Šokiran sam, a što da vam sada kažem - kaže mi kratko i jasno Stipe Majić Pipe kad smo se našli u centru Zagreba.
Iza njega je težak tjedan, a odgovornost za njegovu situaciju pripisuje čovjeku čija se fotografija smiješi na koricama knjige koju nosi pod rukom.
Na toj slici je njegov nekadašnji prijatelj, čovjek s kojim je dijelio djetinjstvo i mladenačke dane, s kojim je igrao nogomet i zabavljao se u Mustangu, popularnom baru iz predratnog Vukovara u koji je tada izlazila tamošnja "zlatna mladež".
Čovjek koji se smije je proslavljena ikona jugoslavenskog i talijanskog nogometa, Siniša Mihajlović, no Majiću do smijeha jednostavno nije.
Naslov koji Majić drži pod rukama je "Božija levica", autobiografija nogometaša koja je izdana još 2007. godine, no taj uradak nije ono zbog čega je Pipe šokiran.
Naime, sredinom studenoga u Italiji, gdje Mihajlović živi, nedavno je objavljena njegova nova autobiografija "Igra života", u kojoj opisuje svoj život, od početaka u Borovu Selu, preko Crvene zvezde, do Italije i borbe s leukemijom.
I ne samo to. Spominje se i Stipe Majić, gotovo na isti način kao i u onoj koja je objavljena prije 13 godina.
U prvoj knjizi Mihajlović je Majića optužio da mu je minirao kuću i propucao fotografiju na kojoj je nogometaš s bratom. Tu fotografiju je Mihajlović objavio u svojoj knjizi.
U najnovijoj autobiografiji Mihajlović ide korak dalje. Piše, kako prenose mediji, da mu je Majić protjerao roditelje iz Vukovara i da mu je rekao da kao Srbin ne može dobiti piće u Majićevu lokalu.
- Dakle, ponavlja se ista priča, ali s novim kvalifikacijama. Šokirao sam se. Mihajlović me je već prije par godina optužio, odnosno pokušao okaljati s tom gnjusnom izmišljotinom da sam mu minirao kuću i propucao fotografiju na kojoj je on s bratom, kako je objavio u svojoj knjizi 'Božija levica'. To sam demantirao i u srpskim medijima. No tada mi se nije dalo ulaziti u neke polemike i mislio sam da je ta priča gotova. Pustio sam to. A onda su se pojavile nove lažne optužbe.
Tužit ću ga za klevetu - priča mi Majić, inače vukovarski branitelj s Trpinjske ceste koji je producent, scenarist i redatelj. Posebno je potresna priča njegova filma "Glavu dole, ruke na leđa", u kojoj donosi istinu o mučenju hrvatskih civila u srpskim logorima. Ove je godine producirao film "Otkrhnuti" redateljice Slavice Šnur, koji govori o poginuloj djeci tijekom Domovinskog rata i boli koju njihovi roditelji nose i danas.
Majić mi priča kako je jasno zbog čega Mihajlović pušta tu priču.
Prema Majiću, radi se o klasičnom opravdavanju Mihajlovića zbog prijateljstva s ratnim zločincem Arkanom.
- Treba opravdati prijateljstvo s ratnim zločincem. Ne znam zašto je sad upetljao svoje roditelje koji su me obožavali jer sam Mihi na neki način bio idol. Nisam ih ja istjerao iz Vukovara, nego on sam! To može posvjedočiti njegov rođeni bratić jer su se Mihini roditelji nalazili u kući kod njega kad je Miha nazvao oca Bogdana i izderao mu se u telefonsku slušalicu: 'Slušaj me dobro što ti govorim. Odmah se spremite i napustite Vukovar. Naređujem ti'. To je bilo početkom srpnja. Nema mi druge nego to riješiti sudskim putem - ogorčen je Majić.
Dok razgovaramo, rečenice iz njega teku same.
- Zapravo, to sam mu prvi put 'pustio' u ime druženja u mladosti. Mislio sam, možda momčiću to treba, da pokaže svoju muškost ili srpstvo jer je dijete iz miješanog braka. Ali nakon što sam nedavno vidio njegovu fotku gdje stoji zagrljen s ratnim zločincem Arkanom i izjavljuje da mu je taj ratni zločinac idol, okrenuo sam ploču. Ne volim rat, miroljubiv sam - kaže.
Navodi mi kako je Mihajlovićeva priča potpuno besmislena. Tvrdi da je to laž.
