KOMENTAR T. ČADEŽA 'Što je nama ćirilica? Isto što i glagoljica: nacionalno pismo'

Što je Hrvatima ćirilica? Isto što i glagoljica: nacionalno pismo. Hrvatska redakcija ćirilice naziva se danas bosančicom a povijesni su nazivi i sljedeći: harvacko pismo, rvatsko pismo, arvatica. U 19. stoljeću Ivan Kukuljević Sakcinski naziva je hrvatsko-bosanska ćirilica a Vatroslav Jagić bosansko-dalmatinska ćirilica.

Ona je jedno od temeljnih pisama našega srednjovjekovlja a sačuvani dokumenti dokazuju da se koristila od krajnjeg juga do krajnjeg zapada, od Dubrovnika do Istre. Sadašnje ime, bosančica, dao joj je arheolog i povjesničar umjetnosti Ćiro Truhelka (Osijek, 1865. - Zagreb, 1942.), utemeljitelj Zemaljskog muzeja u Sarajevu (nedavno ugašenog!), uvjereni hrvatski nacionalist i bosansko-hercegovački prosvjetitelj par exelence. Za nju je karakterističan poseban znak za glasove đ i ć, koji su hrvatski ćirilski pisari stvorili prema glagoljskom đerv. Taj glas je iz bosančice preuzeo za glas ć Vuk Karadžić, provodeći reformu srpske ćirilice.

'ĆIRILICA ZNAČI TENKOVI, UBOJSTVA I SILOVANJA' Tomašić protiv uvođenja dvojezičnosti u Vukovaru

Evo recimo prije hiljadu godina bila je glavno hrvatsko pismo istočno od rijeke Krke i Vrbasa. U Istri, primjerice, važan je Supetarski ulomak, iz 12. stoljeća, dakle iz Svetog Petra u Šumi. Nadalje, važna je slavna Poljička Republika, gdje je ćirilica bila glavno pismo. Dominirala je od 15. do 17. stoljeća. Njome je pisan, čakavskim narječjem, i slavni Poljički statut iz 1440. U tom se kraju bosančicom u crkvenim knjigama pisalo sve do druge polovice 19. stoljeća. Njome su nadalje pisani brojni srednjodalmatinski pravni i historiografski spisi, od kojih su najznačajniji Hrvatska kronika (početak 16. st.).

Intenzivno se koristila u Dubrovačkoj Republici. Njome su pisani liturgijski spisi, lekcionari, molitvenici, oficiji, najviše u 15. i 16. stoljeću. Najpoznatiji je tekst Libro od mnozijeh razloga iz 1520.

Dakako, bosančica je i pismo bosanskih i hercegovačkih fratara, osobito od početka 17. stoljeća do sredine 18. st. Pokriva sva područja liturgijske književnosti, vjerskopoučne i polemičke tekstove, kao i historiografske zapise, franjevačke ljetopise i kronike. Jezik je prvo staroštokavski ijekavski, a kasnije novoštokavski ikavski. Najpoznatija su Besjede Matije Divkovića iz 1616., Naslađenje duhovno Pavla Posilovića iz 1639. te Ispovjedaonik Stjepana Matijevića iz 1630.

Ukratko, izreći da je ćirilica srpsko pismo isto je što i tvrditi da su svi štokavci Srbi. Ćirilica je, ukratko, sveslavensko pismo i biti protiv nje znači udarati na naš identitet.

Bilo bi, zapravo, najkorisnije kad bi se, makar za napredne đake, u osnovne i srednje škole uvela izborna nastava za koje bi se učile i glagoljica i ćirilica.