Konvoj ljubavi prema potresom razrušenom području ujedno je parada nepovjerenja u institucije

Politički rezultat ne mjeri se, na žalost ali i na sreću, brojem sijedih na glavi premijera, stupnjem podbuhlosti predsjednika države ili dubinom podočnjaka ministra graditeljstva; govorimo, dakako, sasvim figurativno.

Da, bila je ovo teška godina za one koji upravljaju državom, prije svega za premijera. Da, lako je zamisliti nekog Plenkovićeva prethodnika na toj poziciji koji bi, suočen s iznenadnim, tragičnim, pa i katastrofičnim izazovima, jednostavno abdicirao. Da, moglo je Plenkovića nebo i bolje pogledati, pa mu dati, recimo, lagodne Milanovićeve premijerske godine. No, bez obzira na zlu kob, ne postoji ni moralna ni društvena obaveza da se ovu Vladu ili njezine ljude pojedinačno vrednuje prema tome koliko su ih život i događaji potrošili, nego i dalje isključivo u ovisnosti o tome koliko su uspješni u borbi sa svim nevoljama.

Jer i sijede, i podočnjake, i emocionalne, i sve druge tragove nose na sebi i u sebi sve žrtve prošlogodišnjih nedaća, a da pritom nemaju ni moć, ni društvenu poziciju, ni materijalnu naknadu, ni fizičku sigurnost kakvu za sebe i svoje obitelji uživaju ljudi koji donose političke odluke.

Političari će svoju eventualnu tjeskobu i preopterećenost naplatiti ili barem pokušati monetizirati na različite načine. Evo, recimo, toliko je bolno očito, čak pomalo zastrašujuće, kako su se regulativa i postupanje oko obnove Zagreba nakon potresa u ožujku nastojali razvući što bliže lokalnim izborima, dakle kasnom proljeću ove godine. Bilo je zamišljeno da upravo to bude "moneta za potkusurivanje" na lokalnim izborima, kao što je bitka protiv korone lijepo poslužila za poželjan ishod stranačkih i parlamentarnih izbora u protekloj godini.

Ministar graditeljstva Darko Horvat, prozvan u listopadu što kasni s propisima o obnovi i njihovom primjenom, podrugnuo se kritičarima ovakvom nonšalancijom: "Pa mi smo sa 100 milijuna kuna već pred završetkom hitnih sanacija". Dakle, sredinom desetog mjeseca, čak sedam mjeseci nakon stradanja središta Zagreba, ministar je ponosan što je PRED krajem (što god to značilo) HITNE sanacije.

To, prevedeno, znači da ova Vlada ističe kao uspjeh što je u pola godine omogućila da gotovo nitko (ali, očito, ne svi) u središtu glavnoga grada ne spava pod zvijezdama. Pitanje je, naravno, je li i to točno, no očito je prema Horvatovu priznanju da čak ni žurna, interventna sanacija od zime do zime nije uspješno izvedena do kraja.

Umjesto toga, građani su bili mjesecima izloženi prekomjernome marketinškom granatiranju tvitovima podrške birokrata iz Europske komisije, mistificiranjem i glorificiranjem tehničkih procedura u okviru Fonda solidarnosti EU, spjevane su ode Omotnicama, Mehanizmima, a Hrvatskoj je dosad od svega toga "sjelo" 88,9 milijuna eura u odnosu na procijenjene 42 milijarde kuna štete, s tim da se ne zna niti troše li se, a još manje kako su dosad utrošeni ti euri europske solidarnosti. (Usput, taj fond doslovno funkcionira kao mehanizam - bez naročitog udjela volje, automatski - imaš katastrofu, ona ima cijenu, dobiješ proporcionalnu naknadu, i tako već dosad više od 20 država Unije).

Ministar Horvat, naprotiv, u listopadu je objasnio da mu treba još nekoliko tjedana da dovrši sve podzakonske akte, a sad kad je zlokobno grunulo i kod Petrinje, stao je petljati kako mu treba još vremena da vidi kako će tu novu situaciju uklopiti u zakon. Ministru Horvatu, kako vidimo, treba puno vremena; građani Gline, Petrinje, Siska, Zagreba, Hrvatske nemaju vremena poput Horvata.

Zato se ne treba čuditi rijekama pojedinaca, udruga, tvrtki, obrtnika, sportaša... koji su nagonski pohrlili na svaki način pomoći - odmah i konkretno - stradalnicima groznog potresa na Banovini. Ti dobri ljudi preplavili su Banovinu s ispravnim instinktom da građani moraju požuriti jer institucijama (Horvatu i drugima) "treba vremena". Konvoj ljubavi prema Banovini jest ujedno parada nepovjerenja u institucije.

Kako se doista pouzdati u političare koji u potresom razrušenom Zagrebu jurcaju s rotirkama i znatiželjno razgledavaju trećerazredne spomenike domovini (koji se vide samo izbliza, a zamišljeni su kao monumenti), a ne pada im na pamet prošetati gradom i pregledati koliko još zgrada ima crvene naljepnice, zašto ih imaju i je li išta od ožujka na njima poduzeto?

Nekadašnja premijerka Kosor, posljednjih godina kauč-kritizerka Andreja Plenkovića, isto se nešto pod komentarima na Twitteru obrecnula na ljude koji odlaze pomagati stradalnicima, svjesni da će institucionalna potpora kasniti ili da nikad neće doći. Nije viđena da nasred Gline kuha lijepe novogodišnje sarme kakvim se zna pohvaliti po društvenim mrežama. Nitko tamo nije mogao uočiti ni Davora Bernardića, ni Tihomira Oreškovića, ni Tomislava Karamarka... Kolindu Grabar-Kitarović u jezivoj večeri na dan potresa gledali smo, naprotiv, kako na televiziji još jednom umiljato pjevuši onu svoju istu životno-političku operetu. Politika kao zanimanje, ali, na žalost, ne i kao životni poziv.

U kontekstu stvarnih rezultata politike i Vlade pomalo je neumjesan, a i prilično neuvjerljiv Plenkovićev poučak iz intervjua HRT-u: "neki gledaju državu kao teret, a da nema države, tko bi osigurao sredstva". Premijer kao da nam želi predstaviti kao posebnu uslugu, dobrohotnost, privilegirani dar od države to što će preuzeti teret obnove potresom sravnjenih mjesta i ruiniranih gradova. Ili što će se boriti protiv pandemije opakog virusa.

Bolje možda da se upitao - a čemu bi uopće služila država (politika) ako ne tome.