„Te noći izgubio sam šestoro članova obitelji: mamu i tatu, babu, djeda, njegovog brata i tetka. Ljudi misle da se petogodišnje dijete ne sjeća, a ja vam kažem da se sjećam toliko dobro svih detalja, i što su govorili i kako su došli i što su radili“, pripovijeda za Deutsche Welle 82-godišnji Đino Matošić, jedan od nekoliko živih svjedoka nacifašističkog pokolja u istarskom selu Šajini.
U njemu je, zbog pomaganja ustanika, u noći s 8. na 9. siječnja 1944. godine u trosatnom masakru ubijeno 54 ljudi. Nalazimo se ispred Đinove rodne kuće, na istom mjestu gdje su ustrijelili njegovu majku koja ga je, bježeći pred Nijemcima i domaćim fašistima, držala u naručju. Na istom mjestu prije toga ustrijeljen je njegov otac, a nakon majke i stric. Mali Đino, iako ranjen u nogu, preživio je jer je ležao ispod majčina mrtvog tijela, pritajio se i satima na studeni čekao dok fašisti nisu otišli.
Bilo je oko 23:30 sata kad su opkolili selo, prisjeća se. U Spomen sobi u Šajinima još se uvijek, uz svjedočanstva i povijesna sjećanja, čuva stara budilica čije su se kazaljke zaustavile pola sata prije ponoći.
„Spavao sam s tatom i mamom. Najedanput začujemo veliku pucnjavu. Tata je skočio iz kreveta i rekao 'nema nam spasa'. Čulo se kako ljudi vrište. Tata i mama su izašli vani, čuli su se Nijemci kako viču 'Halt! Halt!'", prisjeća se Đino. Otac je pokazao dokumente na kojima je pisalo da je radnik, da nema veze s politikom, ali su ga svejedno ustrijelili.
„Stisnuo sam se, vidio sam da još gori, bija je mraz, misečina kao dan. Tu sam se zatajio i bio na tom mrazu sigurno dva, tri sata. A oni su klali dalje po cijelom selu, palili žive ljude u kućama, čulo se vrištanje, kuće su skoro sve gorile. Ujutro je snajperist pogodio mog strica", prisjeća se Matošić.
Oko 4 ujutro spasila ga je stričeva kćer Marija. Drugi stric, partizanski odbornik, uspio je pobjeći preko tavana zajedničke kuće. On nije imao djece i kasnije je podignuo Đina koji se školovao, zasnovao obitelj i cijeli radni vijek proveo u pulskom Uljaniku. Usprkos svemu, kaže da ne osjeća mržnju prema Nijemcima, oni danas dolaze u Šajine kao turisti, ostalo je samo sjećanje. „Nisam nacionalist, nisam se rodio da mudrujem, nego da ljudujem. I među njima je bilo ljudi koji su ljudi, ali ovi koji su strijeljali, to su zvijeri", kaže.
Te su kobne noći nacifašisti nastavili krvavi pohod i u obližnjem selu Bokordići, gdje su ubili 22 ljudi. Drugi svjetski rat u Istri je odnio velik broj žrtava: 17.000 poginulih, 21.508 deportiranih u koncentracijske logore, 5.565 spaljenih i razorenih kuća i gospodarstava. U dvije godine, 1943. i 1944., spaljeno je više od 400 sela i zaseoka.
Tragičnim događajima u Šajinima i Bokordićima prethodila je jednako krvava Rommelova ofenziva u listopadu 1943. godine, koja je uslijedila nakon kapitulacije Italije i Rujanskih odluka o pripojenju Istre matici Hrvatskoj i Jugoslaviji. Hitlerova naredba bila je izričita: ugušiti slavensko-komunistički ustanak bezobzirnom silom. U ofenzivi je sudjelovalo oko 50.000 njemačkih vojnika s više od 150 tenkova i drugog teškog naoružanja. S druge strane bilo je 15.000 slabo naoružanih partizana bez ratnog iskustva.
Kao zapovjednik grupe Armija B, Erwin Rommel dobio je naredbu njemačke Vrhovne komade da slomi ustanak i eliminira snage Narodnooslobodilačke vojske i Partizanskih odreda Jugoslavije u Slovenskom primorju, Istri, Gorskom kotaru, Hrvatskom primorju i istočnoj Sloveniji te osigura kontrolu nad tim dijelom jadranske obale. Nijemci su se, naime, bojali iskrcavanja angloameričkih saveznika i na tom dijelu obale - što se ranije dogodilo na jugu Italije uoči njene kapitulacije - te gubitka komunikacije između svojih jedinica u Italiji i okupiranoj Jugoslaviji. U brutalnoj ofenzivi u Istri je poginulo više od 2.000 istarskih boraca i isto toliko civila, dok je 400 ljudi deportirano u logore.
Igor Šaponja, pulski povjesničar, član Istarskog povijesnog društva koji je godinama s kolegom Igorom Jovanovićem prikupljao svjedočanstva preživjelih iz Drugog svjetskog rata, navodi da su u Rommelovoj ofenzivi izvršene masovne egzekucije uz paljenje sela.
„Iako Rommel glasi za vrhunskog generala i vojnog taktičara koji se proslavio u bitkama Drugog svjetskog rata, te izvršio samoubojstvo zbog povezanosti s urotom protiv Hitlera, u Istri je njegovo ime sinonim za najveća stradavanja u novijoj povijesti ove male hrvatske regije", navodi Šaponja.
„U kratko vrijeme slomljen je partizanski otpor, a nakon toga počinjeni su mnogi zločini prema civilnom stanovništvu, od stradavanja sela Kresini, preko spaljivanja Bokordića i Šajina, do masakra sela Lipa, koje je do temelja razoreno, a stanovništvo živo spaljeno u jednoj kući. Više od 25.000 stanovnika odvedeno je u koncentracijske logore, a 5.000 ih se nikad nije vratilo", podsjeća. Navodi da je u talijanskom dijelu Istre, u Trstu, bio jedini koncentracijski logor u ovom dijelu Europe čiji je krematorij radio u samome gradu.
„Nažalost, okrutnost nacističkih vojnika prema civilnom stanovništvu bilo je više pravilo nego iznimka, a u tom velikom ratnom stroju Rommel je bio vrlo važan čimbenik. Možemo se i zapitati za motive urote protiv Hitlera? Nitko od sudionika urote nije planirao atentat na Führera dok su osvajali Francusku, prodirali kroz Rusiju ili dok su se palila istarska sela, već onda kad je svima bilo jasno da nacistička Njemačka gubi rat i da će posljedice, kao što je to i bilo, biti strašne. Uostalom, danas smo svi svjesni da je Hitlera trebalo maknuti puno, puno prije“, zaključuje Šaponja za Deutsche Welle.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....