'Kriminal u pretvorbi trebalo bi tretirati kao zločin protiv čovječnosti'

Mogu li se najteži oblici gospodarskog kriminala tretirati i kažnjavati kao međunarodna kaznena djela protiv čovječnosti? Koji sud bi se trebao suditi za ta djela - postojeći Međunarodni kazneni sud, ili bi trebalo ustrojiti poseban sud specijaliziran za teške gospodarske zločine? To su tek neke od tema koje u nedavno predstavljenoj knjizi “Kažnjavanje teških gospodarskih kaznenih djela kao zločina protiv čovječnosti” propituje autorica, docentica kaznenog prava na zagrebačkom Pravnom fakultetu, Sunčana Roksandić Vidlička. Njezinu knjigu objavio je njemački Institut Max Planck. Ona je suradnica toga Instituta i članica Max Planck partnerske grupe za balkansku kriminologiju. Knjiga se temelji na njezinom doktoratu obranjenom 2016. u Freiburgu, odnosno 2015. u Zagrebu.

“Sve više se razmatra mogućnost na koji bi način teška i sustavna gospodarska kaznena djela našla svoje mjesto u međunarodnoj kazneno-pravnoj areni”, kazala nam je Roksandić Vidlička. “Kad se promatraju širom svijeta suđenja vođena za teška gospodarska kaznena djela, odnosno za ratno profiterstvo, onda se vidi da ona često zbog sprege poduzetnika i visoke politike ne urode očekivanim pravosudnim epilogom. Naročito je to slučaj u tranzicijskim i državama nakon ratnog sukoba.

Ta nevoljkost raširena je još od Nürnberških suđenja nakon II. svjetskog rata. Jedan od optuženih u Nürnberškom procesu, Hjalmar Schacht, na suđenju izjavio: “Ako sudite industrijalcima koji su pomogli naoružavati Njemačku, onda biste morali suditi i vašima. Tvrtka Werke, koja nije radila ništa osim ratne proizvodnje, bila je u vlasništvu vašeg General Motorsa”. Dakle, promatra li se upletenost businessa u ratne događaje, ne samo tijekom II. svjetskog rata nego i kasnijih ratova, onda se vidi da su takozvani ‘neprijatelji’ tijekom sukoba često poslovno surađivali”, kazala nam je Roksandić Vidlička.

Što vas je navelo da se bavite temom gospodarskog kriminala kao prijetnjom ljudskim pravima?

- Moram priznati da sam bila ponukana pravnom situacijom u Hrvatskoj, ustavnom izmjenom iz 2010. kojom je proglašeno nezastarijevanje djela iz pretvorbe i privatizacije i ratnog profiterstva, suđenjem bivšem premijeru Sanaderu, potrebi učinkovite zaštite gospodarskih i socijalnih prava...

Jesu li i inozemni investitori iz pravno uređenih država u tranzicijskim državama “lovili u mutnom”?

- Nažalost jesu i Hrvatska u tome nije usamljen primjer. Obrazac je u svim postratnim i tranzicijskim državama vrlo sličan. Kad promatrate poslovanje Hypo banke u Hrvatskoj i ostalim zemljama regije, uočite da su oblici ponašanja i zloupotreba u svim zemljama vrlo slični. Ili primjer iz Makedonije - u toj državi traje sudski postupak protiv Mađarskog Telekoma koji je u vlasništvu Deutsche Telekoma, pod optužbama da su podmićivali vladajuće i oporbu da bi se što dulje odgađalo donošenje Zakona o telekomunikacijama po kojem bi ta kompanija izgubila primat na tržištu.

Kad analiziramo različite države i obrasce gospodarskog kriminala u njima, a pogotovo afričke u kojima se gospodarski kriminal događa na još drastičnije načine s ogromnim posljedicama, onda vidimo da suzbijanje gospodarskih kaznenih djela i to teških, sistemskih kojima se ugrožava ekonomski i socijalni položaj velikog broja ljudi, iziskuje neko drugačije rješenje. To nacionalna pravosuđa ne mogu uvijek sama raditi, to su često presloženi slučajevi koji traže suradnju više država u gonjenju.

Ako je međunarodno kazneno pravo najučinkovitiji alat za zaustavljanje “kulture nekažnjavanja” teških gospodarskih zločina, koji bi sud po vama bio nadležan za suđenje toj vrsti kriminala?

- Promišljaju se različite mogućnosti, primjerice treba li se osnovati novi stalni međunarodni sud nadležan za gospodarska djela na svjetskoj razini, nešto poput Međunarodnog antikorupcijskog suda. Moguće je ustrojiti i regionalne sudove da procesuiraju takva djela, što upravo predlaže i Afrička unija. Jedna od mogućnosti je i da tu zadaću preuzme već postojeći Međunarodni kazneni sud u Haagu koji bi također mogao biti učinkovita institucija za procesuiranje teških gospodarskih kaznenih djela.

