KRAH LNG-a: KAKO JE POTONUO NAJVAŽNIJI INFRASTRUKTURNI I POLITIČKI PROJEKT VLADE Za zakup hrv. LNG terminala pristigla tek jedna obvezujuća ponuda

U istom tjednu kad je u službenu proceduru pustila dugoočekivani lex LNG - posebni zakon namijenjen lakšoj gradnji terminala za ukapljeni plin (LNG) na otoku Krku - ambicije hrvatske Vlade da se taj projekt realizira primile su težak udarac. Naime, u ponedjeljak 9. travnja istekao je konačni rok prvog kruga natječaja za predaju obvezujućih ponuda za zakup kapaciteta budućeg terminala, a više upućenih izvora opisalo je rezultate natječaja kao - fijasko. Prema neslužbenim informacijama koje je Jutarnji list prikupio od dva neovisna izvora, LNG Hrvatska (tvrtka koja razvija projekt) zaprimila je samo jednu obvezujuću ponudu, a i ta obuhvaća skroman kapacitet, navodno samo 100 milijuna prostornih metara prirodnog plina godišnje. Prema istim izvorima, riječ je o ponudi hrvatske nacionalne naftne kompanije Ine. Ina je Jutarnjem listu službeno potvrdila da je podnijela obvezujuću ponudu, odbivši otkriti bilo kakve detalje. Direktor LNG Hrvatske Goran Frančić odbio je, pak, komentirati ove informacije.

Ipak, ako se one pokažu točnima, lako je shvatiti zašto je takav ishod natječaja okarakteriziran kao podbačaj. Budući da planirani kapacitet terminala iznosi oko 2,4 milijarde prostornih metara plina godišnje, čini se da je potencijalnim korisnicima “prodano” samo nešto više od 4 posto ukupnog kapaciteta - iznos znatno ispod razine koja bi omogućila financijsku održivost investicije. Takav epilog nova je potvrda teze da - suprotno u široj javnosti uvriježenom mišljenju - najveće prepreke realizaciji tog strateški važnog energetskog projekta nisu ni ekološke, ni geopolitičke, ni zemljišno-pravne naravi, nego isključivo tržišno-komercijalne prirode.

Jednostavno rečeno, ključna nepoznanica u dosadašnjem tijeku razvoja projekta LNG terminala bila je postoji li dovoljan broj tvrtki koje su spremne na rok od dvadeset i više godina financijski se obvezati na korištenje terminala. Ishod prvog kruga natječaja za zakup kapaciteta na to pitanje nudi vrlo depresivan odgovor i znatno pogoršava perspektivu za realizaciju projekta. Naime, konstrukcija projekta zamišljena je tako da se otprilike trećina pokrije novcem Europske unije, trećina ulaganjem investitora, a trećina kreditom koji bi se otplaćivao iz budućeg prihoda terminala. Kako je ukupna procijenjena vrijednost projekta oko 383 milijuna eura, proizlazi da treba osigurati još 282 milijuna. Načelno, to znači da investitori i banke moraju dati po 140 milijuna eura (omjer možda bude različit).

Interesa za ugovore nema

Logično je pretpostaviti da ni prvi, ni drugi tako znatnu količinu novca neće dati bez što čvršćeg osiguranja da će biti vraćen. To znači da su ključni uvjeti financijske održivosti i bankabilnosti projekta dugogodišnji ugovori o zakupu kapaciteta terminala, koji bi ulagačima i kreditorima trebali služiti kao jamstvo povrata njihove investicije. Bez takvih ugovora neće biti ni terminala. A interesa za ugovore nema... Zato se može očekivati da će se tijekom sljedećih dana uključiti sirene za uzbunu na Markovu trgu.

Za Projekt LNG terminala - uz Pelješki most najvažniji infrastrukturni projekt agendi hrvatske Vlade - Europska unija odobrila je 102 milijuna eura bespovratne pomoći, a o važnosti krčkog terminala javno je govorio čak i američki predsjednik Donald Trump. Situacija u kojoj se projekt urušava zbog nedostatka interesa za njegovo korištenje stoga je i politički neugodna za Andreja Plenkovića i njegovu Vladu. Iako formalno u LNG Hrvatskoj ne smiju govoriti o detaljima natječaja za zakup kapaciteta terminala, neslužbeno se može čuti uvjeravanje da situacija nije beznadna.

