda - “financijski raspasti”. Željko Lovrinčević, vodeći hrvatski makroekonomist, u intervjuu Lideru tvrdi da je Vladin koncept oporavka, s maštarijama o investicijskom zamašnjaku u nereformiranim javnim poduzećima, posve pogrešan. Dok se ekonomija urušava, industrija nestaje, čak i poljoprivredna proizvodnja sahne, a Hrvatska - kao nijedna druga europska zemlja - ne uspijeva povećati, nego i dalje smanjuje svoj izvoz, dok se generalno negativni trendovi pojačavaju, Milanovićeva Vlada, orijentirana isključivo na naplatu proračunskih prihoda, pojačava poreznu presiju. Jedina se prilagodba, i to brutalna, kaže Lovrinčević, događa na tržištu rada i porastu poreznog opterećenja kućanstava.

Branko Roglić, jedan od vodećih hrvatskih poduzetnika, podržava poteze ministra Linića jer “jedini pokušava uspostaviti ravnotežu između realne ekonomije i javne potrošnje”, a Vlada, tvrdi, u tom pogledu nije napravila ni jedan drugi pravi rez.

Nema reformi

Osim u dijelu poreznog sustava, ni jedna ključna reforma nije pokrenuta. - Jaz između realne ekonomije i javne potrošnje tako je poremećen da se potezi Vlade mogu usporediti s liječenjem raka aspirinom - slikovit je Roglić. No, po njemu, gospodarstvo se više ne može cijediti. Ne promijeni li se Vladina politika, prognozira, prihodi u proračunu i dalje će padati. Pred Vladom, kaže, stoje dvije mogućnosti: ili krenuti u reforme, smanjiti troškove države, srezati rashodovnu stranu proračuna ili podnijeti zahtjev za predstečajnu nagodbu, a onda će MMF upravljati Hrvatskom.

Međutim, u Vladi, čini se, o načinu redizajniranja državnog proračuna, pa onda i smjeru vlastite ekonomske politike, i dalje dvoje. Što će poduzeti - o tome odluka još nije pala. Nakon što je premijer Milanović uoči ljetnog raspusta otklonio mogućnost pojačavanja štednje, ministar Linić prijeti zaoštravanjem fiskalne stege: nesmiljenim inzistiranjem na naplati, rekao je, popunit će i spasiti državnu blagajnu. Ali, Vladin potpredsjednik Branko Grčić, koji u posljednje vrijeme nastupa isključivo u ulozi dilera optimizma, lažnog ili stvarnog - tek će se vidjeti, priznaje da “dobra priča” ministra financija o uvođenju porezne discipline “ima svoju granicu, tamo negdje gdje počinje gušiti i gospodarstvo i potrošnju građana”. Grčić će čak reći da on i ministri zaduženi za investicijski oporavak rade posao koji je teži i važniji od Linićeva. Problem je samo u tome što za fiskalnim Atilom kaskaju skoro dvije godine. Usto, rezultati njihovih napora još se ne daju primijetiti.

Vlada velike nade polaže u posve nerealnu mogućnost da će se stvari početi rješavati same od sebe. Istina, turizam postiže pristojne rezultate. Zatim, Europa je jednom nogom izašla iz recesije, s tim da Njemačka - na koju je Hrvatska snažno upućena - pokazuje potencijal lokomotive. To je sigurno šansa, ali nema garancija. Slične su se računice pravile i s očekivanim ekonomskim benefitima od hrvatskog pristupanja Europskoj uniji. Međutim, sanak pusti! Prvi podaci pokazuju da su učinci integracije izostali. Hrvatskoj članstvo u EU (zasad) nije donijelo koristi. Dapače! Primjerice, pojačava se uvoz, a ne izvoz poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda. Trgovine se pune robom iz inozemstva, a domaća proizvodnja i prehrambena industrija trokiraju. Ne pokrpa li proračun, ali, još važnije, ne uspije li Vlada pronaći način za pokretanje ekonomije, Hrvatska ulazi u svoje možda najdramatičnije poratno razdoblje.

Gospodarstvo doživljava pomor. Pitanje je tko će od privrednika uspjeti dočekati iduću godinu. Javni je dug toliko narastao da lako može postati neupravljivim. Hrvatska je opet zemlja ekonomske emigracije.