Naime, prema preambuli Rimskog statuta kojom je utemeljen Međunarodni kazneni sud, zadaća mu je goniti ona kaznena djela koja predstavljaju prijetnju svjetskom miru i sigurnosti, a djela teškog i sustavnog gospodarskog kriminala svakako prijete svjetskom miru i sigurnosti pa ih taj sud tako treba i tretirati, kao zločin protiv čovječnosti. Podsjetila bih i na izjavu bivšeg tužitelja toga suda Luisa Morena Ocampa koji je rekao - ako ne uzmemo u obzir financijsku stranu ratnih sukoba, nećemo napraviti puno. Prema njegovom stajalištu taj sud bi trebao procesuirati ratne profitere.

Međutim, ratno profiterstvo i tranzicijski kriminal kao što znamo, podliježu zastari. Hrvatski je sabor 2010. usvojio ustavni amandman o nezastarijevanju tih djela, ali je Ustavni sud protumačio da se taj amandman i na njemu utemeljeni zakon ne mogu primijeniti. Kako tome doskočiti?

- Zakonom o nezastarijevanju Hrvatska je, možda i ne znajući, bila u korak sa svjetskim kretanjima kako pristupiti djelima teškog gospodarskog zločina, ali je Ustavni sud donio odluku kakvu je donio. Međutim, sve države imaju u svojim kaznenim zakonodavstvima odredbe o zločinu protiv čovječnosti, a unutar tih odredbi i one o obavezi kaznenog progona drugih nečovječnih djela kojima se namjerno uzrokuje teška tjelesna patnja, teška ozljeda ili teško narušavanje zdravlja. Djela teškog gospodarskog kriminala i ratnog profiterstva, ako su zaista bila sustavna i štetila interesu velikog broja građana mogla bi se goniti, prema mom mišljenju, kao takva. A ono što je pri tome važno jest da za međunarodne zločine nema zastare.

Da pojasnimo: tvrdite da ako se najteži oblici gospodarskog kriminala, a tu bi spadao i pretvorbeni kriminal i ratno profiterstvo, tretiraju kao zločin protiv čovječnosti, onda za njih nema zastare?

- Tako je. Ako se ta djela tretiraju kao zločin protiv čovječnosti, onda ona ne zastarijevaju, onda nam ni ne treba Zakon o nezastarijevanju. Upravo našim lošim iskustvima možemo dati važan doprinos raspravama koje se upravo odvijaju bilo na regionalnom ili međunarodnom nivou, da teška sustavna političko-gospodarska kaznena djela budu tretirana kao zločin protiv čovječnosti i kao takva budu procesuirana bilo na međunarodnoj, regionalnoj razini, ali i pred nacionalnim sudovima.

Koliko daleko su došle te rasprave? Možete li navesti slučaj neke tvrtke koja je završila na Međunarodnom kaznenom sudu ili na nacionalnom sudu zbog zločina protiv čovječnosti?

- Pred tim sudom ne mogu odgovarati pravne osobe, već samo fizičke. Ulijeva nadu činjenica da je prošle godine donesen novi policy paper ureda tužiteljstva suda koji decidirano govori kako bi se “land grabbing” tj. otimanja prirodnih resursa trebao procesuirati i naći kao jedan od prioriteta pred Međunarodnim kaznenim sudom. Tipičan primjer “land grabbinga”, već je problematiziran u Kambodži i Brazilu: kako govore izvješća, zemlja se okrupnjava tako da se pogoduje određenim ponuđačima, uz uništavanje okoliša i uvjeta života lokalnog autohtonog stanovništva.

Slučaj otimanja prirodnih resursa u Kambodži je kao ekonomski zločin prijavljen za istraživanje tužiteljstvu Međunarodnog kaznenog suda. Vidjet ćemo hoće li što od toga biti. I Nigerija je već imala zahtjev da se teška korupcija za koju je osumnjičenja tamošnja vlada tretira kao zločin protiv čovječnosti, ali od toga nije bilo ništa za sada. Vidjet ćemo što će s tim biti, ali tema uloge multinacionalnih kompanija koja je dugo bila na marginama, sada dolazi u žižu interesa i širokih rasprava.

Danas u raznim dijelovima svijeta djeluju grupacije nevladinih udruga koje u suradnji s pravnim klinikama vodećih i europskih fakulteta predlažu kazneno gonjenje takvih korporativnih praksi. Istraživači prestižnih sveučilišta poput Cambridgea i Oxforda objavljuju istraživanja utjecaja gospodarskog kriminala na ljudska prava. Danski kazneni sud prošle je godine na 19 godina zatvora osudio svog državljanina, Guusa Kouwenhovena jer je njegova kompanija OTC kršila embargo UN-a na prodaju oružja bivšem liberijskom režimu pod vodstvom Charlesa Taylora koji je odgovoran za ratne zločine. Kažnjavanje teških ekonomskih zločina kao kršenja ljudskih prava iz sfere teorijskih razmatranja polako ulazi u sudsku praksu.