- Ovo je bio prvi krug, mi smo oduvijek znali da ćemo trebati još vremena da bismo popunili kapacitet. Istina jest da je ovaj rezultat razočaravajući i da smo očekivali barem milijardu kubika u prvoj fazi. No, tu smo, gdje smo. Uvjetima natječaja predviđena su tri kruga, sve mora završiti do kraja svibnja i očito je da će sada biti potreban jači angažman politike. Velikim plinskim trgovcima očito je u ovom trenutku neprihvatljivo preuzeti financijsku obvezu na tako dug rok.

Ako je ovo strateški projekt, onda se tu moraju uključiti države - kaže naš sugovornik iako ne precizira kako bi taj državni angažman trebao izgledati. Iako je teoretski moguće da se tijekom nekoliko tjedana situacija promijeni, pa LNG Hrvatska prikupi niz ponuda kompanija koje se nisu javile u prvom krugu, takav scenarij iz više je razloga neizgledan. Kao prvo, razlog zbog kojeg je na natječaj pristigla samo jedna ponuda zasigurno nije nedostatak vremena. Natječaj je otvoren još 17. siječnja, a inicijalno je trebao trajati 30 dana.

Ipak, uoči isteka roka, 16. veljače, tvrtka je objavila jednomjesečno produljenje, pravdajući to “višestrukim zahtjevima potencijalnih ponuđača i promjenama unesenim u Opće uvjete korištenja budućeg terminala”. No, kad se i to razdoblje približilo kraju, rok je - ovaj put u tišini - produljen do 9. travnja. Dakle, svi zainteresirani ponuditelji imali su gotovo tri mjeseca da se jave.

Problem je, dakle, očito u uvjetima natječaja, odnosno komercijalnim detaljima. A ključno je pitanje što se tu može promijeniti tijekom sljedećih tjedana...

Što će reći Mađari?

Kako objašnjava jedan visokopozicionirani menadžer u tvrtki koja je među uglednijima na domaćem plinskom tržištu, u projektu LNG terminal previše je rizika. - Ako se za zakup kapaciteta nije javio nijedan tržišni igrač - a koliko ja znam nije - to vam sve govori o tome kakav je projekt. Od nas se traži da se obvežemo da ćemo dvadeset godina po fiksnoj cijeni plaćati terminal, koristili ga ili ne, a s druge strane, država ne preuzima nikakve obveze. Što ako porastu tarife za transport plina? Što ako porastu porezi, uvedu se trošarine na plin... S druge strane, u natječaju je bio cijeli niz nepoznanica. Ako mene pitate, u ovom je trenutku iluzorno očekivati da se takav projekt može realizirati na način da komercijalne kompanije preuzmu cjelokupni teret - kaže ovaj hrvatski “plinaš”.

Jedan drugi izvor upućen u tijek projekta, pak, tvrdi da ključ projekta drži politika, ali ne ona hrvatska - nego mađarska. Naime, u dosadašnjim natječajima za prikupljanje neobvezujućih ponuda za zakup kapaciteta terminala najveći interes došao je od tamošnjih kompanija. Ipak, na aktualni natječaj nije se javio ni veliki tamošnji trgovac MET, ni državna elektroenergetska kompanija MVM. Ima li u tome političke pozadine? - Činjenica jest da su u Mađarskoj bili izbori i da je to stavilo ostalo u drugi plan.

Budući da je Viktor Orban ostvario uvjerljivu pobjedu, logično je da i to utječe na projekt. Hrvatska politika morat će pregovarati s njim - objašnjava naš izvor iz LNG Hrvatske. A to je, pak, opet pomalo vruć krumpir za Vladu. Naime, ako budućnost LNG terminala uistinu ovisi o političkoj odluci mađarske države, teško će biti te pregovore - barem što se percepcije javnosti tiče - odvojiti od pregovora koje Vlada namjerava voditi s mađarskim MOL-om o budućnosti i eventualnom otkupu Ine. A tu je onda i problem kutinske Petrokemije, gdje je MOL - preko Ine - također važan faktor u pronalaženju održivog rješenja za budućnost posrnule kompanije. Iako su, navodno, dosad oko angažmana u LNG terminalu vođeni “trilateralni” sastanci predstavnika Hrvatske, Mađarske i Europske komisije, možda će sada biti potreban izravniji diplomatski angažman.