- Da je to istina, sigurno bi u Vukovaru svi znali za to. Paradoksalno je to, ako sam tako mrzio Srbe, pa kako sam se uopće mogao cijelu mladost družiti s njim i s još nekoliko prijatelja Srba? Zašto bi me izljubio svaki put kad bismo se vidjeli, a vidjeli smo se u Rimu, Udinama, Mariboru i Zagrebu. Ne grliš i ne ljubiš one koji te tjeraju iz lokala i ne daju ti piće jer si Srbin, ili one koji ti bacaju bombe na kuću - priča Majić.
Mihajlovićeve tvrdnje u kojima navodi kako su branitelji Vukovara poslali Majića da otjera roditelje Siniše Mihajlovića, Stipe Majić odbacuje. Uvjerava me kako on nije osoba kojoj je netko mogao narediti i poslati da čini takve stvari.
- Da me Miha nazvao i zamolio da pomognem njegovim roditeljima da sigurno izađu iz Vukovara, svakako bih to učinio. Ali kao što sam i rekao, sami su otišli, bez ikakvih problema. Ja sam pomogao nekoliko prijatelja srpske nacionalnosti koji nisu htjeli ostati u Vukovaru - priča Majić.
Siniše Mihajlovića sjeća se još iz djetinjstva. Priča mi kako je "mali Miha" bio skupljač lopti na seniorskim utakmicama Borova. Majić je šest godina stariji od njega.
- Kada je dohvaćao lopte pokraj terena, uvijek bi nekoliko puta žonglirao i tek onda vratio loptu. Trenirali smo u istom klubu. Svake godine je sve više napredovao, tako da je s nepunih 15 godina zaigrao za prvu momčad - priča Majić.
On je sredinom 80-ih u Vukovaru držao popularni kafić Mustang na Trpinjskoj cesti. Bio je uređen u kaubojskom stilu, sav u drvu s kaubojskim vratima i koralom ispred lokala. Kad ne bi imao nogometnih obaveza, Mihajlović je tamo provodio slobodno vrijeme.
- Bili smo kućni prijatelji. Njegova obitelj je skromno živjela, roditelji su radili u Tvornici Borovo u kojoj tih godina plaće nisu bile redovne. Za razliku od mojih roditelja koji su se 80-ih vratili iz inozemstva. Sagradili su obiteljsku kuću i u njoj otvorili kafić Mustang, koji sam vodio. Nakon što sam ga pozvao da igra za Mustang na turniru malog nogometa 1987., počinjemo se intenzivno družiti. Jedne godine postava malonogometne ekipe Mustanga bila je Dražen Bandić, Nikola Jerkan, Igor Štimac, Zlatko Dalić, Siniša Mihajlović i ja.
Kopirao me u oblačenju i ponašanju. Kad nije imao obaveza, igrali smo mali nogomet, išli u kino, vozili se vespom, igrali tenis, kupali se na Dunavu. Zabavljali smo se na Korzu, a poslije u Mustangu u društvu djevojaka i prijatelja uz svjetske YU-rock hitove. Često je ostajao kod mene u apartmanu ljubavi koji se nalazio u drugoj kući, u dvorištu iza Mustanga. Miha je obožavao starije dame, nije volio obaveze s curama - priča Majić. Da su neka druga vremena, vjerojatno bi se nasmijao i te anegdote ispričao u vicu. Sada je ozbiljan. Nije mu do šala.
Mihajlovića je posljednji put vidio u Zagrebu, prije utakmice sa Srbijom 2013. godine. Došlo je nekoliko Vukovaraca i srdačno su se pozdravili. Pitanje koje se nametalo bilo je jednostavno. Zašto tada Majić nije prigovorio Mihajloviću, jer je knjiga u kojoj ga bivši prijatelj proziva iz 2007.?
- Tada nisam znao za te optužbe. Nismo nikad razgovarali o tome. Mi smo se vidjeli nekoliko puta kad sam išao gledati utakmice Lazija, na koje me je pozivao Alen Bokšić. Za te insinuacije saznao sam tek nakon tih naših susreta, netko mi je donio Mihinu knjigu 'Božija levica'. Ne znam zašto me nije pitao. Mislim da je izmislio tu informaciju ili mu je netko savjetovao da optuži prijatelja. Hrvat, i još branitelj, i optuži ga kako bi mogao opravdati prijateljstvo s Arkanom - zaključio je Majić.
Sada se priprema na posao s odvjetnicima. Mihajlovića će tužiti za klevetu, a nakladniku poslati demanti.