Ogromna nezaposlenost prerasta u trajno stanje. Jer, ni oporavak predviđen u idućim godinama, koji u najluđim snovima pleše od jedan do dva posto, ne rješava taj problem. Ne osigurava ni uredno servisiranje kamata ni otvaranje novih radnih mjesta. Usto, Hrvatskoj prijeti gubitak financijskog suvereniteta. Europa će Milanovićevoj Vladi početi zavrtati ruku, zahtijevati promjenu ponašanja. Ovako ili onako, neke će se stvari morati lomiti!

Saniranje štete

Drugi od jesenskih prioriteta hitno je saniranje štete koju je sasvim nepotrebnim zaokretom u vezi s europskim uhidbenim nalogom aktualna vlast na međunarodnom planu napravila sama sebi. Upornim ignoriranjem europskih upozorenja da se u tom slučaju našla u ofsajdu, Vlada je isprovocirala krajnje neugodno pismo povjerenice EU za pravosuđe Viviane Reding koja traži da se Hrvatska - ne slučajno do 23. kolovoza, Europskog dana sjećanja na žrtve totalitarnih režima - pismeno očituje o datumu opoziva takozvanog Lex Perkovića. Predsjednik Ivo Josipović ovih je dana najavio da će se Vlada s tim u vezi morati povući. U suprotnom, Hrvatskoj su najavljene moguće nimalo bezazlene sankcije. Od suspenzije prava glasa u briselskim institucijama do blokade korištenja EU fondova. Ali i bez toga, Hrvatska se svojim ponašanjem u ovom slučaju pokazala kao neozbiljna zemlja, koja u odnosima s europskim partnerima drži figu u džepu. Njemačka se s pravom osjeća izigranom: službeni je Zagreb sporni zakon usvojio po hitnom postupku čim je ta zemlja ratificirala hrvatski pristupni ugovor. Naposljetku, Vlada svojim nepromišljenim ponašanjem hrani posve apsurdnu famu da pokriva i štiti u bivšem režimu počinjene zločine.

Socijalni bunt

Treće, jesen će sigurno donijeti novi krug socijalnog i političkog nezadovoljstva. Kamo će konglomerat produžene ekonomske depresije, s vrlo izvjesnom novom erupcijom nezaposlenosti i socijalnog beznađa, na kraju skrenuti - vrlo je teško prognozirati. Traktori su već na cestama, liječnici i medicinsko osoblje prijete štrajkovima i sličnim akcijama, ali najave da nakon vrućeg ljeta slijedi politički užarena jesen uvijek su se dosad pokazale promašenima. Željko Lovrinčević ipak tvrdi da će pritisak s tržišta rada i rast siromaštva postati neizdrživi pa će, kaže, prava prisila za radikalne promjene doći iznutra, od građana. Pritom određenu ulogu može odigrati i činjenica da se siva zona, koja je uvijek dosad funkcionirala kao moćan socijalni amortizer, Linićevom fiskalizacijom sve više smanjuje i tako gubi mogućnost ublažavanja socijalnih potresa. Što je u redu otvaraju li se druge perspektive, ali je loše i moguće dinamitno ako tih perspekiva nema.

Svejedno, HDZ-ov najavljeni zahtjev za raspisivanje prijevremenih izbora teško da bi mogao proizvesti željeni učinak i “demolirati Milanovićevu Vladu”, kako je to Tomislav Karamarko nedavno zaprijetio. No, može povećati ionako pregolemu društvenu nervozu. O intenziviranju političke krize govori i učestalo pokretanje nekih novih političkih inicijativa, najave o formiranju Trećeg puta, bez obzira na to tko ga činio. Umnažanje takvih ideja izraz je sve raširenijeg uvjerenja o potrošenosti aktualne vlasti. Opstanak Milanovićeva kabineta nije u pitanju, opasnost njegova rušenja nije realna, ali je zato mogućnost Vladina produktivnog funkcioniranja i dalje vrlo upitna. Krizu za rogove još nisu uspjeli uhvatiti. A kad će i hoće li - ne zna se! Vruća jesen? Možda. Depresivna sigurno!