Izostane li, pak, mađarski angažman u projektu, bit će puno teže pronaći dovoljan broj korisnika terminala. Naime, oko 50 posto potrošnje u Hrvatskoj otpada na samo dva kupca: HEP i Petrokemiju. “Div iz Kutine” i uz aktualnu cijenu plina ima ozbiljnih problema u poslovanju, pa je teško vjerovati da bi mogao biti značajniji kupac skupljeg ukapljenog plina, a tvrtka ni bilančno nije u stanju da može preuzimati dugoročne financijske obveze. HEP bi to mogao biti, pogotovo ako se uzme politički utjecaj na kompaniju s jedne strane te političku dimenziju projekta gradnje terminala s druge.

U takvim okolnostima lako je zamisliti scenarij prema kojemu bi HEP zakupio značajni kapacitet terminala i tako pomogao zatvaranju održive financijske konstrukcije projekta. Ipak, ako HEP uopće nije poslao obvezujuću ponudu na prvi krug natječaja, veliko je pitanje koliki se interes od kompanije uopće može očekivati. Na kraju, tu su i trgovci plinom, ali ni kod njih, očito, u ovom trenutku nema spremnosti za takve dugoročne ugovore. Indikativno je, kako upozorava jedan od naših sugovornika, da se na natječaj za zakup kapaciteta terminala nije javila nijedna američka tvrtka, ali ni ukrajinska.

- Cijelo vrijeme slušamo da je ovo projekt koji forsiraju Amerikanci kako bi mogli prodavati svoj plin u središnjoj Europi. Pa kako se onda nije javila nijedna od tih američkih kompanija? Stalno se tvrdi da će ovaj projekt državama omogućiti da više ne budu ovisne o ruskom plinu, pa kako onda da te države nisu zainteresirane za to? Ukrajina bi trebala biti životno zainteresirana da dobije novi dobavni pravac za plin. Gdje je njihova ponuda? Nešto očito ne valja u projektu, ili uvjeti ili cijena - rezonira on.

Ipak, konačna cijena korištenja terminala proporcionalna je interesu. Što je veći zakupljeni kapacitet, jedinična cijena korištenja je manja, jer se fiksni trošak investicije dijeli na više “jedinica potrošnje”. Pojednostavljeno rečeno, čak i da prikupe ponude za milijardu kubika plina godišnje, uz takvu nisku iskorištenost cijena će biti visoka, a plin iz terminala preskup. Sukladno tome, želi li povećati izglede za realizaciju projekta, a ne može u značajnijoj mjeri utjecati na tržišnu potražnju za ukapljenim plinom, državi možda ostaje samo opcija da smanji iznos investicije.

Ništa prije 2020. godine

Sadašnji model podrazumijeva kupnju novog plutajućeg terminala (FSRU) koji bi - opet prema neslužbenim informacijama - imao kapacitet od više od 6 milijardi prostornih metara plina. Mogućnost koja se nameće jest da se kupnjom polovnog plovila manjeg kapaciteta i skromnijih tehnoloških mogućnosti smanji visina investicije, pa na taj način omogući rentabilno poslovanje terminala i s manjim kapacitetom. Ipak, i tu ima ozbiljnih prepreka. Kao prvo, vrlo je upitno može li se naći takav brod.

Na svijetu trenutačno postoji manje od trideset plutajućih terminala, a veliku većinu posjeduju tri kompanije. Također, njihov tradicionalni model poslovanja jest dugoročni leasing postrojenja, a u slučaju hrvatskog terminala on, zbog uvjeta koje je propisao fond CEF koji je odobrio financijsku pomoć, mora biti kupljen. Drugi problem jest to što u slučaju smanjenja ukupne visine investicije proporcionalno pada i iznos europske bespovratne pomoći koja je odobrena za projekt. A to onda, pak, neutralizira efekte smanjenja ulaganja.

Dakle, ako odluče krenuti tim putem, predstavnici Vlade morat će u pregovorima s Europskom komisijom pokušati dogovoriti da se iznos bespovratne pomoći ne smanjuje. Na kraju, s obzirom na prosvjede lokalne zajednice protiv korištenja sustava za grijanje ukapljenog plina korištenjem morske vode, pitanje je je li dostupan stariji brod s alternativnom tehnologijom koji bi bio prihvatljiv zelenim aktivistima i predstavnicima lokalne vlasti u Omišlju.

Bilo kako bilo, u moru nepoznanica vezanih za budućnost projekta, čini se da je samo jedna činjenica vezana za omišaljski LNG terminala izvjesna. S obzirom na tempo razvoja i izgledne nove promjene u modelu projekta, obećani datum početka rada u drugoj polovici 2019. godine evidentno će morati biti odgođen. Trajno? Ta opcija više nije isključena.