Tromjesečni rast BDP-a Europske unije od 0,3 posto u drugom kvartalu ove godine nije velik, no možemo biti sigurni da nije riječ o statističkoj pogreški. Velika europska gospodarstva koja imaju najveći ponder prilikom izračuna prosječne stope EU rasta zabilježile su zavidno dobre rezultate koje naknadna revizija ovih privremenih podataka o BDP-u ne može anulirati.
I Njemačka i Velika Britanija i Francuska su tako ostvarile snažne stope rasta u drugom tromjesečju, dok se pad talijanskog gospodarstva značajno usporio, zbog čega je u konačnici i Unija u cjelini ostvarila pozitivan rezultat. Premda još uvijek nisu objavljeni podaci po komponentama BDP-a koji bi nam pomogli da utvrdimo što je pokrenulo rast, na osnovi visokofrekventnih mjesečnih podataka očito je da se rast Unije zasniva na snažnom porastu proizvodnje kapitalnih dobara, značajnom povećanju robnog izvoza, smanjenju robnog uvoza te blagom oporavku trgovine na malo.
Laički rečeno, velike zemlje Unije počele su proizvoditi i izvoziti više, a stanovnici tih zemalja su prestali smanjivati svoju potrošnju. Bez obzira na to što je upitno hoće li ekonomski oporavak Unije u cjelini biti održiv, kako zbog visoke razine privatnog duga poduzeća i kućanstava u pojedinim starim zemljama članicama, tako i zbog problema s galopirajućim javnim dugom i nestabilnostima u zemljama europske periferije, očito je da je oporavak američkog i japanskoga gospodarstva te još uvijek snažan rast velikih zemalja u razvoju stimulirao oporavak velikih gospodarstva Unije koje se tradicionalno oslanjaju na prerađivačku industriju i robni izvoz.
Prirodno je zapitati se može li ova lančana reakcija u sljedećem koraku stimulirati i hrvatsko gospodarstvo? Ovo pitanje može se postaviti i na drugačiji način: da li je možda nedostatna potražnja Europske unije za hrvatskim izvoznim proizvodima bila karika koja je nedostajala i zbog koje je Hrvatska ovog ljeta ušla u šestu godinu recesije? Premda bi naši političari voljeli da je rješenje hrvatskih gospodarskih problema tako jednostavno, nažalost oporavak Unije ne daje nam razlog za slavlje.
Hrvatsko gospodarstvo se, naime, u prethodnom desetljeću u znatnoj mjeri preorijentiralo na robnu razmjenu sa zemljama bivše Jugoslavije koje su danas članice CEFTE, zbog čega oporavak Unije ima mnogo manji učinak na hrvatske gospodarske performanse od očekivanih. Nadalje, ako usporedimo robni izvoz Hrvatske s ostalim novim zemljama članicama Unije i zemljama članicama CEFTA-e kroz dulje vremensko razdoblje, uočit ćemo da su sve zemlje zabilježile dramatično smanjenje robnog izvoza tijekom 2009. godine kada je u svijetu vladala globalna financijska kriza.
Međutim, robni se izvoz velike većine zemalja već u 2010. oporavio, a u nekim novim zemljama članicama i zemljama CEFTA-e zabilježio i dvoznamenkaste prosječne godišnje stope rasta. Jedine zemlje regije u kojima robni izvoz ne pokazuje znakove oporavka su Slovenija i Hrvatska, pa stoga i ne čudi da upravo te zemlje još uvijek bilježe i negativne stope rasta BDP-a. Očito je stoga da i slovenski i hrvatski gospodarski problemi nemaju nikakve veze sa slabašnom potražnjom Unije za njihovim izvoznim proizvodima (jer druge zemlje regije nemaju problema s izvoznom potražnjom), već je riječ prije svega o dubokim strukturnim problemima specifičnim za dotične zemlje.
Kako europski oporavak nema moć da uskrsne hrvatsko gospodarstvo, može se očekivati da rast BDP-a u drugom tromjesečju ove godine neće biti pozitivan. Premda službeni podaci o BDP-u još nisu objavljeni, iz dostupnih visokofrekventnih podataka može se zaključiti da u najboljem slučaju možemo očekivati stagnaciju, a u gorem (i vjerojatnijem) daljnji pad aktivnosti. CEIZ indeks kojim Ekonomski institut aproksimira kretanja poslovnog ciklusa u zemlji stagnira i sugerira na mogućnost da smo dosegnuli dno (ali ne i da smo se oporavili), industrijska proizvodnja i građevina i dalje padaju, jedino trgovina na malo pokazuje slabašne znakove oporavka. Robni izvoz koji je u teoriji trebao rasti simultano s jačanjem gospodarske aktivnosti u Uniji se smanjuje, pa je tako u prvih šest mjeseci ove godine smanjen za ukupno 4,4 posto, dok istodobno robni uvoz stagnira, što će za posljedicu imati proširenje robnog deficita bilance plaćanja.
Ako analiziramo izvoz po grupama zemalja, možemo primijetiti da je robni izvoz u zemlje Unije narastao za 1,8 posto, ali se zato izvoz u zemlje CEFTA-e smanjio za 6,1 posto. Drugim riječima, umjesto da slavimo oporavak Unije, mi smo prisiljeni plaćati cijenu pridruženja Uniji, jer od pridruženja zemlje CEFTA-e na uvoz naših proizvoda naplaćuju carinu. Daljnji pad izvoza zbog napuštanja CEFTA-e indikativan je pokazatelj da karika koja nedostaje našem oporavku nije dobar ekonomski sentiment u Europskoj uniji, nego nedostatak izvozne konkurentnosti hrvatskog gospodarstva nastalog zbog neprovođenja reformi, zbog kojeg su se naša poduzeća, umjesto da izvoze na zahtjevno i kompetitivno tržište Unije, preusmjerila na manje izazovno tržište zemalja CEFTA-e.
* Članak je autorskog karaktera i ne odražava stavove Ekonomskog instituta Zagreb, gdje je autorica zaposlena
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....